Tag Archive | privatnici

Ko plaća naše dijalizne kongresmene?

Ko plaća naše dijalizne kongresmene?   („Neki to vole vruće – ili bar 29 stepeni C“)

Poštovani čitaoci,

Još uvek ima budala koje veruju da postoje ljudskost, humanizam, moral, pomaganje unesrećenima i obolelima, solidarnost, nesebičnost i žrtvovanje.

Po meri današnjeg poretka, u te stvari zaista veruju samo budale.

Da li smo svi mi koji čitamo ili stvaramo ovaj sajt stvarno budale ili smo samo naivni i neinformisani?

Posle čitanja ovog teksta, verovatno nećemo ostati ni naivni, ni neinformisani.

Zbog velikog interesovanja naše čitalačke javnosti zatražili smo od naših specijalnih izveštača detaljne i konkretne odgovore na pitanje iz naslova: Ko plaća sve naše dijalizne dušebrižnike, sestre, lekare, predsednike udruženja i ostale dijalizne „kongresmene“?

Krajem ove godine, održane su naime, tri vrste kongresa:

Kongres dijaliznih pacijenata, Kongres dijaliznih sestara i Kongres nefrologa (dijaliznih lekara).

Daćemo Vam kraći prikaz svakog od pomenutih istorijskih skupova.

idemo redom:

Kongres pacijenata

Dijalizne pacijentske kongresmene je pozvalo Udruženje koje štiti interese pacijenata na kućnoj hemodijalizi. Njih ukupno ima 1% (i slovima: jedan %) od ukupnog broja dijaliznih pacijenata u našoj državi. Ali, ovo udruženje voli da izmišlja kako se oni bore i za sve ostale pacijente.

U suštini, njihov (doživotni) Predsednik se bori samo za sebe, pre svega, zatim i za interese krupnih dijaliznih korporacija, a tek onda za ostale pacijente na kućnoj hemodijalizi. Formalno, navode oni i probleme u državnim centrima, ali samo da bi podstakli što veći broj pacijenata da iz državnih pređu u privatne dijalizne centre.

Od ranije su poznati njegovi specijalni odnosi sa direktorom najveće dijalizne korporacije (link). Direktor te korporacije je napismeno izjavio da udruženje pacijenata uvek može napujdati na Fond zdravstva, ako mu zatreba da ostvari neke interese svoje firme.

Kongres dijaliznih pacijenata su predsednici ostalih udruženja prozvali „Zvongres“ po imenu udruženja koje ga je organizovalo, a koje se, takođe ovde uobičajeno, naziva „Zvonalis“. Treba li uopšte isticati da su Predsednik vojvođanskog udruženja pacijenata i Predsednik Saveznog udruženja dijaliznih pacijenata potpuno posvađani sa Zvonalisom, kao i svi oni međusobno, a zna se i zašto: ne zbog frizura, ne zbog nivoa obrazovanja, ne zbog brige o pacijentima, nego zbog para …

Svi se oni bore za naklonost istih gazda, kojima obično tepaju da su „donatori“ ili „sponzori“, ali u suštini radi se o „podmićavanju“.

Evo inserta iz ponude za pacijente koji su bili dijalizni kongresmeni:

Bazen – temperatura vode 29 stepeni, tursko kupatilo, ruska aroma sauna, finska herbal sauna i fitnes sala…

ponuda-kongresa

A cene, ko to sve plaća?

Doći ćemo i do toga.

Sada, par reči o „programu“ kongresa.

Kongres” se uglavnom sastojao od Zvonalisovih monologa, tj. on je pričao 90% ukupnog vremena trajanja “Kongresa”.

Uglavnom je pacijente ubeđivao kako je on jedini koji se bori za njihova prava, pa je malo pominjao i one opšte probleme pacijenata koje je pronašao na ovom našem sajtu: ograničena sloboda kretanja, loš Pravilnik, itd, ali nije mogao a da ne zaštiti svoje “sponzore” od konkurencije, pa je ustvrdio i da 2 litra nije dovoljno za ispiranje dijalizatora koji su sterilisani gama ili elektronskim zracima, jel u njima ima dosta otpadnih produkata (?!). Toliko je on “stručan”. I nepristrasan.

U razgovorima koje je “nezvanično” vodio, pokušavao je da deluje kao da on nema ništa sa Frezenijusom, pa je čak sa nekom pacijentkinjom komentarisao kako je prilikom poslednjih korišćenja Frezenijusovih rastvora za dijalizu imao hipertenziju, i kako taj rastvor ne valja. (Sad kad je proizvodnja tih rastvora ugašena, lako je biti hrabar).

Mnogo vremena je posvetio i ključnom “problemu” pacijenata na kućnoj hemodijalizi:  a to su loši uslovi u kojima se izvodi dijaliza u državnim bolnicama. Opšti utisak svih prisutnih je da je time hteo da promoviše privatne centre za dijalizu, koji su uglavnom Frezenijusovi.

Sve “kongresmene” je “darivao” svojim Sabranim delima – gomilom napabirčenih opštepametujućih pisama koje je on slao na razne adrese, RFZO, ministarstva, vladu, i sl.    Haos.

kongres-dijaliznih

Pomenuti su i sledeći problemi: nedavanje Beviplexa nakon HD, uključivanje na HD pri većem protoku krvi nego što je pravilo.

Jedna od prisutnih pacijentkinja se žalila da je ona navodno zbog hepatitisa C izbačena iz privatnog dijaliznog centra Novi Sad.

Bila je i Priča o ishrani u raznim centrima tokom dijalize – loša hrana.

Zatim, priča o dugotrajnim čekanjima za transplantaciju, itd, itd.

sponzori-zvongresa

Od prisutnih predstavnika institucija koji su pozvani na Kongres (a pozvani su svi mogući), jedino su se odazvali: Milorad Krivokapić (Odbor za zdravlje i porodicu Narodne skupštine RS) i levi Pomoćnik gradonačelnika Loznice.

Medijski je dešavanje bilo malo propraćeno – snimala je lokalna televizija.

Ni na jedno od pitanja koje je Udruženje postavljalo Ministarstvima i RFZO, Milorad Krivokapić nije dao nikakav konkretan odgovor (poziva se da je sve prosleđeno RFZO). Na kraju izlaganja obećava da će se ozbiljno založiti za dalje… i tako dalje.

E sad, o parama.

Kongres je održan pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravlja Srbije, što je malo jače naglašavano, a sponzorska “pomoć” koja je organizatoru data od strane farmaceutske i dijalizne industrije uopšte nije isticana, štaviše, reklo bi se i da je čak sakrivana. Jedino što je celo vreme upadljivo naglašavano jeste razočarenje što je Ministarstvo pravde odbilo da im uplati i jedan jedini dinar od sredstava prikupljenih odlaganjem krivičnih sankcija, a što su ranije mnoga udruženja dobijala. To je inače novac kriminalaca kojim se oni nagode sa sudom, a država onda (iz najbolje namere) uplati te pare „našim“ udruženjima.

Stavka od 200 000 dinara za nekakvu medijsku (samo)promociju izgleda vrlo upečatljivo, a ni predavači ni „koordinator“ kongresa nisu bili baš neki volonteri, sudeći po zvanično uzetim sumama.

Zvanično, evo na šta su pare otišle:

gde-odose-pare

Nezvanično, koliko je stvarno para dobijeno i raspodeljeno, zna samo onaj ko je sve ovo i napravio.

Problemi dijaliznih pacijenata će naravno i dalje ostati isti kao i do sada, doživotni predsednik Zvonalis se kao humanista svima popeo na glavu, ali niko, niko nikada neće saznati: Koliko je on tu zaista bio dobar?

Plaćaj voljena zemljo.

Kongres sestara

Dijalizne sestre su praktični sprovodioci dijaliza. Bez dobrih sestara nema dobre dijalize.

Lekari bi navodno trebali znati kako se i zašto dešavaju bubrežne bolesti, kako se iste sprečavaju i kako se leče, ali sami konkretno ne znaju da izvrše ni najobičniju bikarbonatnu dijalizu.

Mlade sestrice, u toku obuke, uz neku stariju i iskusniju sestru, vrlo brzo ovladaju postupkom sprovođenja dijalize, ali način na koji im se prenosi „znanje“ je vrlo problematičan.

U praksi, to izgleda npr. ovako: „Ako ti se u toku tretmana upali ovaj ovde crveni alarm, onda ti pritisni ovaj ovde plavi taster, smanjiš ovu vrednost ovde levo i onda će mašina nastaviti da radi“.

Tako konkretni sprovodioci dijalize zaparavo nikad ne shvate u potpunosti šta to one i zašto rade, kako se i zašto nešto dešava tokom tretmana.

Lekari, koji bar teoretski, sve znaju, obilato se koriste tom prednošću, kako bi sestre učinili još nesigurnijim i još ih više potčinili svom (i inače hipertrofisanom) egu.

Lekari su ti koji su sestrama nametnuli, potpuno prekopirani svoj organizacioni sistem, sistem koji je inicijalno bio ustrojen samo za njih, lekare.

Tako su i sestre „podstaknute“ da formiraju udruženja, da počnu skupljati bodove za licence, i sad moraju da pišu stručne i naučne radove, moraju „da pronađu sponzore“, i da idu na domaće i inostrane „kongrese“. Sama prijava jednog jedinog rada za Kongres izgleda kao referat od desetak stranica sa sve biografijom i bibliografijom autora i njegovih saradnika.

Zamislite kako to izgleda kada nekog sa srednjom (medicinskom) školom stavljate na muke da određenim statističkim metodama obradi rezultate svog „istraživanja“, da ih potkrepi literaturnim referencama iz prethodnih svojih ili tuđih objavljenih radova i da na osnovu toga izvede određene zaključke i diskusiju.

Sve je to opšta laž, naravno. I svi to znaju.

I svi učestvuju u toj igri, pozorištu, takoreći.

U praksi, sestrama te „radove“ za „Kongrese“ pišu lekari, u 95% slučajeva.

Obično, neki mlađi, koji se lakše daju umoliti, ako sestra-„kongresmen“ nije već ranije uspela ostvariti „tešnje veze“ sa nekim od starijih i iskusnijih šefova, načelnika ili direktora.

Doktori, dakle, su ti koji sestrama ceo život vise nad glavama, pa ih naravno, ni na kongresu ne puštaju da budu samostalne.

Pogledajte samo tu bulumentu učesnika na kongresu sestara:

specijalni-ucesnici

Na kongresu je izvesna profesorka N.D. ladno podučavala svoje koleginice sestre kako se pravi obično predavanje u Power Pointu. Tek toliko da im pokaže šta ona stvarno misli o njihovim naučnim i stručnim kapacitetima.

Zamislite smeh u sali, koji je kod sestara svaki put izazivalo pominjanje izraza Kurikulum izvesnog Vidojka iz Niša.

sestre-su-same-izabrale-teme

Osim zbog želje za dobrim i besplatnim provodom, lekari se na kongres sestara uvaljuju jer, jednostavno, ne mogu da odole onom što se zove „zov govornice“, pijedestala, bilo kakvog izdignuća iznad ostalih, oni tome jednostavno ne mogu odoleti. Kao što mušice idu na svetlost lampe, tako i ove ego-manijake neodoljivo privlači mogućnost „da se obrate skupu“, „da im održe lekciju“, da održe neko „predavanje“, da budu u nekom „odboru“, „radnom predsedništvu“, Komisiji za ocenu radova, ma gde oni da propuste tako nešto…

Čim utole glad za isticanjem svoga lika i dela, kreću na popunjavanje svoga blagoutrobija, a onda i na zadovoljavanje svih ostalih čula.

Kongresi sestara su poznati po najotkačenijem i najraskalašnijem ponašanju svojih učesnika. Retko šta može toliko da obraduje sestre kao mogućnost da vide te svoje strašne šefove i „autoritete“ kako se odjednom više ne deru na njih i ne prave se važni, nego se preždrani i polupijani batrgaju na plesnom podijumu, slineći nad sestrinskim dekolteima, koji ne da ništa ne sakrivaju, nego naprotiv: ističu sve do erupcije.

Kako izgleda deo te poznate „kongresne“ atmosfere, možete videti na zagrevanju koje je prikazano na javnim društvenim mrežama:

https://www.youtube.com/watch?v=Ndqv2kwKhL8

Malo „predavanja“, pa malo „igranke“, pa malo (više) šopinga, malo turizma i obilazaka znamenitosti – uglavnom, kongresi sestara su najmasovniji i najbolji provod u svetu dijalize.

I opet na kraju dođemo do ključnog pitanja: Ko to sve plaća? (Medicinari sigurno ne).

Ko stoji iza tog celokupnog ustrojstva, tog sistema koji se održava decenijama.

Nije nikakva tajna.

Farmaceutske i dijalizne firme. Korporacije.

One su se i javno „očitovale“ na posebnoj stranici „Zbornika“ sestrinskih radova, koji takođe nastaje u njihovoj produkciji.

sponzori-sestara1

Sve su to Zapadne firme, predstavništva koja su nam instalirana iz uređenih pravnih i demokratskih zemalja, gde nema korupcije ni kriminala u zdravstvu, gde je pacijent u centru sistema, pa sve ovo što kod nas sprovode je u potpuno istom cilju …

Sve se ovo plaća od naših para i u našem je, pacijentskom, interesu.

Prosto je neverovatno kako ima nekih koji to još uvek ne primećuju.

Tu korist.

Kongres Lekara

Veze između nefrologa, dijaliznih lekara, i farmakomafije, su brojne i dobro dokumentovane. Samo na ovom našem sajtu podastrli smo vam brojne i nesporne dokaze o tim specijalnim vezama.

A ako se igde te veze javno ispoljavaju, onda je to prilikom njihovih Kongresa.

Kad kažemo „njihovih“ onda mislimo na farmakoindustriju.

Oni su gazde.

Oni sve određuju i sve kontrolišu.

Zar zaista postoji neko u ovoj zemlji ko će poverovati da srpski nefrolog može od svoje zvanične (i bedne, recimo i to) plate, da uplati traženu kotizaciju za učešće na kongresu.

Kongresi su im sada uglavnom u prestižnom, Crown Plaza hotelu, bivšem Interkontinentalu.

Kotizacija za učesnike „srpskog“ kongresa iznosi 200 evra.

Trećinu plate da lekar da za papir na kome piše da je bio učesnik i dobio 8 bodova.

Naravno, da niko od njih nije ni zavukao ruku u svoj džep.

Svi su oni zavukli ruku u naše džepove.

Sve se to plaća iz cene farmaceutskih i dijaliznih proizvoda, koje firme „sponzori“ naplaćuju nama, pacijentima ove jadne države.

Dakle, svima je sve bilo plaćeno.

Uključujući i odlazak u pozorište, jer drugačije, teško da bi sami odvojili pare za taj luksuz.

kongres-nefrologakongres-nefrologa-2016

kulturno-uzdizanje-nefrologakongres-nefrologa-2016-e

Svima je sve bilo plaćeno, a neki su bogami i zaradili.

Poučeni prošlogodišnjim iskustvom, organizatori nisu u Programu naglasili koja su predavanja bila plaćena, a tarife plaćanja su krili, kao i uvek.

Ipak, morali su ih navesti u rasporedu, pa su i poslednje kongresne ovce saznale ko su pastiri koji su ove godine bili plaćeni za propovedanje u slavu farmakodijaliznih korporacija.

Da u ovoj državi ima pravde i zakona, za ovakve stvari bi (kao i na RTS-u) trebala da stoji napomena svim posetiocima:

Program koji sledi sadrži plasiranje robe!

nezamenjivost

Sprdanje sa auditorijumom je poprimilo takve razmere da su autori programa valjda (videti temu na kraju) otvoreno motivisali učesnike da radi sopstvene bolje budućnosti sagledaju sadašnjost samih autora predavanja.

I to izgleda deluje.

Kad ih već ne sagledavaju drugi organi ove države, takvi autori će naravno postati uzor sadašnjim blejačima, koji pažljivo uče kako se to radi.

O kvalitetu stručnih i naučnih radova dovoljno govori podatak da su prihvaćeni i objavljeni i radovi autora koji do dana današnjeg nisu naučili da se reč intenzivna piše sa 3 slova „n“, a ne sa dva.

Istu tu grešku čine i sa rečju:transplantiran.

(Ne stavljaju ono srednje „n“, eto, da im bar sada i ovde, ukažemo na grešku).

Izbor gostiju je tek igranka za sebe. Zamislite ironiju Gazde kongresa da nam u zemlju Srbiju, gde u dijaliznim centrima nema dovoljno sterilnih gaza, dovede predavača sa temom: „Transcriptomics, Proteomics and Metabolomics in Chronic Kidney Disease“ (?!).  Zamislite uživanje Gazde kongresa dok je iza neke zavese gledao srpske nefrologe kako bulje u naslov i lome jezik da bi najavili uvaženog inostranog gosta koji je došao da ih prosvetli, a oni jadni jedva da imaju Tarzn ingliš level …

Onaj koji plaća ima pravo da diktira uslove i da nameće ono što on hoće.

Pa ne mogu zvanični i formalni domaći „organizatori“ da sami biraju, mnogo je to za njihove kapacitete. Zajebaće nešto. Zato im Gazda ne dozvoljava da biraju ni goste, ni teme, ni gostujuće predavače, sve je to suvereno pravo Gazde, onoga ko plaća Kongres. Tako je svuda u svetu. Sve redakcije, svi naučni odbori, sva istraživanja, sve je kontrolisano (i namešteno), od strane onoga ko plaća.

Ne vredi vam da slušate ono što stalno, papagajski ponavljaju: „O indikacijama, merama opreza i neželjenim reakcijama konsultujte se …“ – s kim god da se konsultujete svi će vam reći samo ono što ih je Sponzor naučio.  Nema više medicine koju sponzori ne kontrolišu. A sponzori ne mare za istinu, nego za zaradu.

Iz pouzdanih izvora saznajemo da je Gazda čak imao uslov da se zabrani učešće na Kongresu jednom od nefrologa za kojeg se sumnja da je saradnik ovog sajta. Naravno, uvek će se naći neko ko će nam došapnuti tu (njemu radosnu) vest, da bi dobio pohvalu za smrtnu opasnost kojoj se izložio da bi nam tu vest preneo.

Tako ovde stoje stvari.

U državi čije je zdravstvo po svim ocenama najgore u Evropi (gore nego u Albaniji), u državi gde vodeći političari pred kamerama svečano otvaraju lift ili semafor, para još uvek ima, za naše dijalizne kongresmene …

Pare smo im dali mi, a preko Sistema koji ovde nesmetano funkcioniše već nekoliko decenija.

Ni za poslednji lekarski nefro-dijalizni kongres „Sponzori“ se nisu krili. Hvale se da imaju i svoje Udruženje za primenu inovativnih tehnika za prikrivanje njihovih nezakonskih aktivnosti: „Sinovija“ .

Svi su logoi njihovih firmi oslikani na oltarima kongresa, pastiri zapevaju njima u čast, a pastva ih horski prati: „Gospodi pomiluj, a sirotinji ne diraj. Podaj gospodi …“sponzori-lekara4kongres_baner_finale

U Americi je pobedio Tramp.

Narod je kažu, glasao iz protesta.

Protiv establišmenta. Protiv odnarođene elite.

Odnekud sad i kod nas, dijaliznih, provejava nada.  Da li i mi imamo snage da se pobunimo protiv naše samozvane elite, protiv naših dijaliznih elektora?

Da su odnarođeni od nas, to svi znamo.

Ali, da li smo spremni da to i dalje trpimo?

Volovi trpe jaram, a ne ljudi.

Ili su udruženja za zaštitu životinja posvećenija svom poslu od naših udruženja.

Čekaćemo.

Zima je.

Hladnoća svuda.

Ali,

ne zaboravite:

Ko se smrzao kao govno,

takav će se i otkraviti.

.

.

.

DiaBloG – 2016

.

_______________________________________

.     .     .     .     .

_______________________________________

 

Šamar državnom zdravstvu na koji nije odgovoreno

Šamar državnom zdravstvu na koji nije odgovoreno – da li je pukla tikva između Freseniusa i državnih doktora?

Zlatni sponzor propale dijalize skinuo rukavice i išamarao svoje jatake.

Fresenius otkriva: horror scene u dijaliznim centrima u Srbiji, aparati kojima je istekao rok upotrebe, krvavi dušeci, pocepani čaršafi, osoblje ne nosi maske, ne peru ruke, ne rade dezinfekciju, masovno skraćuju dijalize, nemaju flastere, ne rade analize, ne daju lekove, ne rade preglede, ne pišu izveštaje, povećavaju mortalitet (smrtnost) pacijenata, i što je najgore neće da pošalju sve pacijente u privatne centre.

Šok terapija privatnika – da li je državno zdravstvo uopšte svesno šta sponzoriše i deli u svojim centrima ili je važno samo da se naučno uzdižemo?

Poštovani čitaoci,

Ne znamo, da li čitate takozvane „časopise za pacijente“? Verujemo, da ne čitate. U zemlji Srbiji dovoljna je kazna biti pacijent, da vam sigurno ne treba još jedna kazna: čitanje nepismenih škrabotina drugih pacijenata. Ipak, grešite. Stvar je mnogo ozbiljnija nego što mislite.   Casopis u nauci

Da Vama recimo, neko ponudi da budete novinar (iako nemate nikakve stručne preduslove za to), da pišete uvodnike, komentare, kolumne, da ispunite svaki broj sa što više svojih fotografija, sa obaveznim mikrofonom (dokazom da ste predavač, dakle profesor) i obaveznom slikom u uglu svakog vašeg teksta – Vi biste to sigurno odbili. Ne verujemo da biste takvu jednu obavezu jedva dočekali i nepretenciozno kliknuli na sve četiri strane sveta, koliko Vam font dozvoljava: Dobro jutro Srbijo!  

Ako već Predsednik Vlade ili Predsednik Republike, ne smatraju primerenim da tako kliknu svojim podanicima, zašto bi jedan bolesnik mogao tako kliktati iz broja u broj, bez ikakvih problema. I mi smo tako mislili, ali izgleda da grešimo. To je zapravo neki državni projekat, naučni projekat. Izgleda da nešto istražuju, neki naučni fenomen, jer na unutrašnjoj stranici korica tog časopisa piše da je „Mišljenjem Ministarstva za Nauku, tehnologiju i razvoj ovaj časopis od posebnog interesa za nauku“.

Casopis za nauku

Koliko država daje za taj časopis nismo uspeli da saznamo, ali privatnik, konkretno Fresenius, saznajemo, daje i stotinu hiljada dinara po broju. (Pretpostavljamo da su to one pare koje uzima od države prodajući joj materijal specifičan za Fresenius mašine – jer tu nema konkurencije, kolko kažu, država plati).

Dakle, na ovaj ili onaj način (da li došle direktno ili indirektno), to su pare svih nas, naše pare. Ali, pošto većinom dolaze preko privatnika, privatnik će taj medij iskoristiti, da propagira svoje ciljeve i svoje interese. Neko je pametno rekao, da su dve najveće ljudske iluzije: sloboda štampe i spontane demonstracije. Takve stvari, znači, ne postoje.

Pa da vidimo onda, šta nam to Fresenius ima važno da kaže kroz te „časopise za pacijente“, ako ih već sponzoriše na isti način kao što sponzoriše i dijalizne lekare, sestre, njihove kongrese i časopise, a o političarima, funkcionerima, činovnicima u Fondu ili Ministarstvu zdravlja, da i ne govorimo.

Pošto smo ne jednom pisali otvoreno (negativno) o privatnicima u dijalizi, i sa svim neophodnim argumentima o kriminalu, mahinacijama i zloupotrebama, vezanim za privatnike u dijaliznom „biznisu“, želimo sada da svima pokažemo i da smo potpuno demokratičan i otvoren sajt, tj. daćemo priliku i drugoj strani (osnovno načelo pravednosti: da se čuje i druga strana), da i oni iznesu svoje argumente, da kažu sve što imaju protiv državnih dijaliznih centara, a da naglase sve što njima ide u prilog.

I evo, oni su to i učinili, baš u pomenutom „časopisu za pacijente“, a mi samo prenosimo integralno, sve te „argumente“ privatnika. Iako je taj tekst jedan nepotpisan pamflet, nema razloga da sumnjamo da bi privatnik plaćao nešto što bi škodilo njegovim interesima, pa ćemo se zato sada detaljno pozabaviti njegovim ključnim argumentima.

Šta dakle, glavni dijalizni privatnik (Hrvatčević i sar) kažu o situaciji u državnim dijaliznim centrima u Republici Srbiji? O centrima iz kojih su i sami prešli u Fresenius. Ko, kada i zašto im je naložio da pljunu na kašiku koja ih je othranila? I to preko pacijenata. U „časopisu za pacijente“?

Pri tome ne rekoše da je upravo njihova sadašnja firma prethodnih 50 godina žarila i palila dijalizom u Srbiji, „opremala“ centre, „obučavala“ kadrove, „vodala ih na kongrese“ i držala 95% tržišta dijaliznim materijalom („Zlatni sponzor“ svih dijaliznih doktora, sestara i njihovih kongresa). Zašto sada odjednom, kada su odlučili da otvore i Fresenius bolnice, ove im dosadašnje bolnice i centri ne valjaju nikako. A Fresenius oprema i kadrovi, i tamo i vamo. I što ne očitaše tu kritiku onoj bulumenti državnih doktora (oko 50 njih) koje su i ove godine vodili na dijalizni kongres u Amsterdamu. Taman su mogli, u pauzi između razgledanja muzeja seksa i kafića sa marihuanom, da im malo skrenu pažnju i na lošu situaciju u državnim dijaliznim centrima. Ali, hajde da vidimo, šta su im to sve zamerili u svom pismenom pamfletu.

Javno-Privatno partnerstvoNa početku teksta pozvaše se na zakon i neke propise. Naravno, kad njima nešto iz Zakona odgovara onda se pozivaju na to, a kad ga oni krše, onda se prave Toše. Da ne pominjemo da su preko „sponzorisanih“ doktora direktno uticali na donošenje nekih propisa i Pravilnika. A najsmešnija im je „briga za pacijente“ koja provejava iz svakog njihovog napora da uzmu još para iz državnog Fonda zdravstva. U tekstu se zvanično pominju samo državni centri iz Vojvodine (jer je taj „časopis za pacijente“ zvanično samo za to područje, ali ga guraju u sve centre po Srbiji), i jasno je da se tekst odnosi na sve državne centre u Srbiji, jer ako u APV centri ne valjaju, mala je verovatnoća da su u „ostatku Srbije“ nešto bolji („Dobro jutro, Srbijo“). Dakle, uvaženi privatnik (Hrvatčević i saradnici) kažu:

Casopis naslovna

Na temelju Ustavnih načela Republike Srbije kojim je zagarantovano pravo svih građana na zdravstvenu zaštitu, na osnovu Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom i Opcionim protokolom, koje je naša država ratifikovala 17.12.2007.godine kao i na osnovu novog Pravilnika o standardima i cenama materijala za dijalize koje se obezbeđuju iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, želimo da ukažemo na drastično kršenje u primeni navedenih propisa i pružanju odgovarajuće zdravstvene usluge licima na hemodijalizi, u državnim ustanovama na teritoriji APV. Kršenje neophodnih procedura i standarda se sastoji:

 1.  Skraćivanje adekvatnog vremena trajanja hemodijalize

U većini dijaliznih centara na teritoriji APV se ne primenjuje Pravilnik o standrdima i cenama materijala za dijalize koje se obezbeđuju iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, koji je objavljen 11.09.2012. godine u „Službenom glasniku RS“ br 88/12. Naročito ukazujemo na drastično kršenje u pridržavanju osnovne odredbe iz člana 2. Pravilnika, a to je da se trajanje jedne hemodijalize predviđa ‘’u trajanju od najmanje 4 sata dnevno’’…. Ne zalazeći u druge probleme ili nedostatke ovog pravilnika, ova mera je potpuno adekvatna i odgovara kako evropskim standardima tako i uredbi Vlade Republike Srbije o Nacionalnom programu prevencije, lečenja unapređenja i kontrole bubrežne insuficijencije i razvoja dijalize u Republici Srbiji do 2020. godine. Ista je objavljenja u „Službenom glasniku RS“ br 11 od 22.02.2011. godine i stupila je na snagu 01.03.2011. godine. Navedenu Uredbu je potpisao sadašnji premijer vlade RS g-din Ivica Dačić. Na osnovu naših informacija u većini državnih dijaliznih centara se čak i do 35% pacijenata dijalizira u vremenskom trajanju od 3-3,5 časova, drugi deo 4 časa, a svega 1-2% pacijenata ima dijalizu od 4,5 časova. Ova činjenica može dovesti u pitanje pravo na korišćenje Tuđe nege i pomoći, jer je jedan od uslova lekarske komisije prilikom utvrđivanja osnova za invalidnost i Tuđu negu i pomoć, da se pacijent dijalizira minimum tri puta četiri časa nedeljno.

  1. Uskraćivanje materijala nespecifičnog za hemodijalizu  Kongres dijaliznih sestara

Unazad 4-5 godine se u mnogim centrima ne obezbeđuju osnovni materijali kao što su, hipoalergijski flasteri (zahteva se da pacijenti iste sami kupuju), ne koriste se hirurške maske od strane medicinskih sestara, papirni ubrusi su „misaona imenica“, uskraćuje se broj nesterilnih gumiranih i talkiranih rukavica pa se umesto obaveznih 4 tokom dijalize koristi 1-2 para, ne postoje nepropusne podloške ispod ruke pacijenata prilikom punktiranja, a takođe se na odeljenja ulazi u obući koja nije higijenski zaštićena adekvatnim higijenskim navlakama, a takođe se ne nabavljaju dezifekciona sredstva za pranje ruku ni pacijenata ni medicinskog osoblja. U većini slučajeva donirani uređaji za dezinfekciju ruku služe samo kao izložbeni primerci. Nepotrebno je i navoditi kakvi su dušeci, jastuci, kreveti sa neispravnim mehanizmima za podešavanje položaja tela pacijenata u toku dijalize kao i pocepani čaršafi. U mnogim centrima se pacijentima sugeriše da donose od kuće svoje jastuke i posteljinu što je potpuno suprotno sanitarno preventivnim uslovima koji se moraju poštovati pri dijaliznim centrima.

  1. Nezadovoljavajući kvalitet hemodijalize

Jedan broj centara za hemodijalizu koristi aparate čiji je radni vek odavno istekao, a zbog neadekvatnog vremena dijaliziranja koriste se neodgovarajući dijalizatori, smanjuje se krvna pumpa, a ne dozvoljava se sestrama da tokom dijalize mere i upisuju Kt/V, tako da se i ne prati mesečni prosek adekvatnosti i kvaliteta dijaliza, a samim tim ni pacijenti nemaju nikakva saznanja ni preporuke kako da se u narednom periodu ponašaju. Takođe se u državnim centrima od strane lekara pacijentu ne dostavljaju nikakvi „Nefrološki izveštaji“. Imajući u vidu probleme koji tokom dijalize i između dijaliza prate bubrežne bolesnike, psihičke probleme, edukovanost i u nekim sredinama i jezičke barijere, uz potpuni izostanak edukacije od strane lekara nefrologa, jasno je kakav je kvalitet dijalize i zašto je veliki mortalitet. Takođe naglašavamo da se u mnogim centrima čak ne primenjuje direktiva RFZO, o minimumu 20% HDF. Na osnovu ovako iznetih činjenica mislimo da je svima jasno da se ni izbliza ne može govoriti o adekvatnoj i kvalitenoj dijalizi u državnim dijaliznim centrima.

  1. Neadekvatne procedure za održavanje kvalitetne krvne slike i neprimenjivanje vitaminskih preparata

Kod većine centara se suprotno zakonskim propisima, važećim listama lekova i odobrenim sredstvima za finansiranje dijaliznih postupaka uskraćuju osnovne komponenete na osnovu kojih bi se mogla odvijati kvalitetna dijaliza i obezbediti duži životni vek i preživljavanje pacijenata na dijalizi. Bez ikakvog stručnog obrazloženja uskraćuju se sledeće stvari: beviplex (treba da se dobija posle svake dijalize ), vitamin c (minimum jednom tokom nedelje), folna kiselina u kombinaciji sa vitaminom B12, smanjuju se doze eritropoetina, a u nekim centrima se suprotno propisanom postupku nepravilno daje terapija venskog gvožđa što ima za posledicu održavanja lošeg nivoa hemoglobina i drastično akumuliranje feritina. Suština nepravilnog postupka davanja venskog gvožđa se sastoji u sledećem: Gvožđe treba davati venski 10 zastopnih dijaliza, pauza dve nedelje, kontrola nivoa gvožđa, feritina i transferina. Nakon toga se ponavlja postupak do postizanja optimalnog nivoa gvožđa u krvi i tek nakon toga se uvode odgovarajuće doze eritropoetina, a sa ciljnom vrednošću hemoglobina. 110 g/l. Na žalost, u većini centara se hemoglobin drži u granicama od 80-100 g/l, što očigledno ukazuje kakav je kvalitet života pacijenata na dijalizi i koliko se može imuni sistem ovakvih lica boriti sa raznim dodatnim infekcijama.

1. kongres nefrologa

Naročito ukazujemo na činjenicu da su sve ovo procedure i medikamenti predviđeni u okviru redovnog zdravstvenog osugiranja, da bolnice i domovi zdravlja ugovaraju i dobijaju novčana sredstva, a na kraju ih ne dobijaju pacijenti već se isti upućuju da ovakva sredstva kupuju u privatnim apotekama ili u inostarnstvu, što je potpuno suprotno zakonskim propisima i standardima koji regulišu postupke lečenja pacijenata na hemodijalizi u okviru tkz „dnevnih bolnica“.

  1. Dodatni periodični pregledi i laboratorijske analize

Zbog nepostojanja jedinstvenih kriterijuma od centra do centra se rade periodični nalazi krvi sa različitim parametrima, a mnogi centri ne omogućavaju pacijentima da dođu u posed sopstvenog nalaza krvi, koji bi bio i orijentir za pridržavanje u bubrežnoj dijeti u narednom periodu. Takođe se mnoge analize i ne rade u redovno propisanim procedurama sa obrazloženjem da „nema reagensa“. Navešćemo primer: Da se nivo parathormona u nekim centrima godinama ne radi, da se lica sa hiperparatireodizmom uopšte i ne upućuju na dalje kontrole, lečenja ili hiruršku intervenciju te da mnogi završe na ortopediji, u invalidskim kolicima ili okončaju život. Periodične kontrole EKG-a služe samo za arhiviranje, i pacijenti se ne upućuju na kontrolu kod kardiologa, a od trenutka kada započnu dijalizu skoro nikada se ne radi kontrola gustine kostiju niti se adekvatno menja terapija pa mnogi pacijenti i posle više godina na dijalizi nemaju regulisanu ni krvnu sliku, ni pritisak, niti im se bilo kojim načinom edukacije ukazuje na mogućnost poboljšanja zdravstvenog stanja.

Drugi kongres nefrologa

Ovde ukazujemo na postojanje sumnje o korupciji jer se za sve analize od strane lekara pacijenti upućuju u „određene“ privatne laboratorije i ustanove, u kojima se vode pismene evidencije koji lekar upućuje tog pacijenta da uradi traženu analizu. Neprihvatljivo je obrazloženje koje godinama slušamo, da bolnice nemaju para za nabavku reagensa od kojih mnogim pacijentima na dijalizi zavisi život.

  1. Kapaciteti za hemodijalizu

Na teritoriji APV po našem ubeđenju se nepravilno planira broj i mesto novih dijaliznih centara. Trenutno se suprotno svim važećim aktima i standardima u Novom Sadu i Sremskoj Mitrovici obavljaju dijalize u tri smene. Planira se otvaranje novih centara u sredinama gde ne postoje problemi oko viška lica na hemodijalizi, a drastičan primer ne organizovanosti je Novi Sad. Prebukirani kapaciteti KCV pri kome funkcioniše dijalizni centar, na silu se popunjavaju pacijentima iz „Fresenius Medical Care“ Novi Sad i pored toga što je nivo usluga i kapacitet ciljno pravljen da bi rasteretio hemodijalizni centar Novi Sad. Neshatljiva je i za nas neuporediva usluga u jednom i drugom centru.

  1. Kadrovska problematika

U jednom broju dijaliznih centara ne postoje lekari-nefrolozi, tokom smena Nauka i edukacija1 se događa da se dežurni lekar ne pojavi na odeljenju i sve je prepušteno na odgovornost medicinskim sestrama. Od strane lekara teško se može dobiti adekvatan, primeren savet, a o režimu ishrane pacijent može dobiti informaciju samo iz medija ili od sestara, ali na takav način da niko ne može takvu informaciju da primi i primeni. Pacijenti na hemodijalizi su od strane zaposlenog medicinskog osoblja uskraćeni za obaveznu edukaciju. U mnogim centrima nema dežurnog elektroničara, a naročito subotom isti se ne mogu dobiti ni putem mobilnog telefona. Pitanje edukovanosti medicinskih sestara kao i odgovorajući sertifikati za samostalni rad, se moraju regulisati pravnim aktom koji propisuje Ministarstvo zdravlja.

8.   Troškovi hemodijalize

Obrazloženje:    Kada su se na teritoriji Republike Srbije prvi put pojavile specijalne bolnice za hemodijalizu „Fresenius Medical Care“ Srbija, svi pacijenti su bili ubeđeni da napokon dolaze bolji dani i da će se kvalitet dijaliza i života promeniti u interesu bolesnika. Ti centri su opremljeni i pružaju takvu uslugu koja je abeceda propisa i standarda koje uporno naša država donosi, a u državnim ustanovama se ne primenjuju. Do danas po našem saznanju nijedan državni centar za hemodijalizu nije iskazao obračunsku vrednost pojedinačne dijalize za razliku od navedenih privatnih centara gde se ista vodi u dinar.  Dobrodosli Ukazujemo na sledeće parametre koji prate jednu hemodijlizu: Troškovi materijala za dijalizu (propisani pravilnicima), Troškovi osoblja (lekara, medicinskih sestara, elektroničara i higijeničara), Troškovi energije (električna, toplotna), Troškovi higijenskog održavanja objekata, Troškovi edukacije osoblja, Troškovi obavezne nutricionistički programirane užine pacijenata, Troškovi održavanja uređaja za vodu za dijalizu, Troškovi održavanja i servisiranja aparata i opreme u skladu sa tehničkim propisima, Troškovi prevoza pacijenata, Troškovi baveznih terapijskih medikamenata (eritropetina, bevipleksa, vitamina-c, venskog gvožđa, kalcijum glukonata itd), Troškovi analiza. Ubeđeni smo da ni jedan državni centar za dijalizu ne vodi navedene troškove niti ih u elektronskoj formi obračunava i prosleđuje filijalama PIO, već se u stvarnosti veliki deo novčanih sredstava namenjen za kvalitetnu dijalizu, preusmerava u druge namene što ukazuje i na nespornu odgovornost rukovodioca ustanova. Na osnovu napred prezentiranih činjenica nadamo se da će nadležni državni organi smoći snage da preduzmu neophodne mere za zavođenja reda u ovoj oblasti, za poštovanje važećih propisa naše države i da će svojim znanjem i stručnošću dokazati da su dostojni zvanja čijim humanim radom rade u cilju poboljšanja zdravstvenog stanja i produženja života pacijenata na hemodijalizi.

Eto, tako napisaše „pacijenti“ iz Freseniusa.

Državni doktori, ne odgovoriše.

Ćute.

Šokirani su.

Nisu ovo očekivali od svog glavnog, generalnog sponzora.

Zlatnog sponzora.

Do sada je uglavnom uvek bio pristojan prema njima.

Ovo je prvi put da ih pljuje.

To ipak, nije u redu.

Naši nefrolozi su ljudi okrenuti nauci.

NAUKA je najvažnija.

Nauka i edukacija.  Kontinuirana  edukacija.

Evo, recimo, kakve su sve AKTIVNOSTI nefrolozi Srbije imali, samo u poslednje vreme i samo u domaćim granicama (inostrane kongrese i destinacije nećemo sad ni pominjati):

Škola nefrologije, Kragujevac, 29.11.2013;   Kongres kardio-nefrologije, KARNEF, 9-11. Maj 2013;   Škola peritonealne dijalize, Hotel Divčibare, 6-8.juni 2013;    Škola hemodijalize, pod ERA-EDTA&ISN, Niš, 6-7. april 2013;    Drugi Kongres nefrologa Srbije, Hotel Zira, 11-14.oktobar 2012;    Simpozijum: Uloga gvožđa u terapiji dijalizne anemije, Hotel Zira, 11-14.oktobar 2011;    Škola iz nefrologije, Beograd, 04.11.2011;    Škola transplantacije bubrega, Novi Sad, 30.09-01.10.2011;    Škola peritoneumske dijalize, 16-17.09.2011.    Simpozijum: Nefrotski sindrom, od patogeneze do terapije, Hotel Zira, 01.juni 2011;    Prvi Kongres psihonefrologije, Niš, 24-25.mart 2011; (sve pokupljeno sa sajta: http://www.udruzenjenefrologa.com)

Zaista, impresivna edukacija i veliki naučni potencijal. I sve je to uglavnom sponzorisala farmakološka industrija. Zarada, profit, edukacija i nauka, sve nastalo na krvi nas, dijaliznih pacijenata.

Nauka i edukacija2Ogromne troškove edukacije, kongresa i putovanja, ne snose naravno, doktori. Za njih je sve besplatno, naravno. Sve troškove snose „sponzori“. Doktori i doktorke mu tu dođu, nešto kao njihove „sponzoruše“. Dijalizne i farmaceutske firme medicinarima daju i dnevnice, kako koje i koliko mogu (25, ili 50 do 100 evra dnevno), najbolje daju upravo one firme koje prodaju „materijal specifičan po tipu dijaliznog aparata“ – bez konkurencije.

Zadatak doktora je samo da na nama potroše što više tih farmakoloških proizvoda, a država će naravno sve platiti. Država, to smo svi mi. Mi dakle, sve to plaćamo. Malo zaobilaznim putem (preko privatnih firmi), ali plaćamo. Kroz cenu proizvoda.

Takav je sistem. Hteli smo kapitalizam, divlji, kakvi smo i sami – i eto nam ga. Sve su to evropske i svetske vrednosti i dostignuća. Tamo se korupcija i protežiranje nazivaju sponzorstvo i lobiranje.

Naši su to jedva dočekali. Mi čak, na svoj neposredniji i oštrumniji način, unapređujemo taj sistem. Originalni doprinos.

Na primer, kod nas isti nefrološki naučnici idu iz sale u salu i pričaju za dve različite ili konkurentske firme i reklamiraju obe, ništa im to ne smeta. To je i bukvalno KONTINUIRANA edukacija drugih.

srpski-nefrolozi-placenici-farmakoindustrije

Nagrada za jedno reklamno predavanje je 500-1000 evra za domaće izvođače (zavisno od njihove pozicije u sistemu nabavke), a za inostrane 2-5 hiljada evra. Ali, na zapadu takvi nefrološki naučnici gube vreme na nepotrebno uskostručno usavršavanje i specijalizaciju za predavanja iz samo jedne oblasti. Kod nas, jok! Ko god plaća, naši će ga nefrološki „naučnici“ izreklamirati do neba. I dva potpuno suprotna ili konkurentna preparata – nema veze, samo DAJ, i samo njima. Novac i pohlepa su čudo. Pojava takve alavosti na pare, među nefrolozima se stručno naziva „Sindrom gladnih kostiju“, (oni i o tome drže predavanja). Neka trauma iz detinjstva, valjda. Ili iz kraja iz kojeg su potekli.

A firme, naravno, biraju doktore koji su na poziciji da naruče te preparate, da ih proguraju u stručne Pravilnike, Smernice, Vodiče, ili kako to već sve nazivaju, i da se to nabavi, brate. Koliko su zapravo ti doktori dobri kao doktori, koliko znaju, kakvi su im rezultati njihovog rada, odnosno rezultati lečenja nas pacijenata – to farmakomafiju uopšte ne interesuje. Lečenje je glupost, cilj je biznis, zarada. A bolest se mora što strašnije i naučnije prikazati (receptori, agonisti, polimorfizam, agensi, ma agonija čoveče), kako bi potrošači shvatili zašto je cena morala  biti visoka.

Citajte sta vam pise na ekranu

A gde smo u tim „iskustvima iz neposredne kliničke prakse“ mi, pacijenti.

Nigde.  Niti mi ikoga od njih uopšte interesujemo.

Evo, na primer, šta o Centru za dijalizu jednog od gore navedenih velikih nefroloških naučnika, stručnjaka za kontinuiranu edukaciju drugih, posebno za „lekcije iz neposredne kliničke prakse“, piše njegova pacijentkinja L.T. (ime i prezime, poznati redakciji):

„U njihovom centru ne postoji aktivno udruženje pacijenata. Lekari nas zastrašuju da nas neće više lečiti ukoliko iznesemo istinu koju nije teško proveriti. Bube šetaju po sobama. Kažu nam da su u temeljima i da ih je nemoguće istrebiti …guštera ima dosta u A dijaliznoj sali – za druge sale ne znam.  U istu sobu smeštaju nepokretne pacijente u pelenama koji se retko presvlače i ljude sa centralnim pristupima za dijalizu.  Sepsa je kao normalna pojava. Slučajeve intrahospitalne infekcije Klostridijom, kriju.  Moje lično iskustvo je: 4 septične epizode, infekcija Klostridijom, kada dodjem kući, bube izlaze iz ličnih stvari…hrana je loša.  Osoblje nema želju za komunikacijom.  I naravno….za sve smo mi, pacijenti krivi!?  Vaskularne hirurge čekamo i po par dana.  Tada nemamo dijalizu, jer ne radi pristup, a održavaju nas Sorbisteritom, koji naravno nemaju i moramo kupovati, i Manitolom koji pijemo na usta ne bi li išta od tečnosti eliminisali iz creva…. lekari kažu da se tako može živeti i 15-tak dana… dijalize skraćuju po svom nahodjenju jer je „gužva“…  ne mogu više.  Molim vas kao Boga, pomozite…“

I sada će od 23-26. oktobra ponovo imati veliki Kongres nefrologa Srbije. Za naučno nedovoljno prosvećene nefrologe, farmakoindustrija je i ovaj put (debelo) platila desetak srpskih nefroloških naučnika da lično nauče svoje glupe sunarodnike kako da naručuju i troše što više čudotvornih farmakoloških preparata, o kojima je reč u predavanjima. 

Treci kongres nefrologa

Ko će sad u toj ogromnoj naučnoj i edukativnoj delatnosti da se bavi još i tamanjenjem pacova u salama za dijalizu ili obezbeđivanjem maski, joda i sterilnih gaza pri punkciji krvnog pristupa.

Stvarno, bez veze.

Ali, genetski poremećaji Klotho gena i aktivnost faktora FGF-23 su ono što srpske nefrologe najviše muči. One FGF faktore 1 do 22 su savladali i tu nema problema, ali ovaj FGF-23, je baš nezgodan. Platili su (parama iz srpskog zdravstva) i specijalne predavače iz inostranstva, da dođu i da im prikažu sve moguće algoritme delovanja FGF-23, kod zdravih i kod bolesnih, pa da svi vide razliku, i da vode računa o tome u svom svakodnevnom radu. To su prave lekcije iz neposredne kliničke prakse.

Možda se deo tih para mogao usmeriti i na uništavanje guštera u salama, ali tada bi zasigurno protestvovali ljubitelji životinja, tako da zaista, nauka nema alternativu.

Nauka, traži i žrtve. Odricanja.

Zato su i pacijenti dobili zadatak

da i sami pišu časopise koji su od posebnog interesa za nauku.

Pokojni Branko Miljković je tvrdio da će u budućnosti svi pisati pesme.

Kada smo mi u pitanju, zajebao se.

Ovde se svi bave naukom.

 .

.

DiaBloG – 2014

.

.

.     .     .

Picture1b

 .     .     .

Još sličnih tekstova:

Privatne bolnice za hemodijalizu    Smrtnost kod privatnika    Tajna ispitivanja na Srbima u privatnim HD centrima  Serviser sprečio skandal i zatvaranje bolnice za hemodijalizu   Republički Zavod za zdravstveno osiguranje čuva monopol firmi „Fresenijus MC“   Doktorka otpuštena iz FMC-a jer je brinula o pacijentima    Dosije XXXXXXXL – nastavak internet natpisa o mahinacijama firme FMC    Nevoljni učesnici u FMC ispitivanju smrti uživo – obelodanjen projekat MONDO.    Ključni dokaz o tome da FMC upravlja postupcima Udruženja pacijenata   Ispitati političku pozadinu cene dijalize    Kako izgleda briga o pacijentima u Fresenius dijaliznim centrima u Srbiji, I deo.    Afera “Dialiks” – otkriveni delovi prepiske iz Freseniusove internet mreže u Srbiji, II deo.    Afera “Dialiks” – otkriveni delovi prepiske iz Freseniusove internet mreže u Srbiji, III deo.    600 000 dinara mesečno je malo mnogo, ali naći ćemo način …- Dialiks IV   Prilika da se zaradi još malo para …- Dialiks V    O Freseniusovim aparatima, dijalizatorima, koncentratima, jonometrima i ostaloj opremi, ali iskreno, iznutra, od njih samih-Dialiks VI    Dialeaks dokumenti: Stenogram sastanka lekara i direktora FMC Beograd    Pljačka države po tipu mašine    Strategija dijalizno-farmaceutskog biznisa u Srbiji: manipulacije i prevare sirotinje raje   Thanksgiving Day   Mučenik iz Banjaluke    Ponovo problemi sa Frezenijusovim aparatima i dijalizatorima     Afera plus: Kako Fresenius namiče profit u Republici Srpskoj?    Kako nam se nabavljaju dijalizatori?     Preko 5000 sudskih postupaka protiv Freseniusa – pacijenti pokrenuli     Otkrivamo: ko su novinari, mediji i bolesnici koji zastupaju interese dijaliznog privatnika?    Rasprava između Fonda zdravstva i Freseniusa, te odluka Državne komisije o nabavci dijalizatora      Protestno pismo japanske dijalizne firme Nipro srpskom Fondu zdravstva    I Narodna Republika Kina pokrenula istragu protiv Freseniusa    Skandal: pare namenjene poplavljenima dali Frezeniusu!!!      Afera plus: kako Fresenius namiče profit u Republici Srbiji     Pismo o Freseniusu koje nijedan medij nije smeo da objavi     Da li će opet sve ostati Među nama?

 

 http://www.youtube.com/watch?v=_BmneE3AcFM

 

 

Šta radi Fresenius u Republici Srpskoj

Šta radi Fresenius u Republici Srpskoj
Nakon materijalno dokazanih muljavina Frezenijusa u Srbiji, proučili smo malo bolje ponašanje ove profiterske multinacionalne globalističke aždaje i u Republici Srpskoj. Nažalost, ni tamo stvari nisu ništa bolje. Ako su već i američki dijalizni sajtovi provalili nemilosrdni odnos Frezenijusa prema pacijentima koji su im povereni (link), ako su već neslavno raskrinkani u Hrvatskoj (link) i Srbiji (link), da li je u Bosni i Hercegovini moglo i biti drugačije? Naravno da nije, ali ovde smo dužni jednu napomenu: Frezenijus nema nijedan dijalizni centar u Federaciji BiH. Svi su mu u Republici Srpskoj. Zašto je to tako? Zašto muslimansko-hrvatska Federacija nije htela ili nije si mogla priuštiti tako skupe tretmane, a ludi ili potkupljivi Srbi, pristali odmah i to za skupe pare. Istini za volju, treba reći da je glavni promoter i lobista dolaska Frezenijusa u RS bio čovek koji je po ključu postao ministar zdravlja, ujedno i glavni nefrolog Republike Srpske (link). Prošle godine, dan posle odlaska u penziju, počeo je i zvanično da radi za Frezenijus, da regularno prima platu od njih, a ujedno je nastavio da bude Glavni koordinator za dijalizu u Republici Srpskoj. Niko od nadležnih tu nije video nikakav sukob interesa. Čovek radi za privatnu firmu i istovremeno je jedini koji kontroliše tu firmu i za to uzima dnevnice od države. Idila. Bar za njega i za Frezenijus. Nema nikakvog sukoba interesa, samo interes.
Frezenijus Srbima ne veruje
Iako u Federaciji nije uspeo da kupi nijedan dijalizni centar, Frezenijus je procenio da rukovodjenje nad srpskim centrima ne sme biti srpsko. Odmah po preuzimanju dijaliznih centara u Republici Srpskoj, menadžeri, upravitelji (generalni, ekonomski i medicinski) im dolaze iz Federacije: iz Tuzle i iz Sarajeva. Frezenijus BiH nije imao povjerenja ni u jednog srpskog nefrologa, pa im nije dodelio nijednu rukovodeću ulogu. Za glavnog doktora određen im je izvesni G. Imamović iz Tuzle, čovek bez ikakvog nefrološkog i dijaliznog znanja ili iskustva. Za glavnu sestru im je postavljen Nusret Mehmedović, nije greška, čovek se sam potpisuje kao glavna sestra, što se može videti i na zvaničnim dokumentima Frezenijusa u Republici Srpskoj.

Glavni u HD RS

Za nemale pare koje uzimaju od Fonda Republike Srpske, Frezenijusovci su mogli bar radi šminke ili radi ključa, ostaviti makar privid poštovanja mušterije, tj. korisnika, pa odrediti nekog od poznatijih ili iskusnijih nefrologa iz Republike Srpske. Ali nisu ni toliko poštovanja hteli pokazati. O svim mahinacijama Frezenijusa u Republici Srpskoj nezavisni novinari državne radio-televizije Republike Srpske (RTRS) su napravili jednu vrlo objektivnu reportažu (link).
Ipak, niko od nadležnih tužilaca, sudija, političara, nije ni prstom mrdnuo da to ispita. Velika firma, velika zarada, pa joj izdaci za kontrolu situacije ne padaju teško. Teško je samo nama koji znamo da su to naše pare. Kao što reče onaj sindikalni medicinar iz TV priloga, dijaliza je u državnim centrima koštala 70 maraka ili 35 evra, a sada po jednoj dijalizi stranci uzimaju 110 evra, a za HDF naplaćuju 120 evra ili 240 konvertibilnih maraka. Poređenja radi, sav potrošni materijal za hemodijalizu u Srbiji i danas košta manje od 40 evra, a i ta je cena prenaduvana. Pa i red je da Srbi malo pomognu siromašnu Nemačku našim parama, iz naših Fondova. Ne postoje bogati koji su se obogatili, a da niko nije osiromašio. Ovo je priča o tome kako su strani nefro-kerovi oglodali srpski zdravstveni budžet, do koske.

Sistem prebacivanja srpskih para u nemačke džepove
Gde su glavne mutne radnje Frezenijusa u RS? Tamo gde su mogućnosti da se uzmu pare, naravno. Pre svega, Frezenijus je svu svoju robu počeo uvoziti zaobilazeći prelaz i carinu u Gradišci, kako ne bi ni marku platio ili ostavio u Republici Srpskoj. Odmah po preuzimanju dijaliznih centara u RS, sva Frezenijusova roba je počela ulaziti u BiH preko carine u Orašju. Umesto špeditera iz R.Srpske posao uvoza su dobijale firme iz Federacije. Osnovni cilj: ni marku ne ostaviti u RS, ako se ne mora.
Drugo, Frezenijus je raskinuo sve ugovore sa firmama, saradnicima i dobavljačima, koji su bili iz Republike Srpske, a snabdevali su dijalizne centre u Republici Srpskoj. Odjednom je kompletno snabdevanje lekovima, deterdžentima, hemikalijama i drugim potrepštinama, počelo stizati iz firmi iz Federacije. Republika Srpska je davala pare Frezenijusu, ali od njih nije mogla biti udostojena ni povratne marke.

Citajte sta vam pise na ekranu
Treće: osim nepovoljne cene, ugovor je doveo do skoro potpunog prelaska nefrološke službe Republike Srpske u ruke privatnika. Jer, R.Srpska je u skoro svakom većem gradu imala po jednog nefrologa u lokalnoj bolnici. Sada su svi oni preuzeti od strane Frezenijusa, i samo za dijalizu, pa su bolnice ostale bez nefrologa. Da situacija bude potpuno apsurdna, pacijente koji su na dijalizi doživeli pogoršanje, FMC nefrolozi su upućivali na prijem u državnu bolnicu, iako su znali da tamo više nema nefrologa. To više nikoga nije interesovalo, takav je bio Ugovor u Zvorniku, u Šamcu i Doboju. Bolnički internisti su onda te pacijente slali u Tuzlu, kod tamošnjeg nefrologa, a to je za RS bio novi namet na vilajet. Ugovor fmc za doboj i zvornik

Četvrto: Frezenijus koji sam proizvodi i primenjuje sav potrošni materijal za dijalizu, povećao je cene svim tim proizvodima, kako bi prikazao da nema praktično nikakve zarade koja bi mu ostala, a da bi na taj način izbegao plaćanje poreza na prihode u Republici Srpskoj. Pošto sam proizvodi i sam određuje svoje cene, knjigovodstveno gledano sve je ispravno. Ranija zarada i porez koji je ostavljao prethodni menadžment, sada je nestala. Tako je potpuno zaokružen i usavršen sistem isisavanja srpskih para u džepove nemačkih „investitora“, a preko bošnjačkih menadžera.
Peto, ali ne i najmanje važno: Šta je sa pacijentima? Šta je sa brigom za naše ljude koji dospeše u nemačku bolnicu, a za srpske pare? Kako se pokazala mnogo proklamovana briga o pacijentima, koji su naravno u centru pažnje svakog zdravstvenog sistema. Pa ništa, o njima se u svemu ovome najmanje vodilo računa. Već smo rekli da Frezenijus sam proizvodi i primenjuje sav potrošni materijal za uslugu hemodijalize, koju sam i pruža. Takav sukob interesa, sprečava bilo kakvu mogućnost zaštite pacijenata od neispravnih dijaliznih sredstava, jer i sredstva i doktori, koji bi trebalo da brinu o zaštiti pacijenata, svi su Frezenijusovi. Tako se nikada nije desilo da Frezenijusovi doktori prijave nijednu tehničku ili proizvodnu grešku na Frezenijusovima aparatima, dijaliznim koncentratima, linijama ili filterima. Zna se da im to Frezenijusovi menadžeri ne bi tolerisali, pa to niko nije ni pokušavao.
A u samoj Americi je nastao veliki skandal, jer su zahvaljujući insajderima, pacijenti saznali da u internim Frezenijusovim mejlovima postoje podaci o smrti 950 pacijenata usled neispravnosti u radu Frezenijusovih aparata i osoblja (link).
Da li se to smelo sakrivati ili prećutkivati kao poslovna tajna. Nipošto, ali niko od Frezenijusovih medicinara to nije obelodanio. Da u Americi nije bilo anonimnog insajdera, javnost nikada ne bi saznala za ta ubistva. Tek posle toga krenule su stotine sudskih postupaka i zahteva za odštetu. Taj isti problem koji su imali američki pacijenti, centralizovano mešanje i spravljanje jednog te istog dijaliznog koncentrata za sve pacijente u dijaliznoj smeni, vršeno je i u svim Frezenijusovim centrima u Republici Srpskoj (osim u Gradišci). I još se vrši!!! Kakve su posledice takvog načina rada, koliko i kojim pacijentima je to naškodilo, niko nije ni prijavio niti razmišljao o tome, u RS. Toliko o brizi za pacijente. Inače, taj centralni mikser je uveden da bi se ostvarile uštede, da se ne bi kupovao poseban dijalizni koncentrat individualno, za svakog pacijenta (prema njegovim potrebama), kako se inače radi tamo gde se brine o pacijentima.
Kako su se pacijenti proveli u Frezenijusovim centrima najbolje govore njihova pisma, koja (osim ovog sajta, naravno) niko nije hteo objaviti (link, link).
Situacija je eskalirala do te mere, da su prvi put u poslednjih 50 godina, dijalizni bolesnici morali štrajkovati da bi ostvarili svoja prava. Radije su birali smrt nego poniženja koja su doživljavali kao pacijenti (link). Ministar zdravlja koji se sažalio nad njihovom sudbinom i koji je usvojio sve njihove zahteve, ekspresno je smenjen i izbačen iz vlade, nedugo posle toga (link).
Imamo i masu dokaza iz interne Frezenijusove prepiske, gde oni sami priznaju svoje probleme, računajući da će to ostati sakriveno. Evo, na primer, kakvi su rezultati lečenja, prevencije zaraznih oboljenja ili priprema za transplantacije, sada kada bi o tome trebalo da brine sam Frezenijus. Pokazaćemo Vam samo deo naših podataka dobivenih iznutra iz samog Frezenijusa (piše npr. „Nepovoljni trendovi u Šamcu, Zvorniku, Prijedoru, Banjaluci, Bijeljini i Brčkom“):

Neadekvatna terapija kostiju i minerala
Kakva je zaštita od hepatitisa, šta je Frezenijus preduzeo da dijalizni pacijenti ne dobiju osim bubrežne i bolest jetre. Evo izveštaja, od njih samih, ali ne našim, nego FMC organima („manje od potrebne 3 HBV vakcine u prvih 6 mjeseci boravka u centru se bilježe iskazanim brojem pacijenata“ na donjoj slici):

Zastita pacijenata od B hepatitisa
Šta tek reći za Mondo studiju. Frezenijusovci su sami objavili u stručnim časopisima da su nad pacijentima iz Republike Srpske sprovodili istraživanja o umiranju, bez da su ikoga obavestili o tome (link). Nijedan pacijent ništa nije znao o tome, čak ni osoblje, ni doktori, a o zakonskim obavezama, odobrenjima etičkih komiteta i nadležnih agencija i da se ne govori. Kako bi se Vi osećali da znate da neko sakuplja Vaše nalaze da bi video kada ćete umreti i da li mu se to uklapa u njegove procene. A pri tome ništa Vam ne govori i ništa ne misli ni preduzeti da bi to sprečio.

Mondo -01a_resizeMondo, nase brojke do 2013_resize

A drugi, naravno, nisu bili toliko glupi ili naivni. Hrvati, na primer. Oni su privatnicima rekli ovako: Zbog težine bolesti i brojnih komplikacija, dijalizni centri koji su u krugu bolnice moraju i ostati u krugu bolnice i u rukama države, odnosno ministarstva zdravlja! Nikakvi privatnici, njihova ispitivanja i zarade preko naših fondova. Ukratko, Hrvati su im ovako odgovorili:

Hrvati protiv Privatnika
Sve skupa, jeftina kolonija, pogodna za eksperimente uživo, koja sama (skupo) plaća ceo taj cirkus.
To smo mi.

Priznanje

.

.     .    .

DiaBloG – 2014

(redakcija sajta se zahvaljuje  gospodinu M. Biliću na ustupljenim dokumentima i komentarima)

.

 

Još sličnih tekstova:

Privatne bolnice za hemodijalizu    Yi Zhang: Smrtnost kod privatnika    Tajna ispitivanja na Srbima u privatnim HD centrima  Serviser sprečio skandal i zatvaranje bolnice za hemodijalizu    Republički Zavod za zdravstveno osiguranje čuva monopol firmi „Fresenijus MC“   Doktorka otpuštena iz FMC-a jer je brinula o pacijentima    Dosije XXXXXXXL – nastavak internet natpisa o mahinacijama firme FMC    Nevoljni učesnici u FMC ispitivanju smrti uživo – obelodanjen projekat MONDO.    Ključni dokaz o tome da FMC upravlja postupcima Udruženja pacijenata    Ispitati političku pozadinu cene dijalize    Kako izgleda briga o pacijentima u Fresenius dijaliznim centrima u Srbiji, I deo.    Afera “Dialiks” – otkriveni delovi prepiske iz Freseniusove internet mreže u Srbiji, II deo.    Afera “Dialiks” – otkriveni delovi prepiske iz Freseniusove internet mreže u Srbiji, III deo.    600 000 dinara mesečno je malo mnogo, ali naći ćemo način …- Dialiks IV    Prilika da se zaradi još malo para …- Dialiks V    O Freseniusovim aparatima, dijalizatorima, koncentratima, jonometrima i ostaloj opremi, ali iskreno, iznutra, od njih samih    Dialeaks dokumenti: Stenogram sastanka lekara i direktora FMC Beograd    Pljačka države po tipu mašine    Strategija dijalizno-farmaceutskog biznisa u Srbiji: manipulacije i prevare sirotinje raje   Thanksgiving Day    Mučenik iz Banjaluke    Ponovo problemi sa Frezenijusovim aparatima i dijalizatorima     Afera plus: Kako Fresenius namiče profit u Republici Srpskoj?     Ponovo smrtni ishodi zbog korištenja Freseniusovih rastvora za hemodijalizu

neocekivano dobar pocetak

Etika i Dijaliza – ili – Pune škole đaka, niotkuda rezultata …

Povodom učestalih Škola dijaliza i drugih kontinuiranih nefroloških edukacija

Poštovani čitaoci, u Nišu su nedavno održane dve edukacije: Nacionalna škola hemodijalize i Internacionalni EDTA-ISN kurs: Nefrološka i dijalizna praksa iznad standarda.

Sledi komentar, našeg specijalnog izveštača, zaštićenog svedoka, K-33:

Čitav život mi se stalno upoređujemo sa drugima i dobro je ako su oni napredniji i bolji, a mi se trudimo da ih dostignemo i bilo bi lepo da ih i prestignemo.

Ono što nije u redu, to je da se bez ikakvog osnova precenjujemo, da živimo na nekakvoj staroj slavi, da sebi pridajemo nezasluženo, a što je najgore da jedno pričamo a drugo sprovodimo u praksi.

Kada se sretnu eminentni stručnjaci iz jedne oblasti iz više zemalja, lepo je slušati njihova iskustva i šta su postigli. Ne mogu da ne uporedim predavanja iz Slovenije, predavanja poznatih svetskih nefrologa i predavanja naših eminentnih nefrologa. Svi radovi su dobro odrađeni, svako je obradio neku zanimljivu temu iz oblasti dijalize i nefrologije.

Na žalost postoji jedna bitna razlika.

Tužno je što radovi naših stručnjaka nemaju nikakav stvarni dodir sa praksom i realnošću u bolnicama i dijaliznim centrima u Srbiji, sa brojem dijaliza, dužinom trajanja tretmana, vrsti dijaliza, dijalizatorima, lekovima koji se koriste, a tek sa Pravilnikom koji važi u zemlji Srbiji? Učini vam se da su to neki drugi ljudi pisali.

Naravno u radovima naših stručnjaka obrađuju se teme i iskustva iz Evrope i uvek se završavaju vrlo optimističnim rečenicama kako bi i šta trebalo da se radi, ali naravno, već godinama se to ne sprovodi.

Tu se obradjuju teme od osnovnih, kao što je ishrana, pa do visokog filozofiranja o depresiji kod pacijenata na dijalizi, kao da je to srpskim dijaliznim pacijentima najveći problem!

Da li da Vam prvo dam činjenice (koje na žalost osećate na svojoj koži ), koje sigurno dobro znate ili npr. kako je to kod drugih? Kako to Slovenci, na primer, pričaju i rade.

Možda ipak, da za kraj ostavimo ono bolje, da vidite da negde može da bude bolje i da se ipak vodi računa o pacijentu kao o „normalnom čoveku”.

Zato prvo, zemlja naša SRBIJA:

1.  Kao što znate po važećem pravilniku u Srbiji  50% dijaliza vrši se na low-flux dijalizatorima, 30% na high-flux dijalizatorima i samo 20 % HDF on-line tretmana sme biti. Za one koji nisu upućeni u to šta je low-flux membrana ovoga puta, samo kratka napomena da se radi o najnižoj kategoriji  kvaliteta dijalizne membrane, koja kao takva pacijentu samo omogućava puko preživljavanje i ništa više.

Naš poznati profesor, imao je više tema, a jedna od njih bila je i Hemodijalizatori. Odlična tema. Uvek važna. Kada pogledate podelu dijalizatora prema kvalitetu membrane, koja inače određuje suštinu prečišćavanja krvi i činjenicu koje će se čestice ukloniti ili ne iz organizma vidite da postoji nekoliko vrsta membrane. Npr: celulozne (kuprofan, cupramonium rayon), modifikovana celuloza (hemofan, celuloza acetat, celuloza triacetat), sintetičke (poliakrilonitril, AN69, polimetilmetakrilat, polisulfon, polyamid, purema) i nove membrane (protein-propuštajuće i sa ćelijskim linijama).

Sve u svemu, jedino što zbunjuje jeste zaključak rada u kome profesor konstatuje nesumnjivo istinitu činjenicu, da visoko efikasna hemodijaliza sprečava i usporava proces ateroskleroze i omogućava dugo preživljavanje pacijenta uz najbolji kvalitet života i odsustvo tegoba vezanih za dijalizu.

On kaže da dijaliza treba da bude usmerena ka pacijentu i da je on-line HDF za sve pacijente pravo rešenje!

Zašto me to buni?!

Šta to ono beše piše u Pravilniku????

2. RZZO i naši eminentni stručnjaci dozvoljavaju nam u stvarnosti samo 20 % on-line HDF i HF tretmana.

Tako je to danas u 2013.godini, a od kada je HDF uveden u ovu zemlju, pa u narednim godinama, kada je recimo na VMA (1998) 90% pacijenata išlo na HDF, da bi na žalost danas, taj broj po direktivi RZZO-a  (već duže vreme) opao na samo 20 % u celoj državi.

Reklo bi se da naši  stručnjaci možda imaju saznanja da HDF nije dobar kao metoda i da čak možda šteti pacijentima. A opet, ako pogledamo radove koji su u Nišu predstavljeni, videćemo da čak  i naši stručnjaci pišu i govore o svakodnevnim, da dobro ste pročitali, svakodnevnim HDF  tretmanima, o produženju vremena dijaliziranja i da se čak do 30%  time smanjuje smrtnost pacijenata i otklanjaju mnogi prateći simptomi dugogodišnjih dijaliza.

Znači, znaju! A ne daju.

Negde je došlo do velikog dizbalansa, reklo bi se.

Ali ako ima dizbalansa izmedju teorije i prakse, onda stradaju pacijenti. Oni  imaju dizbalans elektrolita, a doktori brane doktorate, pišu studije, organizuju škole dijalize, idu na usavršavanja u zemlji i inostranstvu. Kada se vrate, primena svega toga u praksi u njihovim dijaliznim centrima i važećim  pravilnicima, ne postoji. Pacijent, kao ljudsko biće i njegov kvalitet življenja nema mesta u našim dijaliznim centrima. Interesantno je da jedino pacijentima u privatnim centrima u Srbiji dozvoljeno da imaju 100% HDF !? To je zaista za pohvalu, ali malo je čudno, jer ispada da se to privatnicima isplati, a državi ne. Izgleda da ni matematiku neko ne zna dobro! Ili je cilj da pacijenti zahtevaju prelazak u privatne centre. (A to je već direktna korupcija).

3.  Čak nekoliko predavanja na ovim školama bavilo se psihom  pacijenata. Lepo! Mislim da je to vrlo složena tema i da sigurno većina pacijenata ima problema, ali opet je neko izgubio kompas i počinje da gradi kuću od krova. Dragi profesori, dajte pacijentima prvo ono što je osnovno, odradite prvo bazu a zatim nadgradnju (mislim da to beše dobri stari Karl Marks), omogućite pacijentu da ima kvalitetnu hemodijalizu, na što biokompatibilnijim dijalizatorima, izbacite low-flux dijalizatore, stavite sve pacijente na HDF, produžite dijalize, omogućite svom pacijentu da živi bolje i kvalitetnije, da nema mučninu ,da ne bude žut i crn ko zemlja, da se ne češe non-stop od visokih vrednosti fosfora i da nema kraste po telu, da mu kosti ne stradaju tim intenzitetom, da nema nepotrebne bolove i operacije i da ima lekove koji su u čitavom svetu prisutni već decenijama,… i mogu tako da vam nabrajam u  nedogled…

E onda pišite o depresiji i pravite testiranje koliko pacijenata ima poremećeno mentalno zdravlje.

U Sloveniji je prema najnovijim podacima, koje su prikazali na zaista izuzetno dobro urađenim slajdovima, stanje potpuno drugačije. Jednostavno rečeno, oni se zaista maksimalno trude da teoriju koju poznaju izjednače sa praksom i da im kvalitet življenja i smanjenje smrtnosti pacijenata na dijalizi bude u svakom momentu prioritet posla kojim se bave. Podaci iz 2010.godine govore da je 82,6 %  pacijenata u Sloveniji na ultra čistom dijalizatu, 55,6% pacijenata je na HDF on –line tretmanu, 1% pacijenata ima dijalizu više od 3 puta nedeljno. Njihovi pacijenti nemaju problem sa čekanjem vaskularnog hirurga da im napravi fistulu. Tamo to rade i dobro obučeni nefrolozi

Oni očekuju i planiraju ekspanziju HDF on-line tretmana i noćnih dijaliza u bliskoj budućnosti. Noćne dijalize sada  rade pacijentima koji izraze želju za takvom vrstom tretmana. Ej, možete i želju da izrazite! (U Srbiji u velikom broju dijaliznih centara doktor neće ni vaše rezultate da vam pokaže).

Uvođenje i širenje kućnih hemodijaliza, na kojima je budućnost smatraju jednim od najboljih načina dijaliziranja.

U Januaru 2013.godine, u KC Ljubljana proslavili su 40 godina dijalize svojoj 70-godišnjoj pacijentkinji. Kratke svakodnevne on-line hemodijafiltracije omogućavaju i rast deci na dijalizi, što inače predstavlja veliki problem. Svesni su da  svakodnevne HDF on-line terapije omogućavaju ne samo veći stepen preživljavanja,nego i uspešno održavanje trudnoće pacijentkinja na dijalizi, i radjanje zdrave dece, što se činilo gotovo nemogućim. Njihova praksa pokazuje da je najbolja opcija dijaliznog tretmana tokom trudnoće pacijentkinja na hemodijalizi noćna on-line HDF terapija i to svaku noć. U Sloveniji to tako pričaju i rade!

Pacijenti mogu biti sretni, jer je zaključak gotovo 100% svih radova, da definitivno standardna dijaliza od  3×4 sata nedeljno,  nije dovoljna za većinu pacijenata i da je intenziviranje terapije neophodno, bilo kao mnogo češće ili vremenski duže.

Super je što svi naši stručnjaci misle da vreme dijaliziranja treba produžiti, što su sigurni da je HDF on-line najbolja vrsta tretmana za sve pacijente, da treba uvoditi svakodnevne dnevne i noćne HDF tretmane i razvijati kućnu hemodijalizu.

Skole HD

Gle ko to govori:   Etika i dijaliza   ili  Pune škole đaka, niotkuda rezultata …    (oprema: DBG-13)

Tačno je da je trenutna zakonska regulativa više nego neadekvatna, što su i sami potvrdili u svojim izlaganjima, ali zaboravljaju da svaki put kada se PR menadžer RFZO-a pojavi na TV u vezi problema sa dijalizom, kaže jednu rečenicu koja pokriva sve: ”Mi kao RFZO, zaista nismo ni na koji način uticali na pravljenje Pravilnika.  Pri RFZO-u postoji lekarska komisija sastavljena od 14 najelitnijih stručnjaka iz oblasti nefrologije koji su tako rekli…”

Možda bi trebalo da inicijativa za izmene pravilnika i omogućavanje kvalitetnijih dijaliza krene od tih stručnjaka, a ne od samih pacijenata.

Možda bi medicina trebala da kaže ono što zna. Možda da bar krenemo korak po korak i da ukinemo low-flux dijalizatore, da ubacimo bar sledeći viši nivo dijalizne membrane, da produžimo bar 1 sat vreme dijaliziranja i da krenemo sa povećanjem HDF tretmana.

Možda je krajnje vreme da neko proračuna stvarni benefit za pacijente i državu, koliko će operacija biti smanjeno, koliko će se manje lekova piti, koliko će manje bolničkih dana biti i šta je to on-line priprema i isključenje. Možda bi nam to neko iz privatnih centara i objasnio: zašto oni ne prave razliku u ceni između obične HD i HDF ?!!

Zaista bi bilo lepo da u ovom dugo očekivanom pravilniku, koji još nije izašao, naši stručnjaci pokušaju da teoriju koju znaju približe praksi.

Možda tu onda bude i etike.

.

V.S.

DiaBloG – 2013

.

.

.

A kakva je to bolest Jakovljeviću?

Hoćeš ja da ti kažem šta je to?

Nije vam odgovaralo da svi budemo jednaki i da nema ovakvih razlika među ljudima!

Pa šta je trebalo da vičem? Živeo kapitalizam?

Nije se rat ni završio, a ti si se već vratio, „sa pošteno zarađenim kapitalom“?!

Staljin vas je ubijao, ali vas nije ubio dovoljno!

Je l to znači da sam ja celog života bio budala?

Mogu li ja vas nešto da zamolim? Da se prošetamo do Gradske bolnice?

Tu je sve što se tiče srpske dijalize.

https://www.youtube.com/watch?v=6tXLkIBZAc4

https://www.youtube.com/watch?v=sfQLy4B6ldo

Dijaliza ili transplantacija bubrega – šta je najbolje za mene?

Dijaliza ili transplantacija bubrega – šta je najbolje za mene? dilema

Dijaliza i transplantacija bubrega su tretmani za zamenu bubrežne funkcije koji se primenjuju kod poslednjeg stadijuma bolesti bubrega. Postoje dva tipa dijalize: hemodijaliza i peritoneumska dijaliza.

Kada bubrezi više ne funkcionišu dovoljno efikasno, otpadni proizvodi (toksini) i tečnosti se nagomilavaju u krvi. Dijaliza preuzima deo funkcija bubrega koji otkazuju i uklanja tečnost i otpadne materije. Transplantacijom bubrega se u potpunosti nadoknađuju bubrežne funkcije.

Ovde se govori o prednostima i manama ovih terapijskih opcija. Vi i Vaša porodica sa lekarom treba da razgovarate o svim opcijama kako biste doneli odgovarajuću odluku o Vašem daljem lečenju.

Kada će dijaliza ili transplantacija bubrega biti potrebni? — Na početku bolesti se koriste lekovi kojima se čuva bubrežna funkcija i odlaže potreba za dijalizom i transplantacijom. Ti rani tretmani deluju na bubrežnu bolest, sekundarne faktore (kao što je hipertenzija) koji ubrzavaju razvoj bubrežne bolesti i komplikacije hronične bolesti bubrega.

Kako bubrezi gube svoju funkciju, tečnosti i otpadne materije počinju da se nagomilavaju u krvi. Sa dijalizom treba početi pre nego što bolest toliko uznapreduje da se jave po život opasne komplikacije. Potreba za dijalizom/transplantacijom se javlja obično nakon više meseci pa i godina od dijagnoze hronične bubrežne bolesti, iako se teško otkazivanje bubrega ponekad po prvi put otkriva kod osoba koje ranije nisu znale da boluju od hronične bubrežne bolesti.

Sa dijalizom je najbolje početi kada je bolest uznapredovala, ali dok se još uvek osećate dobro. O tome kada ćete početi sa dijalizom odlučujete zajedno sa lekarom nakon razmatranja više faktora, uključujući i funkciju bubrega (merenu testovima krvi i urina), ukupno zdravlje i lične sklonosti.

TRANSPLANTACIJA BUBREGA — Transplantacija bubrega se smatra najboljim tretmanom za sve pacijente sa bubrežnom slabošću jer su kvalitet života i preživljavanje često bolji nego kod ljudi tretiranih dijalizom. Međutim, zbog nedovoljnog broja organa za transplantaciju mnogi pacijenti koji su kandidati za transplantaciju bubrega se nalaze na listama čekanja i dijaliza im je neophodna dok se ne pronađe odgovarajući organ za transplantaciju.

Bubreg može da se dobije od živog srodnika, žive osobe sa kojom pacijent nije u krvnom srodstvu ili od preminule osobe (kadaverski donor); Uopšteno govoreći, organi živog donora funkcionišu bolje i duže nego kada potiču od preminulih donora.

Neke osobe sa otkazivanjem bubrega nisu kandidati za transplantaciju. Za starije osobe ili pacijente sa teškim srčanim i vaskularnim oboljenjima bezbednije je da ostanu na dijalizi nego da se podvrgnu transplantaciji. Druga stanja koja sprečavaju transplantaciju bubrega su:

  • Aktivni ili nedavno lečeni kancer
  • Teška hronična oboljenja drugih organa
  • Loše kontrolisana mentalna bolest (psihoza)
  • Teška gojaznost (indeks telesne mase preko 40)
  • Aktuelna zloupotreba lekova ili alkohola
  • Neke hronične virusne infekcije

Najveći broj centara u svetu isključuje iz programa transplantacije osobe koje su HIV-pozitivne. U nekim slučajevima, međutim, HIV pozitivne osobe mogu da budu pogodne za transplantaciju bubrega ako je bolest dobro kontrolisana.

Osobe sa drugim medicinskim problemima se procenjuju od slučaja do slučaja kako bi se utvrdilo da li je transplantacija bubrega moguća opcija.

Prednosti — Transplantacija bubrega je najbolji tretman za mnoge pacijente sa poslednjim stadijumom bubrežne bolesti. Uspešna transplantacija bubrega može da poboljša kvalitet života i smanji rizik od smrti usled bolesti bubrega. Pored toga, osobe koje se podvrgnu transplantaciji bubrega neće trošiti vreme na svakodnevnu dijalizu.

Mane — Transplantacija bubrega je velika hirurška procedura koja ima rizike kako za vreme operacije, tako i posle nje. Rizici operacije su infekcija, krvarenje i oštećivanje okolnih organa. Može da dođe i do smrtnog ishoda, iako se to retko dešava.

Nakon transplantacije bubrega pacijent mora da uzima lekove i da ide na česte kontrole kako bi se smanjila opasnost od odbacivanja organa; sa tim se nastavlja tokom celog života. Lekovi koje pacijent mora da uzima mogu da imaju značajna i ozbiljna neželjena dejstva.

HEMODIJALIZA — U hemodijalizi krv pacijenta se pumpa kroz mašinu za dijalizu kako bi se uklonile otpadne materije i višak tečnosti. Bolesnik je sa mašinom povezan preko hirurški napravljenog vaskularnog pristupa, koji se obično zove fistula ili graft. On omogućava uzimanje krvi iz tela bolesnika, cirkulaciju krvi kroz mašinu gde se ta krv prečišćava i vraćanje krvi u telo bolesnika.

Hemodijaliza može da se obavlja kod kuće ili u centru. Kada se izvodi u centru obično se radi tri puta nedeljno i traje od tri do pet sati. Kućna dijaliza se obično izvodi tri do sedam puta nedeljno i traje od tri do deset sati po proceduri (često dok pacijent spava).

Prednosti — Nije jasno da li hemodijaliza ima jasne prednosti u odnosu na drugi tip dijalize (peritoneumsku dijalizu) kada se govori o preživljavanju. Izbor između ova dva tipa dijalize se obično zasniva na drugim faktorima kao što su lične sklonosti, podrška kod kuće i osnovni medicinski problemi. Treba početi sa dijalizom koju Vi i Vaš lekar smatrate najboljom, iako je moguć prelaz na drugi tip dijalize ako se okolnosti i sklonosti promene.

Mane — Najčešća komplikacija hemodijalize je pad krvnog pritiska i može da bude praćen nesvesticom, nedostatkom daha, grčevima u stomaku, mučninom i povraćanjem. U slučaju pojave ovih problema postoje tretmani i preventivne mere. Pored toga, vaskularni pristup može da se inficira ili u njemu mogu da se pojave ugrušci krvi.

PERITONEUMSKA DIJALIZA — Peritoneumska dijaliza (PD) se obično izvodi kod kuće. Kako bi se obavila PD trbušna šupljina se puni tečnošću za dijalizu (koja postaje dijalizat) preko katetera (fleksibilne cevi). Kateter se hirurški uvodi u stomak, blizu pupka.

Tečnost se određeno vreme (koje se zove vreme zadržavanja) ostavlja u stomaku. Tkivo koje oblaže trbušnu šupljinu (peritoneumska membrana) deluje kao membrana koja omogućava difuziju viška tečnosti i otpadnih materija iz krvotoka u dijalizat. Iskorišćeni dijalizat se zatim izvodi iz stomaka i odbacuje. Peritoneumska šupljina se zatim ponovo puni dijaliznom tečnošću. Ovaj proces se naziva izmena.

Izmena može da se vrši manuelno, četiri do pet puta dnevno. Izmena može da se radi i automatski pomoću uređaja (koji se zove cikler) dok spavate.

Prednosti — Prednosti peritoneumske dijalize u odnosu na hemodijalizu uključuju manje oduzimanje vremena za posao, porodicu i društvene obaveze. Većina pacijenata koji koriste PD može da nastavi da radi barem deo radnog vremena, naročito ako se izmene rade u snu.

Mane — Pacijenti koji koriste PD moraju da znaju kako da koriste opremu za PD i kako da rade izmene tečnosti u stomaku. Ako ne možete to da uradite potrebna Vam je pomoć člana porodice ili domaćinstva koji se prethodno mora obučiti za izvođenje ove procedure.

Mane peritoneumske dijalize podrazumevaju povećan rizik od hernije (kila) usled pritiska tečnosti unutar trbušne šupljine. Pored toga, možete da dobijete na težini i postoji veći rizik od infekcije kako katetera tako i unutrašnjosti stomaka (peritonitis – upala trbušne maramice).

Koja terapija je najbolja za mene? — Transplantacija bubrega je optimalan tretman za većinu pacijenata. Pacijenti koji nisu kandidati za transplantaciju bubrega ili koji moraju da čekaju na bubreg obično se tretiraju ili hemodijalizom ili peritoneumskom dijalizom.

Izbor između hemodijalize i peritoneumske dijalize je kompleksan problem koji pacijent najbolje rešava zajedno sa lekarom, a često se konsultuju i članovi porodice ili negovatelji nakon što se pažljivo razmotre svi ostali faktori.

Na primer, hemodijaliza podrazumeva rapidne promene balansa tečnosti u organizmu i ne mogu svi pacijenti da je tolerišu. Neki pacijenti nisu odgovarajući kandidati za transplantaciju bubrega, dok drugi nemaju podršku kod kuće ili potrebne sposobnosti za izvođenje peritoneumske dijalize. Ukupno zdravstveno stanje, lične sklonosti i situacija u kući su tek deo faktora koji moraju da se uzmu u obzir. Moguće je preći sa jednog tipa dijalize na drugi ako se tokom vremena mogućnosti ili sklonosti promene.


samo lova


Poštovani čitaoci, ovde se ovaj tekst završava (Dijaliza ili transplantacija bubrega – šta je najbolje za mene).

Mada, priča tek počinje. Ako ste kao pacijent hteli da saznate šta je bolje za Vas: dijaliza ili transplantacija, to ste mogli pročitati u napred navedenom delu. Ali, ako ste kao misleći čovek, pojedinac, koji razmišlja svojom glavom, hteli saznati ime autora, onoga ko je pisao (prevodio i objavio) taj tekst, te kako i zašto ga je objavio, onda sada počinje priča o tome.

Tekst „Šta je bolje za mene: dijaliza ili transplantacija?“ sam napisao ja.

Uopšte nisam pacijent, naravno. Ja sam doktor, lekar po struci, vodeći paranefrolog u državi Srbiji (paranefrolog je nefrolog za pare). Potičem iz neke bosanske zabiti, znate ono, odmah ispod piramida, Umićevića Jaruga, pa Mehine štale i moja kuća je sledeća, kad se silazi niz brdo. Ko je odatle krenuo, taj se nikad neće zaustaviti. Za izlečenje tog kompleksa: da si „niko i ništa“ iz „niotkuda“, bilo je potrebno uložiti mnogo truda i nerava. Procenio sam, ispravno, da je medicina najisplativija, pa sam odmah posle osnovne škole, završio srednju medicinsku školu. Naravno da nisam ni pomišljao da postanem medicinska sestra, (tj. medicinski brat), da bodem tuđe guzice i da previjam tuđe rane. Zato sam završio i fakultet, a za dalju karijeru sam procenio da je vojska najbolja, tačnije odlučih da postanem, ne oficir i džentlmen, nego oficir i doktor. Za siromašne, a promućurne gologuzane, vojska je oduvek bila najlakši i najkraći put za sigurno i brzo napredovanje. Zato sam uzeo vojnu stipendiju, potegao nekoliko rodbinskih i političkih (tada komunističkih) veza i završio sam u najvećoj vojnoj bolnici u najvećoj republici bivše nam SFRJ. To što sam povremeno morao oblačiti uniformu, ne znači da sam morao ići i u rat. Ne, taman posla. Ja sam se uvek pametno sklanjao iz tih „patriotskih poriva“, javno bih se uvek izjasnio da ću se prvi i dobrovoljno prijaviti, a tajno sam i rukama i nogama kopao, da ne mrdnem nigde gde bi moglo biti opasno. Tako sam uspešno izbegavao sve zamke, pleo mrežu informacija i saradnika koji su me veličali i predstavljali kao najboljeg doktora u toj bolnici. Nefrologiju sam izabrao zato što se tu obrtala najveća lova. Basnoslovne nabavke, darežljivi sponzori, putovanja, kongresi, plaćena predavanja, knjige, učešće u radu Komisija za izradu Standarda, Pravilnika, Smernica, Normativa, ispitivanja lekova na živim ljudima – pare su same stizale do mene, trebalo je samo naći dovoljno vremena da se sve to sakuplja. Ipak, najveća dilema izgledala mi je skoro nerešiva. Naime, nisam znao: Dijaliza ili transplantacija – šta je bolje za mene? Zato sam prvo bio šef dijalize. Ali, osim mogućnosti za zgrtanje para i privilegija, dijaliza je nosila i određene opasnosti. Mogućnosti infekcija virusima hepatitisa se javno pominjala za B i C, ali ja sam vrlo brzo shvatio da ih tamo ima pola abecede, ali se to krije i od pacijenata i od lekara. Zato sam posle samo 18 meseci (i to ne stalnog, nego povremenog) boravka u dijalizi – prešao na transplantaciju. Tamo sam se lakše probijao jer je transplantacija tada rađena u svega 2 centra u našoj zemlji. Od tada mi imunosupresivi i farmakomafija koja ih prodaje, postaju nerazdvojni prijatelji. Ipak, kada me je glavni šef bolnice pročitao i smenio me sa najvišeg položaja u upravi bolnice na nivo ambulantnog doktora, znao sam da moram napustiti državnu službu i krenuti iz početka.

Opet sam kalkulisao: Dijaliza ili transplantacija – šta je bolje za mene? Raspitao sam se o mogućnostima za prelazak u druge bolnice i nastavak bavljenja transplantacijom, ali i pored obećanja iz Zemuna i iz još nekih naših bolnica, znao sam šta zapravo tamo misle o meni. Shvatio sam, da me iskreno niko ne želi u svojim redovima, zato sam se opet opredelio za dijalizu. Podilazio sam i udvarao se (što nije bilo nimalo lako) tadašnjoj šefici Fonda zdravstva, tako da sam znao da će me ona podržati, a od ranije sam pustio buvu u uho mom „sponzorskom“ prijatelju, šefu glavne dijalizne kompanije, da treba krenuti u otvaranje privatnih dijaliznih centara. I tako sebi opet nađem vrhunsko uhljebljenje, pored privatne klinike koju sam odranije otvorio (na ženu, naravno) i koja mi je isto donosila lepe prihode. Prosto je neverovatno koje vam sve prednosti pruža nesređena država. Umesto da zabrani obavljanje privatne i državne prakse istovremeno, umesto da zabrani bavljenje istom delatnošću bar još 3 godine posle napuštanja državnog posla, meni je sve to bilo bogom dano, što se ono kaže. Preko starih veza iz Službe, uzeo sam (veliku) vojnu penziju, zadržao prihode iz svoje privatne Klinike i još postao direktor svih privatnih HD bolnica u državi Srbiji. A išao sam i u Bosnu, kao konsultant, za transplantacije. Da bih dobro naplatio svoj uticaj, za sobom sam u novu „privatnu“ firmu poveo još dvojicu (poštenih ali glupih) stručnjaka, nekoliko drugih rođaka i podrepaša, a sve svoje bivše (ili sadašnje) ljubavnice sam stavio na glavna mesta u novoj firmi. I eto, već posle 2 godine i tamo sam Glavni.

Intrigama i poturanjem lažnih afera smenio sam onu dvojicu, koji su previše visoko poleteli, smenio sam glavnog Šefa i njegovu švalerku (finansistu), a unapredio sam sebi odane i brkate nesposobnjakoviće. Ah, mercedesi, džipovi, vile, stanovi, vikendice, putovanja po egzotičnim državama, sada je i za mene sve postalo dostupno. Za istog onog malog „nikogovića“ iz „nigdnine“ sada se sva vrata otvaraju, a oni pred kojima sam ja nekada morao da se ponižavam, sada mene ljube u dupe i misle da ću im poverovati, zbog intenziteta.

Tako sam i ovo gornje pametovanje Dijaliza ili transplantacija bubrega – šta je najbolje za mene? postavio na sajt svoje firme samo da bih privukao što više mušterija, tj. glupih nesretnika (pacijenata) koji plaćaju moje savete, a na kraju ih opet pošaljem na VMA, jer koga su još privatnici izlečili …

Znam ja da su ove pojave već opisali i ismejali naši najpoznatiji satiričari: Domanović, Kočić, Nušić i Sterija Popović, ali to je život: liberalni kapitalizam, sve najcrnje strasti su sada legitimne i poželjne, a dostupne samo za one koji imaju novac. Sada sam na čelu domaćeg predstavništva najveće svetske dijalizne kompanije koja u svojim lancima dijaliznih centara drži 300 000 bolesnika, ali ja i dalje razmišljam kako da uvećam svoje prihode. Jedan, od mojih malobrojnih kritičara, drznuo se objaviti na svom internet blogu sledeći aforizam:

Ima li za Rajka kappa?

Kao to mu neki štos, narodna poslovica, zapitanost, o alavosti našeg čoveka, plus dvosmisao sa ona dva p koja asociraju na strani faktor, koji je kod nas glavni kreator svega. Isti pametnjaković je takođe, negde u kafani, rekao za mene da sam „seoski džukac koji je umislio da je nemački ovčar“. Elem, posle takvih umotvorina natovario sam mu naše kompanijske advokate na vrat, pa će se ostatak života povlačiti po sudovima. To je pravo javno-privatno partnerstvo. Privatnim položajem i uticajem sprečavam javne kritike. Novac rešava sve. Sve mogu da pobedim, ali kako da izađem na kraj sa samim sobom? Odnosno, sa osobom koja ovo piše. Teško. Ponekad mi ta dihotomija ne da dihat. Srećom, pa me ti napadi savesti brzo prođu. Osnovna poruka ove ispovesti jeste da sve možete postići, ako ste i spremni na sve. A ja jesam. I da se ne lažemo: iza ovolikog mog uspeha stoji težak i naporan rad, sve drugo su prazne priče. Ah, da ne zaboravim: tačan odgovor na pitanje: Dijaliza ili transplantacija – šta je bolje za mene? jeste: dijaliza. Dijaliza je za mene ipak mnogo bolja. Zato je u našoj državi i dalje zanemarljivo mali broj transplantacija. Da, dijaliza, to je moj konačni odgovor.

Aufiderzend.

.

.


oba najbolje



.

.



 

01. Kako je sve počelo1

Counterthink.  Fenomenalni:  Mike Adams i Dan Berger

.

Picture1b

Privatne bolnice za hemodijalizu

U priči o nastajanju i opstajanju privatnika u lečenju nas pacijenata na hemodijalizi, mnogo je sumnjivih radnji i poslova.

Prvo treba razjasniti kako i otkud se pojaviše privatnici u zbrinjavanju tako teških bolesnika kao što smo mi, bolesnici sa bubrežnom slabošću? (Za ugradnju kukova, na primer, još nema privatnika, iako je i to vrlo profitabilno, a i pacijenti su manje „zahtevni“).

Samo u nezavisnim medijima se pojavilo par članaka kojima se pokušalo odgovoriti na ovo pitanje.

Suština je u sledećem redosledu događaja: prvo se u državnim dijaliznim centrima naprave „katastrofalni“ uslovi (nedostatak prostora, kadrova i opreme, sve već viđeno, kao i pred svaku privatizaciju kod nas), a onda se odjednom, „spontano“ (bez ikakvog Ugovora), grade privatne bolnice za hemodijalizu, kojima je „neko“ blagovremeno javio da se izgrade, te zatim država kao odlučuje da „reši probleme u oblasti dijalize“ i tim privatnim bolnicama šalje pacijente o trošku države, a po značajno većoj ceni, nego što je dijaliziranje u državnim centrima.

Verovatno igrom slučaja, u Komisijama koje odobravaju premeštanje bolesnika iz državnih u privatne bolnice su isti oni stručnjaci, doktori, profesori, načelnici, koji su rukovodioci onih zastarelih i prenatrpanih državnih dijaliznih centara (koji su u „katastrofalnim“ uslovima i rade u 4 smene).

Još je neobičnija podudarnost da su vlasnici privatnih dijaliznih centara iste one dve farmaceutske kompanije koje godinama drže monopol nad snabdevanjem svim dijaliznim aparatima i potrošnim materijalom u toj istoj državi, a vodeći stručnjaci, doktori, profesori, načelnici, državnih dijaliznih centara, otvoreno ili prikriveno (kao konsultanti, deoničari ili kontrolori), rade i u tim privatnim dijaliznim bolnicama.

privatizacijaTako, odjednom: svi zadovoljni. Pacijenti se dijaliziraju u mnogo boljim uslovima, obilaze ih i kontrolišu oni isti „glavni doktori“ iz državnih bolnica, Fond zadovoljan, jer je „rešio problem“ prenatrpanosti državnih dijaliznih centara, doktori zadovoljni, jer sad legalno primaju hiljade evra (ne računajući sponzorstva, plaćena predavanja, odlaske na internacionalne kongrese u dalekim zemljama, – sve se može proveriti u poreskoj i pasoškoj kontroli), medicinske sestre zadovoljne, jer umesto 250 evra mesečne plate, sad primaju duplo više, a bogami i vlasnici, velike farmaceutske kompanije su vrlo zadovoljne, jer umesto dosadašnje prodaje materijala, sada prodaju i celu uslugu, a po cenama koje su (procenjuje se) duplo veće od proizvođačkih i ostalih troškova.

(Kolike su im realne proizvođačke cene i troškovi to nikad neće priznati, jer su svim mogućim uticajima onemogućili bilo kakvu konkurenciju ili dejstvo tržišta u ovoj delatnosti, pa su i ovako prodavali državi materijal po enormnim cenama, a sada su samo zaokružili sve to, prodajući i uslugu, kompletnu.)

I tako, idila traje jedno vreme, ali … ničija nije do zore, ili … posle 4 godine enormnog porasta „privatnih dijaliza“ počinje da ponestaje u državi i para i podrške za presipanje državnih para u privatne džepove.

Naši sapatnici, pacijenti koji odoše kod privatnika, uvideše da se dijaliziraju u nazovi „bolnicama“, a koje zapravo nemaju ni „b“ od bolnica. Za razliku od državnih dijaliznih centara koji su svi deo klinika ili zdravstvenih centara, dakle izgrađeni u krugu ostalih zdravstvenih ustanova, privatne „specijalne bolnice“ nastaju „na pašnjaku“, u prizemlju stambenih zgrada (i u preuređenim garažama), nemaju ni svoju laboratoriju, ni svoj rentgen aparat, ni hirurgiju, ni urgentnu jedinicu, niti bilo koju ekipu za „ne daj bože“, za slučaj neke komplikacije, koje se kod nas dijaliznih bolesnika ne mogu izbeći (npr. infekcije, tromboze, embolije, infarkti).

Korupcija

Privatnici su to „rešili“ tako što su u tim slučajevima predvideli da pozovu gradsku hitnu pomoć (kao bilo koji stanar ili prolaznik, u zadesnim situacijama), a onda će gradska hitna pomoć iz njihove „specijalne bolnice“ odvesti pacijente nazad na lečenje u našu staru državnu bolnicu (koja i dalje ima „katastrofalne“ uslove) da ih tamo oporave, pa ako ih i kada ih oporave, onda će ih privatnik opet primiti (oprostiće im Đura, što se ponekad i razbole, ljudski je to). Da takvog pacijenta ne bi neko od lekara iz državnih bolnica već sa prijema vratio natrag u njegovu „privatnu bolnicu“, sklopljeni su ugovori između vodećih ljudi „privatnih bolnica“ i rukovodioca državne bolnice, kojima je za to „zbrinjavanje“ predviđen dodatni honorar. Pošto nijedan drugi lekar državne bolnice nije dobijao ništa po tom „ugovoru“, onda kada nema rukovodioca te bolnice (a isti su stalno službeno odsutni, na kongresima), niko takvog pacijenta neće ni da pogleda, pa nesretni pacijenti danima idu od jednih do drugih šaltera, kao ping-pong loptica.

Dalje, privatnici u svojim „specijalnim bolnicama“ dresiraju zaposlene lekare da štede na svemu i da pacijentima ne daju ništa od lekova koje su im davali ranije, dok su radili u državnim bolnicama. Jer, gazde kažu da oni nemaju ugovor za lečenje tih pacijenata, nego samo za prečišćavanje krvi iliti pružanje usluge hemodijalize. Kojekakve infekcije, povrede, rane, previjanja, antibiotike, neka pacijenti idu da dobiju negde drugde, ali u njihovim „specijalnim bolnicama“ to se neće davati. Doktorima se takav raspored nadležnosti, u kojem oni ni o čemu ne odlučuju, ali za sve odgovaraju, nimalo nije dopao, te manje ili više otvoreno pokazuju nezadovoljstvo takvim načinom rada. Epilog, zna se: menadžeri privatnika zamenjuju prvu četvoricu medicinskih načelnika u svojih 4 bolnice i na njihova mesta dovode poslušnije doktore, uglavnom penzionere, ranije zaposlene takođe, u „katastrofalnim“, državnim dijaliznim centrima.

Ali … kad kola krenu nizbrdo … teško je proceniti zaustavni put.

Došli su izbori, politička garnitura koja je omogućila sve to i gurala državu u te štetne ugovore (od čega je izgleda posebne automobilske i stanovske poklone imao jedan funkcioner vladajuće partije, link, link), ta politička garnitura gubi vlast, a tzv. Konzorcijum dva jedina ponuđača koji su oduvek jedini ispunjavali sve tenderske „kriterijume“, počinje da se raspada, tj. Veći „ponuđač“ pokušava da uništi malog „ponuđača“ i da zadrži što veći deo dijaliznog kolača za sebe.

Tenderski uslovi za 2012. (i to kratkoročno), odjednom sadrže i odrednicu da ponuđač mora imati i „specijalnu bolnicu u Nišu“, a pošto manji ponuđač to nema, jasno je da je „tender“ još jednom neverovatno pogodio želje i očekivanja decenijskog dijaliznog monopoliste u državi Srbiji.

Para u fondovskim kasama je međutim sve manje i počinju prva premeštanja pacijenata iz privatnih dijaliznih bolnica, nazad u državne bolnice. Jadni pacijenti, taman osetili kako izgleda dijaliziranje u čistim i uređenim prostorijama, sa ljubaznim i dobroplaćenim osobljem, kad, (što bi rekao vaspitač Žarko Munižaba: „došla Fikretova tetka po gramofon“) moraju opet u one „katastrofalne“ državne centre.

Velika farmaceutsko-dijalizna kompanija ne sedi skrštenih ruku, nego (materijalno, naravno) podstiče udruženja dijaliznih pacijenata da protestvuju protiv takvih odluka. Udruženja dijaliznih pacijenata, kojih po starom srpskom običaju, ima nekoliko, i čiji šefovi međusobno i ne komuniciraju, u stalnoj svađi oko donacija, sujeta, privilegija i sličnih „opštedruštvenih interesa“ svojih sledbenika. Paradoksalno, najagilnije je udruženje onih koji sa celim problemom nemaju nikakve veze, jer iz naslova im se vidi da su oni na kućnoj hemodijalizi. Njihov predstavnik, koji ne prestaje da bombarduje javnost svojim zgražavanjem (on je kao Šojić: iznenadjen i uvredjen) ovim šokantnim ponašanjem Fonda prema jadnim dijaliznim bolesnicima, ne skida se sa TV B52 i sličnih evropskih medijskih servisa, na kojima je vaše pravo da saznate sve, sve što vam serviraju.

Na sledećem tenderu, pošto se izgleda tada prvi put nisu unapred dogovarali, na tenderu u leto 2012. godine, neočekivano, pobeđuje mali ponuđač, sa cenom za 40 evra nižom po tretmanu, od cene koju su privatnici dobijali od 2008. godine, sve do tada.

Ništa inflacija dinara, ništa pad vrednosti evra, ništa porast troškova poslovanja, ništa od svih uobičajenih argumenata i kuknjave kad treba od države uzeti dodatne pare, sve je odjednom prestalo, i sada manji „ponuđač“ istura realnu cenu, jer zna da mu sada sem istine, ni bog ne može pomoći. Državni službenici, takođe zatečeni ovakvim razvojem događaja, šta će, ipak prihvataju manju cenu i počinju da preseljavaju pacijente iz „bolnica“ velikog privatnika u „bolnice“ malog privatnika. Niko međutim, da se zapita: gde se dedoše sve te velike pare od 2008. do 2012, ako je cena jednog te istog tretmana sada odjednom 40 evra manja. Ko je uzimao svu tu razliku, celo vreme. Nijedna komisija, nijedan istražitelj, nijedan insajder, nikada niko da osvetli detalje ovih ugovora i tokove tog novca. Možda ova pljačka nije dovoljno „patriotska“, možda u njoj ima i saučesnika iz zemalja koje određuju naš „evropski“ put. Mnogo se pitanja postavlja i otvara, ali sva usta i dalje ostaju nema i čvrsto zatvorena.

Šta se dalje dešava? Pošto je manji privatnik celo vreme (kao i inače, decenijama ranije), velikom služio samo kao alibi da isti nije monopolista, on ne može „ni pod razno“ da primi sve te pacijente, jer nema ni deseti deo kapaciteta dojučerašnjeg „ko-partnera“. Ranije je raspodela pacijenata obično išla po sistemu 10:1 u korist većeg „ko-partnera“ u glavnom gradu, a u drugim gradovima i do 100 za jednog (uh, čudne li proporcije). Štaviše, jedna bolnica manjeg „ponuđača“ godinama je „radila“ bez pacijenata, osoblje uredno dolazilo na posao, brisali su prašinu sa aparata, primali plate i nisu radili ništa. Niko se iz Fonda, iz udruženja pacijenata, iz vaskolike zdravstvene javnosti, nije priupitao, čemu tolika neravnopravnost, i kakav je to gazda koji toleriše takav sistem raspodele pacijenata, u kojem sve ide na njegovu štetu. Ali, tada je funkcionisao „Konzorcijum“ koji je za cilj imao sprečiti druge da se pojave u ovoj oblasti, a manji je partner očigledno dobijao nadoknadu ili slične argumente, da ne talasa previše.

Sada, u vreme nastajanja ovog teksta, nova vlast odlučuje izgleda da prekine sa ovim i sličnim okolišanjima. Najnoviji tender izgleda kao opis mogućnosti i kapaciteta samo jednog ponuđača. Jeste, baš onog, decenijskog monopoliste. Pošto ih ovaj put on jedini i ispunjava, jasno je da će se ovim obistiniti ono (polu)kremansko proročanstvo: da će svi dijalizni Srbi stati u samo jednu dijaliznu bolnicu.                                                                                                                                               A. P.

Borba za trziste

 

Dodatni podatak:

Dijalizni pacijenti u Hrvatskoj, kao i tamošnji lekari, nefrolozi, bili su mnogo pošteniji i znali su kako da se odupru pritisku Frezenijusovog novca – evo dokaza:

Hrvati protiv Privatnika

Priznanje

.     .     .

Još sličnih tekstova:

Smrtnost kod privatnika    Tajna ispitivanja na Srbima u privatnim HD centrima  Serviser sprečio skandal i zatvaranje bolnice za hemodijalizu   Republički Zavod za zdravstveno osiguranje čuva monopol firmi „Fresenijus MC“   Doktorka otpuštena iz FMC-a jer je brinula o pacijentima    Dosije XXXXXXXL – nastavak internet natpisa o mahinacijama firme FMC    Nevoljni učesnici u FMC ispitivanju smrti uživo – obelodanjen projekat MONDO.    Ključni dokaz o tome da FMC upravlja postupcima Udruženja pacijenata   Ispitati političku pozadinu cene dijalize    Kako izgleda briga o pacijentima u Fresenius dijaliznim centrima u Srbiji, I deo.    Afera “Dialiks” – otkriveni delovi prepiske iz Freseniusove internet mreže u Srbiji, II deo.    Afera “Dialiks” – otkriveni delovi prepiske iz Freseniusove internet mreže u Srbiji, III deo.    600 000 dinara mesečno je malo mnogo, ali naći ćemo način …- Dialiks IV   Prilika da se zaradi još malo para …- Dialiks V    O Freseniusovim aparatima, dijalizatorima, koncentratima, jonometrima i ostaloj opremi, ali iskreno, iznutra, od njih samih-Dialiks VI    Dialeaks dokumenti: Stenogram sastanka lekara i direktora FMC Beograd    Pljačka države po tipu mašine    Strategija dijalizno-farmaceutskog biznisa u Srbiji: manipulacije i prevare sirotinje raje   Thanksgiving Day   Mučenik iz Banjaluke    Ponovo problemi sa Frezenijusovim aparatima i dijalizatorima     Afera plus: Kako Fresenius namiče profit u Republici Srpskoj?  Kako nam se nabavljaju dijalizatori?     Preko 5000 sudskih postupaka protiv Freseniusa – pacijenti pokrenuli     Otkrivamo: ko su novinari, mediji i bolesnici koji zastupaju interese dijaliznog privatnika?    Rasprava između Fonda zdravstva i Freseniusa, te odluka Državne komisije o nabavci dijalizatora      Protestno pismo japanske dijalizne firme Nipro srpskom Fondu zdravstva    I Narodna Republika Kina pokrenula istragu protiv Freseniusa    Skandal: pare namenjene poplavljenima dali Frezeniusu!!!      Afera plus: kako Fresenius namiče profit u Republici Srbiji     Šamar državnom zdravstvu na koji nije odgovoreno     Pismo o Freseniusu koje nijedan medij nije smeo da objavi     Da li će opet sve ostati Među nama?

Vapaji oko nas

Picture1b