Tag Archive | priča

Snežana, Dijaliza, C-hepatitis i Politika

Jedna_od_naših_priča

.

Снежана, Дијализа, Ц-хепатитис и Политика

.

.

Тешко је ово испричати укратко, јер је прича дуга.

Дуга као животни век човека од 60 година.

Још док сам била беба, када сам имала свега четири месеца, установљено је да имам проблем са бубрезима.

Хронични бубрежни болесник тако постајем од рођења, а у својој 21. години крећем на хемодијализу.

Те 1982. године три пута недељно сам била на релацији Kраљево – Београд. И тако четири месеца путовања.

Сећам се те зиме. Није била као што су ове данас зиме, већ је била права зима, са снегом и ледом.

Пресељење у Београд донело је једну врсту олакшања, али дијализе су имале своју тежину и гомилу проблема.

Требало је живети и радити са очајном крвном сликом и честим трансфузијама.

У периоду од три године примила сам више од 35 трансфузија.

Наравно, то није прошло без последица.

(У то време законски није постојала обавеза проверавања крви давалаца на вирусе Ц-хепатитиса).

Тако сам регуларно у институцији здравственог система Републике Србије, одмах после два месеца, добила хепатитис којег су тада звали „нон А – нон Б”, или: „Ни А – Ни Б“ хепатитис.

Тек крајем осамдесетих година прошлог века „он” добија своје име – хепатитис Ц вирус (ХЦВ).

Дијагнозу ХЦВ-а ми нико није саопштио. Нису томе придавали значај, а ја сам остала без икакве терапије, али и без лекарских коментара.

Радознала по природи и увек жељна да до детаља упознам своју болест, читала сам и откривала шта је заправо хепатитис Ц, колико је он опасан и на шта треба да обратим пажњу.

Време је  неминовно текло, а у  међувремену су се појавили и лекови за ХЦВ. Терапију такозваним интерфероном алфа добијала сам годину дана. Памтим све то као годину мучења. Kонстантно сам се осећала као да имам јачи облик грипа, сталну температуру, болове у мишићима, слабост, проблеме са леукоцитима. Упркос свему вирус је и даље био ту.

Понавља ми се терапија, али са још јачом комбинацијом лекова. Тако је прошла још једна година, која се опет завршила разочарењем. Није проблем помучити се. Издрже се све пратеће појаве и проблеми, али остати без позитивног резултата је просто депримирајуће.

Дијагнозу „цироза јетре” сам чекала, јер ју је неколицина мојих пријатеља са хемодијализе већ добила.

У међувремену, 2014. године догађа се револуција на пољу терапије за хепатитис Ц. Тада већ бележим стаж од 32 године од дијагностиковања вирусног обољења. У глави ми је одзвањало: пронађени су лекови, проценат излечења је већи од 95 одсто и то без великих потешкоћа у току терапије и нус-појава.

Ипак, брзо сам схватила да ми држава неће обезбедити терапију, а куповина у приватној режији, због огромне цене лека, била је немогућа мисија. Поново сам била осуђена на чекање.

Kада сте болесни време вам је највећи непријатељ јер неумитно пролази.

Прошло је доста времена од када сам сазнала да је лек добар и да га широм света већ користе. А онда сам случајно добила информацију да ће једна фармацеутска кућа донирати лек за 60 пацијената. У том тренутку једино што сам осећала је била паника, брига како да уђем на листу и срећа када сам успела да се квалификујем за ту терапију.

Знала сам да би то било као добитак на лутрији, и у марту 2019. године почињем да примам терапију.

Осећам се добро, немам нус-појаве.

И стиже први резултат – негативна!

Након тога иде и друго тестирање.

Опет негативна!

И сада после годину дана сам – и даље негативна!

Успела сам.

Пре цирозе и престигла сам је.

Срећна сам и истовремено тужна, и разочарана у здравствени систем, који као да ме је кажњавао због нечега што нисам сама одабрала, нити сам желела да ту болест добијем.

Kолико још пацијената треба да добије цирозу јетре, карцином јетре или да умре, а успешан лек сада постоји?

Ми пацијенти смо, почев од здравственог особља (које исто оболева од ХЦВ), па до ближе или даље околине, углавном представљени као наркомани и проблематичне особе, јер имамо хепатитис.

Многи од нас су га добили у здравственом систему.

Неки су га добили и злоупотребом дрога, али за све нас је заједничко да имамо право на живот, ко год да смо.

Ако анализирам мој случај, не могу да схватим како је за моју земљу финансијски исплативо да ме три деценије одржава у животу (хемодијафилтрацијама), а онда да ме пусти да одем због вируса који се излечи за свега три месеца?

Kако се исплати држави да чека да пацијенти дођу у стадијуме декомпензованих цироза и потребе трансплантацијама јетре?

Сада сам 39 година и шест месеци на хемодијализи. Најзад сам, после толико времена, негативна на хепатитис Ц, али сам имала среће.

Имала сам луду срећу да се излечим од хепатитиса Ц, за разлику од многих других пацијената.

За оне који нису упознати с овом заразном болешћу, хепатитис Ц је вирусна заразна болест која (бар код нас дијализних) дуго година не даје никакве симптоме, иако постепено нарушава функцију јетре. Заражена особа има благе, неспецифичне симптоме. Вирус се открива или случајно или када је болест већ узнапредовала до цирозе или карцинома па су тада симптоми видљиви. Свега 20 одсто оболелих сазна да носи ХЦВ вирус. Због пораста броја оболелих од хроничног вирусног хепатитиса, сматра се да је у току тиха пандемија ове болести.

Половином 2018. године РФЗО је ставио савремену терапију за лечење хепатитиса Ц на листу лекова, а пацијенти су коначно започели лечење. Међутим, број пацијената који терапију примају је врло ограничен. За три године свега 200 најтежих пацијената је добило савремену терапију о трошку РФЗО-а. Ја је нисам добила јер нисам била у предцирозном најтежем стању, али сам имала срећу да уђем у програм донације лека. Зато молим све вас да уплате у Фонд здравства вршите редовно, молим надлежне да омогуће лечење не само најтежим пацијентима већ свима који имају ХЦВ, молим фармацеутске фирме да цене ових лекова учине нормалним, јер хепатитис је заразна болест.

.

Политика, 02.07.2020. године (овде)

.

.

.

redakcija i obrada: http://www.dijaliza.wordpress.com

.

.

.

Još sličnih tekstova:

Sve što ste oduvek želeli znati o hepatitisu C, a niste imali koga da pitate

http://www.politika.rs/scc/clanak/467038/Obolelima-od-hepatitisa-tesko-bez-savremene-terapije

Čini nam se važnim i jedan komentar ispod gornjeg teksta, pa i njega prenosimo:

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

Životna priča Sanje Bojić

Životna priča Sanje Bojić:

Ja sam Sanja Bojić iz Beograda, imam 46 godina, bubrežni sam bolesnik od svoje 17. godine.

 

Iako imam urođeni poremećaj, tek mi je u mojoj 10. godini ustanovljeno da je to obostrani refluks (pri naprezanju bešike mokraća se vraća nazad u bubrege), zbog čega sam imala česte urinarne infekcije prouzrokovane bakterijom ešerihijom koli.

Lekari su me operisali kad sam imala 12 godina. Bubrezi su mi već tada bili oštećeni. Predviđali su mi da ću krenuti na dijalizu u 14. godini života, ali ja sam uspela da prolongiram taj period do moje 17. godine.

Prvu dijalizu imala sam 1. aprila 1987. godine.

Sećam se kao da je juče bilo, pozlilo mi je na času engleskog jezika, bilo mi je muka i strašno me bolela glava. Otišla sam u Dom zdravlja i doktorka mi je izmerila krvni pritisak koji je tada bio 170/120. Odmah sam sa mamom otišla u Tiršovu.

Nisam imala nikakvu psihološku pripremu za predstojeću dijalizu, već je moja mama bila ta koja me je blagovremeno pripremila na težak period koji me je čekao. Već tada sam uključena i na listu za transplantaciju.

Posle samo mesec dana dijalize, pozvana sam oko tri ujutru na Urološku kliniku u Birčaninovoj ulici u Beogradu. Bilo je pozvano nas sedmoro, ja sam bila najmlađa, uplašena, i iskreno, nisam ni slutila da ću biti jedan od primalaca.

Ušla sam u lekarsku sobu i tada sam prvi put ugledala tim lekara koji su vodili čitavu pripremu i organizaciju za transplantaciju. Taj nesebičan i krajnje posvećen tim činili su dr Radmila Blagojević Lazić, dr Petronić, doktor Milutinović… Sećam se tada osmeha i reči doktorke Blagojević, koje su mi ulile veliki osećaj sigurnosti, i nade.

Operisana sam, ali nažalost, posle 22. operativnog dana, organizam je odbacio bubreg usled tromboze krvnih sudova.

Ponovo dijaliza. Teško sam podnosila dijalizne tretmane, uz stalno dobijanje transfuzija, nastupanja kolapsa i svih teških okolnosti što donosi dijaliza.

Zahvaljujući velikoj podršci dr Oštrića i doktorke Đukanović, a s obzirom da sam ponovo bila potencijalni kandidat za transplantaciju, prebačena sam tada na bikarbonatnu dijalizu.

U tom periodu, tačnije 1988. godine, primala sam mnogo transfuzija i nažalost nakon dobijanja jedne transfuzije upala sam u teško septično stanje.

Borba za moj život trajala je oko mesec i po dana, da bi uz velike napore moj organizam prebrodio to teško stanje. Bila sam kao u nekom začaranom krugu iz kojeg mi se činilo da ne mogu da izađem.

Ipak verovala sam da ću uspeti da dođem do svog ponovnog životnog cilja, a to je transplantacija. Mama je prošla sve analize i trebalo je da bude odličan donor. Međutim, tokom njenog ispitivanja otkrili su joj karcinom, te stoga nije mogla više da bude podoban davalac. Ali, bar je tada na vreme bila operisana.

Ovo je bio posebno težak period za mene, ali i za moju porodicu.

Majka me najpre vodila na dijalizu pa je onda išla na zračenje i ponovo se vraćala kod mene na dijalizu. Sećam se njenog umornog lica, ali nisam bila svesna njene snage i izdržljivosti. Tada sam bila samo jedna uplašena devojčica nesvesna da i drugi oko mene imaju teške probleme sa kojima se bore i suočavaju skoro svaki dan.

Srećom, moja baka je bila podoban donor i obe smo operisane 22. marta 1990. godine.

Život bez dijalize narednih nepunih deset godina za mene je bio mnogo kvalitetniji, potpuniji, slobodniji, bez strepnji i strahova, a iznad svega pružao je mogućnosti za putovanja.

Moram da naglasim da bubrežna insuficijencija ostavlja velike i stravične posledice na organe i što duže čekamo, samim tim imamo mnogo manje šanse za uspešnu transplantaciju.

Život na lošoj dijalizi pored toga što znatno smanjuje kvalitet života, negativno utiče na celokupnu psihu i sve potrebe čoveka.

To je život sa mnogo ograničenja i odricanja, a pogotovo kada si mlad i pun entuzijazma i elana, a toliko toga ti je uskraćeno. Ta stalna zavisnost od „mašine“, koja nam otežava mogućnost putovanja, je najteža.

S druge strane, život kada si transplantiran je znatno olakšan, potpuniji, a samim tim je kvalitet života duži. Bez strepnji i strahova. Nema ograničenja kad piješ vodu, jer ti je ona nažalost značajno uskraćena na dijalizi.

Bombardovanje i kriza 1999. doneli su mnogo problema kako onim pacijentima koji su transplantirani tako i onima koji su bili na dijalizi.

Te iste 1999. godine moja baka umire od karcinoma, što ostavlja neizbrisivi i bolan trag u mom daljem životu.

Period bez dijalize uspeva da mi se prolongira, ali uz stalno praćenje, hospitalizacije, odnosno davanje kortikosteroida u bolničkim uslovima.

Tada, prilikom primanja transfuzija, usled pogoršanja rada bubrega, doživljavam burnu alergijsku reakciju na transfuziju u dnevnoj bolnici nefrologije.

Zahvaljujući stručnosti doktorke Jovičić, uspela sam da to uspešno prebrodim. To znači da ubuduće mogu samo da primam transfuzije uz prethodnu premedikaciju (pripremu).

Nažalost 2001. godina donosi niz problema i saznanje da moram da idem na svoju prvu dijalizu posle deset godina.

Nikad ne možeš da budeš spreman na takav preokret, ali nažalost, to je jedna surova realnost za nas transplantirane.

Mnogo snage treba da se ponovo suočiš sa nečim sa čim si već bio uveliko upoznat, ali si se nadao da će se taj trenutak što je moguće duže odložiti.

Moj otac je tada doživeo moždani udar i upao u tešku komu.

Ja sam tada bila takođe u bolnici i pripremala se za ponovnu dijalizu.

Moja starija sestra Maja je tada takođe bila u bolnici na održavanju blizanačke trudnoće. Jedna veoma tužna porodična situacija, gde su moja mama i mlađa sestra najviše morale da se žrtvuju s obzirom da smo svi bili u bolnici.

Srećom, tata je uspeo da prevaziđe taj težak period samo zahvaljujući svojoj jakoj konstituciji. Ja sam postala ponovo tetka, gde sam ovog puta dobila sestričinu i sestrića, Minu i Ognjena. Moj starija sestra Maja takođe ima i starijeg sina Nemanju.

Te iste godine dijaliziram se na urgentnoj dijalizi, gde mi nakon šest meseci staje fistula, krvni pristup za hemodijalizu.

Problemi sa krvnim sudovima mi otežavaju da mi se napravi nova fistula, stoga odlazim u gradsku bolnicu kod doktora Donfrida. On smatra da može da mi se napravi fistula na desnoj ruci, jer već imam četiri prethodne fistule koje su u međuvremenu prestale da rade.

Nažalost, zbog visoke doze heparina neophodnog za intervenciju, dolazi do prekomernog krvarenja nove fistule, zbog čega sam bila u teškom opštem stanju.

Morala sam da primim dve doze krvi, ali na sreću doktor Donfrid je uspeo da i pored svih problema sačuva fistulu. Naravno, sve se to dešavalo u bolničkim uslovima jer sam se tada pripremala za dijalizu.

U tom periodu dolazim do novog saznanja vezano za moju dalju organizaciju života. A to je kućna hemodijaliza.

Za nas bubrežne bolesnike postoji samo jedan životni ciklus. To je jedna visoko kvalitetna dijaliza i kvalitetna transplantacija. Trećeg rešenja, nažalost, NEMA.

Od septembra 2001. godine sam na kućnoj hemodijalizi.

Godinu dana kasnije učlanjujem se u Udruženje dijaliznih bolesnika, gde upoznajem mnoge ljude koji su već duže ili kraće vreme na kućnoj dijalizi.

Veliko je olakšanje kad nisi sam u situaciji u kojoj se nalaziš, jer svaka nova informacija i kontakt su za nas od životnog značaja. Imala sam priliku da upoznam Nikolu Grubera, Aleksandra Tubića, Vladimira Đurđevića i ostale.

Svi su oni uglavnom već bili na dijalizi više od 20 godina. Ja sam tek bila na početku.

Potom upoznajem i mnoge druge koji su tada bili na hemodijalizi 30 godina. To su Snežana Vukotić, Zvonko Petrović …

I dalje sam na dijalizi. Trudim se da živim relativno normalno i trudim se da mi svaki dan bez dijalize protekne što korisnije i pozitivnije.

Ali, nažalost, vreme i godine prolaze, bubrežna bolest ostavlja velike posledice na organe, jer vreme za nas koji čekamo bubreg je od krucijalnog značaja.

Što duže čekamo, manje su nam šanse za uspešnu i kvalitetnu transplantaciju.

Pre dve godine mama mi se ponovo razbolela, ali nažalost ovog puta nije dobila bitku.

Moram da nastavim dalje.

Moja mama mi je bila veliki životni oslonac i zahvaljujući njenoj snazi, požrtvovanosti i velikoj nesebičnoj ljubavi, ja sam uspela da prebrodim mnoge prepreke i teškoće.

Želela bih da pomenem moje sestre, koje su mi takođe velika podrška. Takođe imam i petoro sestrića, tako da sam stalno u obavezama oko njihovog odrastanja, vaspitanja i usmeravanja i suočavanja sa svime što ih čeka. Oni mi daju snagu i želju da se borim stalno i kad mi je najteže, znaju uvek da mi izmame osmeh na licu i ne dozvoljavaju da pokleknem.

I to nije sve.

Znam za mnogo dobrih i humanih ljudi oko sebe.

Nažalost – nalazimo se na najnižoj lestvici po pitanju zaveštanja organa u čitavoj Evropi. Mislim da Zakon o transplantaciji predstavlja pravo i jedino rešenje za pacijente koji se dugo nalaze na listi čekanja, te će se samim tim broj donora u Srbiji znatno povećati.

Ja se i dalje nadam, ovog puta trećoj transplantaciji, i verujem da će se to desiti uskoro.

.

(tekst i fotografije preneti su iz dnevnog lista Danas, od 20.07.2017.godine, oprema teksta je redakcijska)

.

DiaBloG – 2017

.

.

__________________________________________

__________________________________________________________

__________________________________________

Pedeset godina transplantacije bubrega

Pedesetogodišnjica jedne transplantacije i druge priče …

Poštovani čitaoci,

Više puta smo do sada pisali o transplantaciji bubrega. Kao i sve ostale terapijske opcije nadoknađivanja bubrežnih funkcija, tako smo i transplantaciju nastojali predstaviti u što realnijem svetlu.

Doktori, koji s vremenom i sa iskustvom, postaju stručniji i pretvaraju se zapravo u fah-idiote, uskostručne specijaliste, najčešće hvale do beskraja terapiju za koju su se usavršili. Tako su neki ubeđeni u prednosti hemodijalize, neki u prednosti peritonealne dijalize, a transplantacijski nefrolozi su posebno preterivali hvaleći transplantaciju preko svake mere i terajući ljude na zaveštanje organa, potpisivanje donorskih kartica i slične „aktivnosti“.

Znajući da se i iza toga krije „samo biznis“ (Rajko, ništa lično!), na ovom sajtu smo radili obrnuto: namerno smo isticali da nijedna od terapijskih opcija nije dobra i da svaka ima masu nedostataka i problema koje treba rešavati.

Tako smo za transplantaciju nejednom naveli sve njene nedostatke i opasnosti. Od toga da pacijent (najčešće je to neki glupavi pacijent) samo iz razloga većeg „komfora“, jer ne želi da dolazi u bolnicu 3 puta sedmično, zalegne u hiruršku salu pod nož, i time sebi možda iskomplikuje život, a nekada i zaista tragično završi. Naglašavali smo te hirurške komplikacije transplantacije, kao što su tromboza novopresađenog bubrega (link), krvarenja, infekcije, sepse, zapušenje (na bešici) ušivenih mokraćnih kanala, otok i prskanje transplantiranog bubrega, pojavu fistula, urinoma, te brojnih drugih neposrednih ili posrednih komplikacija transplantacije. O odbacivanju transplantiranog bubrega, koje može nastati već za par minuta, na operacionom stolu (kao i bilo kada kasnije), da i ne govorimo.

Pominjali smo i transplantacionu farmakomafiju, brojne proizvođače lekova, čiji se preparati moraju svakodnevno i redovno gutati, počev od pre-transplantacijskog perioda, pa do kraja trajanja transplantacijskog bubrega. (Iako niko pacijentima nije govorio koliki je prosečni vek trajanja transplantiranog bubrega, mi smo otkrili da je to kod nas 8, i slovima: osam godina). Imunosupresivna mafija je u međuvremenu postala ista, ako ne i jača od dijalizne farmakomafije, gledajući po njenom prometu, profitu i uticaju na političare, države i doktore, koji se nama i našim bolestima bave.

Navodili smo činjenice da lekovi koji se moraju uzimati posle transplantacije namerno slabe imunitet pacijenta, te su takvi pacijenti lako podložni infekcijama, i bakterijskim i virusnim infekcijama (herpes, varičela, citomegalovirus, mononukleoza, hepatitis), dobijaju šećernu bolest, bolesti kostiju (osteoporozu i osteonekrozu), tumore i karcinome (posebno tumore kože, limfnih žlezda i genitalija), dobijaju povišen krvni pritisak, gastritis ili ulkuse, grčeve ili konvulzije, bolove u stomaku, dijareje (i slična sranja), povišenje masnoća (holesterola) u krvi, glava im se zaokrugljuje, gingiva im se uvećava, rastu im dlake i akne po licu, dobijaju kataraktu, dobijaju na težini, dobijaju srčanu slabost, srčane ili moždane udare, infarkte ili šlogove, itd, itd.

Samo praćenje funkcije nakalemljenog bubrega i stalni stresovi pri učestalim laboratorijskim kontrolama nivoa imunosupresiva, nivoa kreatinina, elektrolita, i svih drugih analiza, ultrazvukova, snimaka, skenera, biopsija, itd., – sve to itekako pokvari kvalitet života, te transplantirani pacijent suviše često ‘umire od straha’ da će mu se vratiti osnovna bolest, ili da će mu kreatinin nastaviti rasti, da će opet morati nazad u dijalizni centar, kao povratnik ili neuspeli begunac, kao da je njegova krivica što je bežao, i što beg nije uspeo. Stalni psihički pritisci, obaveze i napetosti koje te obaveze stvaraju, neretko završe razvojem afektivnih reagovanja, depresija, neuroza, glavobolja, nesanica i drugih psihičkih poremećaja u transplantiranih bolesnika.

Sve smo to pominjali, manje ili više, i sve je to tačno, ali danas nećemo o tome.

Jer, i nije sve baš uvek tako.

Danas hoćemo da pokažemo da nismo samo „dva vrana gavrana“, crne ili žalosne sove, ptice zloslutnice, koje sa virtuelnih grana ispuštaju komentare na nevine prolaznike.

Danas hoćemo da govorimo o pozitivnim stranama transplantacije.

Znamo da toga imate na svakom ćošku, stalno ide (debelo) plaćena kampanja „produži život – ostavi nama organe“, kao da je život ona stvar, te nikad nisu zadovoljni dužinom. Svake nedelje državna televizija u drugom dnevniku emituje glupave priloge u kojima narcisoidni doktori i privedeni pacijenti pričaju o tome kako počinje jedan novi život, kako su pre toga čak morali da idu i na dijalizu … i tako to.

Nećemo takve budalaštine. Tako se transplantacija u narodu neće zapatiti.

U nedostatku naših, lepih transplantacijskih priča, našli smo vam nešto iz uvoza. Nešto što je bilo u internetskoj ponudi, ali je trebalo duboko i široko kopati, pa je većini naših virtuelnih predsednika i predstavnika pacijenata to promaklo.

Da vam pokažemo svetlu stranu transplantacije prikazaćemo vam sledeće priče:

Pedesetogodišnjica jedne transplantacije

Priča počinje davne 1967. godine, pacijentkinja Denis Lombard je tada imala 13 godina.

I u bogatom i razvijenom Los Anđelesu, transplantacija bubrega je u to doba bila eksperiment. Ukratko, kockanje sa životom. Šezdesetih godina prošlog veka transplantacija se radila samo u naučnim medicinskim ustanovama, a čak ni tamo se nije radila kod dece.

Procenat preživljavanja transplantiranih bubrega u prvoj godini nije bio ni 50 posto, ni pola ih nije dočekalo drugu godinu.

A tek dijaliza. Šta da vam kažemo osim da dijalize tada nije bilo za svakoga. Samo za odrasle muškarce, i to ako su radno aktivni, ako su glava porodice i ako će se dijalizom moći vratiti na posao. Za decu, nema.

Strašno doba.

Ipak, roditelji male pacijentkinje, majka Ana i otac Ted Lombard, nijednog trenutka se nisu predavali.

Majka Ana kaže: „Nema vrata na koja nisam zakucala, nema bolnice kojoj se nisam obratila.“

Otac Ted je bio više nego odlučan. Izašao je pred doktore sa sledećim rečima: „Jednu kćerku sam izgubio, ovu drugu ne dam!“

Naime, Denis i njena sestra Dijana su rođene 1954. godine sa genetski urođenim oboljenjem bubrega i njena sestra je zbog toga i umrla, kada je Denis imala 7 godina.

Narednih 6 godina, otac Ted i majka Ana su započeli tešku borbu za život preostale kćerke.

Shvatili su da je transplantacija jedina šansa, ali trebalo je ubediti i doktore.

Dr Albin Gritsch, losanđeleski hirurg, je prihvatio izazov.

Sada, o tome kaže: „Bila je to hrabra odluka. Transplantacija je tada bila pionirski poduhvat, a povrh svega pacijentkinja je imala samo 13 godina“.

Otac Ted je dao svoj bubreg kćerki Denis i taj bubreg i danas funkcioniše.

Danas, Denis sa roditeljima slavi pedesetogodišnjicu te transplantacije.

Otac Ted, koji sada ima 88 godina, 50 godina živi samo sa jednim bubregom i nema nikakvih zdravstvenih tegoba!

Dok su se porodično fotografisali na ovom slavlju, Denis koja sada ima 62 godine, kaže da je beskrajno zahvalna svome ocu, jer joj je on dva puta poklonio život, i to ne običan, nego pun, srećan i zdrav život.

Denis Lombard, njena majka Ana i otac Ted Lombard

Posle te pionirske operacije, losanđeleska univerzitetska klinika je razvila jedan od najvećih i najuspešnijih transplant programa u svetu.

Danas je transplantacija bubrega rutinska operacija u skoro svim zemljama.

Dr Gabriel Danovitch, šef losanđeleskog transplant programa u kojem je samo prošle godine učinjeno 357 transplantacija bubrega, kaže: „Nekada je operacija uzimanja i presađivanja bubrega bila velika, ekstenzivna operacija na otvorenom trbuhu, a oporavak pacijenta je trajao po nekoliko meseci. Danas, ta se operacija radi laparoskopski, sa dva mala reza za uzimanje bubrega, a davalac se vraća na posao za svoj radni sto, već za par nedelja. Od te 1967. godine, mi smo prešli dug put, ali smo dužni zahvaliti se i porodici Lombard, koji su bili deo tih naših početaka.“

Doktori, sestre, pacijenti i svo osoblje bolnice pridružilo se čestitkama i slavlju Lombardovih.

„Želim da ohrabrim i druge, da slobodno budu davaoci organa“, kaže sa bolničke govornice Denis Lombard. „Moj otac je pre 50 godina iskoristio šansu da spasi jedan život i evo, i sada je vrlo aktivan, izvanrednog je zdravlja, iako ima 88 godina, koliko ima i moj bubreg.“

I to je to. To je prava pozitivna priča.

Šta reći, posle ovoga.

Najbolje, ništa.

U potrazi za nečim sličnim sa našeg govornog područja, naiđosmo na još jednu interesantnu ispovest:

Moj bubreg je star čak 103 godine!

Osječanin Ivan Leko (66) oboleo je od hronične upale bubrega još 1986. godine.

Imao je tad 35 godina, suprugu, decu i veoma veliku šansu da ostane bez bubrega, čiju je funkciju uništavala bolest koja je brzo napredovala.

Upravo mu se to i dogodilo 1991., kad je krenuo na dijalizu, a bio je i jedan od čak 1100 ljudi koji su tad bili na listi za transplantaciju.

Šanse za donirani bubreg bile su male, jer se tad u Hrvatskoj obavljalo 50-ak transplantacija godišnje (kao u Srbiji danas).

Ivan kaže: „Moj lekar dr. Marko Jakić, predložio je da članovi moje porodice odu na tipizaciju tkiva kako bismo videli ko je od njih mogući donor bubrega. Dve sestre i tata su odgovarali i, na moje iznenađenje, doktor Jakić odabrao je oca za prihvatljivijeg donora – priseća se Ivan, čiji je otac Ante tad imao 77 godina!

Prema tadašnjim pravilima, donor organa nije mogao biti čovek stariji od 60 godina, no dr. Jakić, tvrdi Ivan, smatrao je da je bubreg njegovog oca u izuzetno dobrom stanju.

„Moj otac imao je bubrege mladića iako je bio najstariji donor organa u zemlji“ – kaže Ivan, kojeg su lekari u KBC-u Zagreb na Rebru operisali novembra 1991. godine. Dvoumili su se hoće li taj bubreg biti dobar izbor za transplantaciju, no dr. Jakić je bio uveren u uspeh. Preliminarni nalazi koje je otac Ante napravio bili su izvrsni, što je razuverilo zagrebački tim lekara, koji su Ivanu potom zakazali termin operacije.

„Sve je prošlo bez problema i za mene i za oca. Ja sad zapravo imam tri bubrega, jer moje nikad nisu izvadili“ – dodaje Ivan. Otac Ante je nakon toga poživio još 17 godina. Umro je u 94. godini, od starosti. Nikakvih zdravstvenih problema nije imao uprkos samo jednom bubregu, koji mu je i dalje savršeno dobro radio.

„Moj bubreg danas realno ima 103 godine i nadživeo je sve predviđene medicinske granice, jer se veruje da organi stare kao i čovek. Ne prođe ni dan da ne pomislim na oca, zahvaljući kojem danas imam troje dece i sedmoro unučadi“ – govori Ivan, koji se oseća dobro i zdravo, iako nalazi kažu da kreatinin u presađenom bubregu raste, pa on polako gubi funkciju.

Ivan je nakon transplantacije umnogome promenio način života kako bi se presađeni bubreg održao.

„Nastavio sam normalno sa životom, ali sam izbegavao dizati teške terete, promenio sam način ishrane i pridržavao se svih pravila za ljude s transplantiranim organom“ – kaže Ivan prisećajući se oca Ante, koji nikad u životu nije popio tabletu, a celi je svoj radni vek proveo radeći teške građevinske poslove.

„Stanje organizma je uslovljeno našim načinom života, time šta jedemo i kako živimo, no otac je i genetski imao izuzetno dobre predispozicije da dugo i zdravo živi“ – kaže Ivan, koji je već 15 godina predsednik osječkog Udruženja transplantiranih i dijaliznih bubrežnih bolesnika, koje ima 180 članova, uglavnom srednje dobi. Za razliku od prije 25 godina, u Hrvatskoj se danas na listi čekanja za transplantaciju bubrega nalazi 30-ak ljudi, a sama dijaliza dostigla je veliki napredak pa nije toliko neugodna i mučna.

„Na sreću, i svest o doniranju organa danas je mnogo razvijenija pa se relativno brzo dolazi do organa koji su bolesnima potrebni“ – zaključio je Ivan.

Eto, ove dve neobične priče, nismo mogli a da ne prenesemo.

Koja je poenta, svega ovoga, šta je naravoučenije?

Pa, ništa. Nema ga.

Želimo samo da svima onima koji su zaduženi za brigu o bubrežnim bolesnicima

čestitamo „Praznik rada“.

 

.

.

DiaBloG – 2017

Звонко Јелић: моја прича

Мало среће, мало туге, свих ових, 27 година.

Zvonko Jelic

Звонко Јелић

Ја сам Звонко Јелић, најстарији пацијент у Центру за дијализу Опште болнице “Стефан Високи” у Смедеревској Паланци. Нa дијализи сам већ 27 годинa. Ожењен сам, и имам ћерку и сина, који су се због мене и посветили медицини.

Моја прича, од рођења (пре 48 година), у селу Баничина, крај Смедеревске Паланке, до оног дана када сам отишао на регрутацију, није била ни по чему специфична: маштао сам да постанем добар војник, а суочио сам се са суровом стварношћу, да ће ми живот убудуће зависити од процедуре зване дијализа, која за мене оваквог (и тужног и срећног) траје већ 27 година.

Моја дијагноза је била гломерулска болест (гломерулонефрититис), хронично упално обољење бубрега.

Сасвим случајно, приликом регрутације, откривене су ми беланчевине и крв, у мокраћи. После тога сам прошао сва могућа уролошка испитивања и прву хемодијализу имао сам већ почетком 1989. године. Тог тренутка нисам ни знао шта ме још све чека, али сам осећао да ће бити тешко и да долазе разна искушења.

Наредне године урађена ми је трансплантација бубрега, а донор бубрега ми је био мој деда Живадин, који је тада имао 75 година.

Све је у почетку било у реду, па сам се оженио мојом девојком Биљаном, са којом сам се забављао већ неколико година. Убрзо смо добили кћерку Јелену.

На жалост, стигла ме је нова невоља. Мој организам је после две године одбацио дедин бубрег који је морао да буде извађен. Поново сам се вратио на дијализу, али сам доживео и нову срећу: добио сам сина Бранислава.

До 2005. године живео сам готово нормално. Чак сам радио веома тежак посао на једној стругари, јер сам хтео да докажем и себи и другима, да упркос болести могу све.

Али, почеле су да ме стижу и непријатне последице хроничне бубрежне слабости.

Оперисао сам паратиреоидну жлезду, а губитком калцијума и фосфора много су ми се проредиле кости. Тако се и догодило да паднем са бицикла, и задобијем озбиљан прелом колена и бутне кости.

Због ових повреда и сада ми је једна нога краћа седам и по центиметара, носим ортопедске ципеле и ходам на штакама. Али то ме не спречава да возим ауто, без икаквих помагала у колима. Већ десетак година, ја сам главни за превоз породице.

Моја супруга Биљана је права хероина, посветила се потпуно породици и супругу, тј. мени, и посебно брине да на време попијем све лекове. Док је радила у продавници, ја сам је увек пратио колима. И своју децу, кћерку Јелену која данас име 23 године, и сина Бранислава, коме је шеснаест година редовно сам возио и возим до школе. Обоје су се због мене и пацијената сличних мени, посветили медицини.

Тачније, мој син Бранислав је ученик другог разреда Средње медицинске школе у Паланци, а кћерка Јелена завршила је Медицинску школу у Паланци, где је била и ђак генерације. Сада студира на Медицинском факултету у Крагујевцу, пета је година, она је студент на буџету, јер даје редовно годину за годину.

Председник сам Међуопштинског удружења бубрежних болесника „Kidney“, са 108 чланова из Смедеревске Паланке и Велике Плане, који су на дијализи: хемодијализи, перитонеумској дијализи или су трансплантирани.

Удружење је веома активно. Обележавамо редовно Светски дан бубрега и Дан донације органа, који се сада под покровитељством Министарства здравља одржава уз слоган „Продужи живот“, док је наш слоган „Завештајте своје органе живима, на небу вам не требају“.

Често се дружимо, идемо на излете и предавања, славимо Свету Петку.

Организовали смо друге републичке спортске игре са 120 учесника из Србије, а на различитим спортским манифестацијама освојили смо бројне медаље у куглању, пливању, пикаду, фудбалу…

Све то сам постигао захваљујући томе што сам заиста посвећен свом лечењу. Скоро три деценије, сваки други дан редовно и на време долазим на дијализу.

Пре неколико зима пут од Баничине до Паланке био је завејан, непроходан за возила, а ја сам, наравно, морао на дијализу. Мештани из двадесет кућа одмах су притекли у помоћ. Брзо су направили носила и кренули да се пробијају кроз сметове. Једна група ишла је напред да прогази снег, а друга ме је носила, па су се мењали. Уз подршку и Дејана Шулкића, тадашњег председника општине Велика Плана, стигао сам, малтене у последњем тренутку, у Центар за дијализу, где ме је и после њиховог радног времена чекала комплетна медицинска екипа. Био је то подвиг, вредан сваког дивљења.

Дијализирање јесте напорно, али не смем да клонем, јер ме подржавају укућани и особље на дијализи. Посебно докторка Верица Ђорђевић и медицинске сестре које ми много помажу када је најтеже. Заједно се надамо да ћу дочекати нову трансплантацију бубрега. Обрађен сам и на листи сам чекања. Ваљда ћу бити и те среће да се нађе донор и да више не морам на дијализу.

.     .     .

На слици доле:

Звонко Јелић са породицом:

Zvonko Jelic sa porodicom.

Уз незнатне измене, преузето из вашег и нашег “ДИЈАЛИЗА“ часописа Савеза организација бубрежних инвалида Републике Србије – година I , број 2 – 2015.

________________

______________________________

__________________________________________________

Милица Пејчић: моја прича

ЈА САМ ИМАЛА СРЕЋЕ

Milica Pejcic-01

Милица Пејчић

.

Зовем се Милица Пејчић, из Суботице сам, рођена 1963. године.

Када сам имала 30 година, односно 1992. године, установљено ми је да болујем од хроничне упале бубрега, тачније, дијагноза је гласила: хронични гломерулонефритис.

Болест је откривена случајно, и то када је већ била у поодмаклој фази, прегледом код лекара опште праксе у локалној амбуланти.

Претходно сам имала неколико узастопних прехлада, од којих изгледа, никако нисам могла да се ослободим.

Мада, сада, када гледам уназад, били су ту присутни и други знаци, карактеристични за људе чији бубрези не функционишу, као што су: анемија, сува кожа, поспаност, безвољност и сл.

Након испитивања у клиничком центру Нови Сад установљено је да ми један бубрег уопште не функционише, а други функционише са само 17% капацитета.

Није се могло прецизно рећи докле ће и тих 17% издржати.

Након првобитног шока почела сам да се припремам за хемодијализу.

Већ ту ми је била веома значајна подршка моје породице, мог супруга, моје мајке, као и његових родитеља.

Имам два сина, који су тада били још мали: имали су осам и шест година, а данас већ од млађег сина имам и унуче.

Прва АV-фистула урађена ми је у клиничком центру Нови Сад, али никада није прорадила.

Друга АV-фистула ми је направљена у Будимпешти и ни та такође, није прорадила, али ми је тамо уграђен Tesio катетер.

Преко тог катетера сам дијализирана око 3 месеца, након чега је дијализа настављена преко АV-фистуле урађене у Суботици.

У септембру 1994. године моја мајка и ја смо се, уз подршку осталих чланова породице обратиле Клиничком центру Србије у Београду, др Радмили Благојевић Лазић, са надом да постоји могућност трансплантације.

Веома брзо смо кренуле на упоредну типизацију ткива, тако да сам зиму 1994. на 1995. годину провела: три пута недељно преподне на послу, поподне на дијализи, а дане између, мајка и ја смо путовале у Београд ради испитивања.

Година је била тешка, недостатак разних реагенаса условио је спорији ток испитивања подударности.

У исто време квалитет дијализе који ми је у првим месецима био прилично добар, нагло се погоршао и то из следећих разлога:

након што сам провела недељу дана у београдском клиничком центру ради артериографије, у Суботици сам стављена три месеца на дијализни апарат за ХИВ позитивне пацијенте (!!!) да би се установило кроз период инкубације, да нисам постала ХИВ позитивна, или да нисам донела неки од вируса.

То и није било једино лоше што ме снашло, него је и сам тај апарат био лош, дијализа ми је била лоша.

Сам апарат је био стар и немогућ за програмирање скидања телесне тежине.

С обзиром да сам ја све време док сам ишла на дијализу мокрила, нисам доносила ни грама сувишне телесне тежине, а апарат је сам од себе скидао телесну тежину по једној дијализи од три до пет килограма, што је на мојих 54 килограма било убитачно.

Притисак ми се на крају дијализе пењао до 210/150 mmHg.

Суви кашаљ ме је нападао и у појединим моментима сам се питала да ли ћу уопште и дочекати трансплантацију.

Скупила сам храброст и обратила се начелнику хемодијализе Др Тилију са питањем да ли он уопште зна шта се са мном дешава на дијализи, с обзиром да ме нико од лекара не обилази, а да се ја након дијализе осећам изузетно лоше.

Од наредне дијализе, током целе дијализе надокнађивана ми је течност коју ми је сам апарат скидао, а била сам послата и код пулмолога, који је само потврдио да је мој кашаљ резултат лоше дијализе.

Чим сам враћена на одељење за негативне пацијенте и моје здравствено стање се у великој мери поправило.

У мају 1995. године, мајка и ја завршиле смо испитивања и чекале смо „ПОЗИВ“ од стране клиничког центра Србије да се приступи трансплантацији.

Позив је стигао, и 15. ју на 1995. године ушле смо у Клинички центар.

Трансплантација је извршена 22. јуна 1995. године. Операције су извели Др Борић и Др Милутиновић, а лекарски тим нефролога предводиле су Др Благојевић-Лазић и Др Радивојевић-Ђокић.

Када су ме пробудили из анестезије, пробудила сам се са неизмерним осећајем среће. Још ми нико ништа није рекао, али ја сам једноставно знала да је све уреду и да мој нови бубрег функционише.

Мој опоравак ишао је очекиваним током, међутим мајка се спорије опорављала, јер је неколико дана након операције установљено да има унутрашње крварење.

Обе смо изашле из Клиничког центра 21. јула 1995. године.

У време када сам се припремала за трансплантацију и на неки начин едуковала у вези тога прочитала сам да је просечан век пресађеног бубрега пет година и да га након тога обично савлада болест која је савладала и прве, односно природне бубреге пацијента.

Данас, након 21 годину од трансплантације могу рећи да сам ја једна веома сретна жена.

Добро се осећам, радим пуним темпом, на радном месту, као и код куће.

У пензију нисам отишла ни када сам могла, односно док сам још била на хемодијализи, а туђу негу и помоћ никада нисам користила, јер посао је поред моје породице био онај други елеменат који ми је помогао да се борим и преживим.

Редовито идем на контроле у Клинички центар Србије у Београду, свака три месеца, а по потреби и раније. Докторке, Благојевић-Лазић и Радивојевић-Ђокић, су отишле у пензију. Сада се контролишем код проф. др Вишње Лежаић.

Свих ових протеклих 20 година веома сам задовољна начином рада и односом према мени као пацијенту, свих запослених у Клиничком центру Србије.

Контролама су обухваћене уобичајене анализе за пацијенте који су трансплантирани.

Осим тога, једном годишње, пацијент уради све лекарске прегледе, као што су на пример: мамографија, гинеколошки преглед, преглед код кардиолога, снимање плућа и др. би се установило опште здравствено стање пацијента.

Приликом израде анализа крви и урина често се ураде и додатне анализе као што је на пример анализа паратхормона.

У време одласка на трансплантацију и неколико наредних година нисам уопште одлазила у локалну амбуланту, већ сам се за све што ми је било потребно обраћала Др Задори Јаношу, нефрологу у суботичкој болници.

Након промена у организацији здравственог система, сада у болницу уопште не идем, већ све што ми је потребно решавам у локалној амбуланти код Др Саболчки Мелите, која је мој изабрани лекар и са којом сам веома задовољна.

Моја мајка је ове године напунила седамдесет година.

Води рачуна о свом здрављу, витална је, добро се осећа, обавља свакодневне послове, путује и свима нама (деци, унучадима и праунучету) и данас помаже.

Ја сам имала среће да сам имала од кога да добијем бубрег, имала сам моју мајку.

Многи пацијенти на хемодијализи немају такву могућност.

За њих је излаз кадаверична трансплантација, а док су на дијализи што виши квалитет дијализе (ХДФ).

Због тога верујем да сви требамо радити на едукацији људи, на подизању свести, да се свако од нас пријави за потенцијалног донора и да затражи донорску картицу.

Сваком пацијенту на дијализи поручујем:

борите се и телом и духом, не клоните, што више едукујте себе, да би ваш живот био квалитетнији.

.

Суботица, 14.12.2015.

Милица Пејчић

.

              Milica Pejcic-02                  Milica Pejcic-01                 Milica Pejcic-03

.

       Milica sa majkom Gabrijelom Tot Kiralj       Милица Пејчић и њена мајка Габријела Тот Кираљ

.

Преузето из вашег и нашег “ДИЈАЛИЗА“ часописа Савеза организација бубрежних инвалида Републике Србије – година I , број 2 – 2015.

Od tuge do nade. Ili: priča o Jovani Prvulović

Od tuge do nade.  Ili:  priča o Jovani Prvulović

Poštovani čitaoci,

Ne propuštamo priliku i običaj da na ovom sajtu objavljujemo i vaše lične priče, priloge ili dogodovštine, razne vrste.

Ipak, ono što smo dobili prošle nedelje, nadmašilo je sve do sada objavljene priče. Evo nas, redakcijski okupljenih, na jednom od naših omiljenih sastajališta, kako ćutimo i šokirani gledamo tekst i materijal koji smo dobili. Da se razumemo: svi mi imamo problema. I sa zdravljem, i sa lečenjem i sa socijalnim statusom.

Ali, ovako nešto još nismo videli.

Tekst je napisan od strane drugog lica i sadrži i apel za pomoć. Pomoć od nas, od svih, uopšte.

Nikada do sada nismo objavljivali slične sadržaje, dovoljno nam je bilo iskustava sa lažnim humanitarcima i lažnim prikupljanjem para za „lečenje u inostranstvu“.

Ovaj put, međutim, nismo ništa proveravali.

Objavljujemo sve, i tekst i snimke, onako kako smo to i dobili.

Pa vi sami odlučite, po svojoj savesti.

Evo teksta priče o Jovani Prvulović

Poštovani,

Pacijent Jovana Prvulović je rođena 1987. godine. Bubrežni je bolesnik od svoje devete godine života. Živi sa porodicom u selu Drajinac, kod Svrljiga. Bubrežni bolesnik je postala kada ju je deda, pod uticajem alkohola, pregazio zaprežnim kolima punim sena.

Početkom 2013. bubrežna slabost joj je toliko uznapredovala da je morala ići na bolničko lečenje. Visok krvni pritisak joj se teško regulisao lekovima, počinju krize svesti i epileptički napadi. Prva dijaliza joj je učinjena 14.05.2013. Posle godinu dana operacijom joj odstranjuju bubreg koji joj je bio potpuno oštećen, a onaj drugi koji je radio sa samo 10% ostavljaju. To je sve urađeno u cilju pripreme za transplantaciju, koja joj je pre par meseci i učinjena. Otac joj je dao svoj bubreg, iako ni sam nije u najboljem zdravstvenom stanju.

Opština Svrljig spada u grupu najsiromašnijih opština u Srbiji i život na jugu je uvek bio težak, a naročito onda kada ste bolesni i nemoćni.

Jovana živi u uslovima koji bi škodili i zdravom čoveku, a kamo li njoj.

U uslovima u kojima sada živi, ona neće moći još dugo da preživi.

Slike uslova u kojima žive Vam dostavljam u prilogu, a ono što bih htela da kažem je i to da je Jovana prekjuče ponovo dolazila kod mene i da je zbog prehlade koju je dobila, neadekvatne ishrane i stresa, cela njena rana prekrivena herpesom.

Kuca u kojoj Jovana zivi.

Ulaz u kucu.

Prozor1

.

Prozor2.

Plafon kuce.

Jovana sa majkom u kancelariji opstine.

Rana puna herpesa

.

Moja molba, kao humanitarnog radnika i kao predsednice udruženja žena „Etno forum“ iz Svrljiga, je da svi koji mogu finansijski nam pomognu da im kupimo neku prosečnu kuću na selu, ali kuću u kojoj ima voda i kanalizacija (jer u ovoj u kojoj Jovana sada živi, toga nema). Ponavljam: u uslovima u kojima Jovana sada živi, ona neće moći još dugo da preživi. Njen otac, Slavuj Prvulović, je dijabetičar ima jedan bubreg, a ona dva, od čega joj jedan radi sa samo 10%.

Ukoliko želite da me kontaktirate, moj broj telefona je 062/667002.

Moj broj telefona u opštinskoj upravi opštine Svrljig je 018/821-018.

Hvala Vam unapred.

Sa poštovanjem,

Jelena Radojković

predsednica udruženja žena „Etno forum“ Svrljig
http://www.etnoforumsvrljig.rs/
http://www.svrljig.rs/

Medicinski nalazi1

.

u nastavku:

Samo dan posle objavljivanja (28.09.2014) Priče o Jovani,  posećenost našeg sajta se udvostručila,

a krenule su i konkretne akcije:

već 29.09.2014. otvoren je i namenski račun za kupovinu kuće Jovani Prvulović,
broj računa je : 325-9500700030098-14
(Broj telefona Centra za socijalni rad u Svrljigu je 018/821-038 i tamo se svi zainteresovani donatori mogu bliže informisati i uveriti u istinitost podataka. Osoba za kontakt je Tanja Lazarević, a možete razgovarati i sa direktoricom Vesnom, javlja nam Jelena Radojković, autor priloga o Jovani Prvulović).
.
Priču o Jovani preuzeli su sa našeg sajta i preneli mnogi drugi:
npr:

https://www.facebook.com/pages/Savez-organizacija-bubre%C5%BEnih-invalida-Republike-Srbije/356423551181849

Dnevni list „ALO“ od 08.10.2014. najavio je preko cele naslovne strane intervju sa Jovanom:

Jovana u medijima1

sa opširnijim tekstom, na celoj četvrtoj strani:

Jovana u medijima2

priča se nastavila na javnom servisu Republike Srbije: dana 02.11.2014. u Dnevniku2 na RTS1 cela 2 minuta su posvećena Jovani Prvulović:

.

.

I na kraju …

.

DOKAZ da još ima ljudi koji nisu prestali biti ljudi: 

Zahvalnica DiaBloGu

Za samo mesec dana prikupljeno je 7.000 evra, što je bilo dovoljno da opština Svrljig kupi kuću i tamo useli Prvuloviće.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Dostavljam Vam slike kuće koja je kupljena porodici Prvulović iz sredstava koja su sakupljena tokom humanitarne akcije.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Na slikama možete videti Jovanu Prvulović i njene roditelje, kao i narodnog poslanika Miliju Miletića iz Svrljiga, koji je uvek podržavao ovakve akcije; Ninoslav Ranđelović, predsednika Udruženja roditelja dece ometene u razvoju „Zajedno do svetlosti“ koji se priključio akciji sa svojim udruženjem; Tanja Lazarević geronto domaćicu iz Centra za socijalni rad u Svrljigu koja obilazi Jovanu i koja je u stvari Jovanu dovela kod mene da bismo zajedničkim snagama pokrenuli akciju i prikupili novac.

Slike su sa slave sveti Vrač, koja je kućna slava porodice Prvulović, a koju su najzad proslavili u svom novom domu.

Hvala Vam još jednom što ste nas podržali i nadam se da ćemo i dalje uspešno sarađivati.

Sa poštovanjem,

Jelena Radojković

Pomoćnik Predsednika opštine Svrljig
www.svrljig.rs
018/821-018
i predsednica udruženja žena „Etno forum“ Svrljig
www.etnoforumsvrljig.rs
062/667002

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

To je sve. HVALA SVIMA.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

dijaliza.wordpress.com

.

.     .     .

Picture1b.     .     .

Horror zvani transplantacija u Srbiji – Vladanova priča

Horror zvani transplantacija u Srbiji – Vladanova priča

ŽIVOT JE LEP…

Šta reći o svom životu?

Ja bih da počnem tamo gde mi je život počeo naglo da se menja, negde oko moje 26. godine.

Tada sam saznao da imam oboljenje bubrega.

Nažalost, isprva to nisam shvatio ozbiljno, ali se kasnije pokazalo da je to itekako ozbiljna stvar.

No, da preskočimo par godina i ukratko da opišem svoje prvo iskustvo sa dijalizom.  Na dijalizu sam gledao, od početka, kao na svog najvećeg neprijatelja.  Nisam nikako mogao da se pomirim sa tom sudbinom: da svoje najlepše godine provedem na aparatu za dijalizu.  Ali, kako je vreme odmicalo, potajno sam gajio nadu u bubreg koji ću dobiti. To mi je bila inspiracija da moram sve prepreke da izdržim i da će doći i taj dan kada ću dobiti bubreg, koji će mi promeniti život.

Vreme je polako odmicalo, a ja sam se potajno nadao.

Marta meseca 2012. godine, kasno uveče, negde oko 22 časa, zvoni mi telefon.

Kada sam se javio čuo sam glas koji me je pitao: „Jeste vi Vladan B…….ić?“

U trenutku nisam znao kako se zovem, a znao sam odmah šta je.

Pitao me je da li pijem „Tiklodiks“ tablete i čini mi se: Aspirin.

Odgovorio sam mu sa: ‘Ne’.

Rekao mi je: ’Da li ste spremni za transplantaciju?’

U tom trenutku srce je htelo da mi iskoči.

Da ne bih dužio, da skratim, dobio sam bubreg.

Transplantacija uspela, tako barem oni kažu, a ja mislim drugačije …

Na samoj poluintenzivnoj nezi imate WC, jedan mali WC gde ne možete da se okrenete, ali bukvalno. Lavabo je tako mali, da kad hoćete da se umijete, sav čovek se pokvasi.  Kako je vreme odmicalo, isprva mi je bilo sve bolje, urea je opadala, kreatinin isto tako. Rekao sam sebi: ’Uspeo si!’.

Ali, jesam đavola!

Dvadesetpet dana je prošlo, puštaju me kući.

Dolazim kući sav srećan, ne mogu sam sebi da verujem, da nema više dijalize. ‘Bože, hvala ti’, kažem u sebi, ali ubrzo po dolasku kući, ja dobijam temperaturu …

Hitno odlazim za Beograd, ostajem u bolnici, rade mi ultrazvuk stomaka i nalaze mi: hematom.

Moram na operaciju, po drugi put me otvaraju i seku po istom mestu.

To sam jako teško podneo, moj oporavak je sada već malo teži, ali sam se opet oporavio. Usput dobijam razne antibiotike, naravno, sve venski.

Ponovo dolazim kući, opet sebi kažem: „Dobro je, sve je gotovo“.

Ali, opet nisam bio u pravu.

Ni dve nedelje nisu prošle, a meni je opet loše.

Počeo sam ceo da otičem.

Dolazim na redovnu kontrolu, kažu mi, na ultrazvuku, da sad imam stazu, suženje uretera.

Opet agonija.

Opet mi kažu da me moraju, po treći put, otvoriti.

Kažem: ‘Bože kad će kraj ovoj sveopštoj agoniji koja se nalazi na klinici’? …

E sad, da se malo vratim na početak. Sa mnom je transplantiran još jedan čovek, zvao se Goran. Bio je iz Niša. Njegove patnje su se okončale njegovim prestankom života.

Nažalost, to nije jedini čovek koji je tamo ostavio svoj život.

To je bio samo početak užasa na klinici. Na odeljenju, tada kada sam ja ležao, bilo je oko 12 pacijenata-muškaraca, plus oko 3 do 5 žena. Broj je stalno varirao. Žene su imale poseban toalet, a mi muškarci smo imali svoj WC, s tim što su uz tih dvanaest dolazili i urološki pacijenti. Znači mešali su nas transplantirane sa urološkim pacijentima, a svi, nekada i svih 12 pacijenata, išlo je na jedan WC, što je nedopustivo.

Kako je vreme odmicalo, jedan po jedan pacijent je umirao.

Da ne zaboravim: nas 9 je transplantirano u martu mesecu, oko mene je samo smrt, ali bukvalno. Gledate sve te mlade ljude kako ostavljaju živote tu, gde su došli sa puno optimizma.

Jednom rečju, tamo je: katastrofa.

EVO SAMO NEKIH IMENA, koji više nisu među živima: MILENA (LAZAREVAC), MILJAN (ČAČAK), GORAN (NIŠ), JOVO (ZRENJANIN), POP NIKO.

Namerno nisam hteo da im navodim prezimena. To su pacijenti koji su u martu transplantirani, a koji više nisu živi.

Ja i jedan momak, IVAN (TUTIN) smo imali teške komplikacije. On je čak sedam meseci proveo u bolnici, i na kraju: ništa.

Pet puta je otvaran i na kraju je jedva živu glavu izvukao.

I naravno, moram da spomenem dva pacijenta, koja su još uvek živa, nadam se: Milena (Beograd) i Ivica (Niš), njima bubrezi i danas još uvek rade, barem se nadam.

Teško mi je bilo da se prisećam svih tih ljudi, većinom su svi mladi.

Teško je, nažalost, i da se prisećam njihovih patnji, koje su imali …

Nego ne mogu nikako da zaboravim one ološe od lekara, pojedine mogu slobodno da tako nazovem, a najveći među njima je gospodin R.N. koji krije istinu, o tome šta se zaista dešava na klinici. Ako od 9 pacijenata, u jednom mesecu, samo 2 bubrega uspeju, 5 umre, 2 jedva izvuku živu glavu, za mene je to: poraz, neviđen.

NASTAVAK SLEDI …

V.B.

.

Picture1b

Pitajte, Pišite, Prosleđujte

D   O   B   R   O   D   O   Š   L   I

na

N   A   Š        S   A   J   T

PRVI  SRPSKI  NEZAVISNI  i  NEPROFITNI  SAJT  DIJALIZNIH  PACIJENATA

(onih koji su bili, jesu ili će biti dijalizni pacijenti)

Poštovani saradnici:

Pitajte,  Pišite,  Prosleđujte!

Sva Vaša pitanja, komentare, predloge, mišljenja, sugestije, kritike, priče, karikature, pesme, doživljaje, iskustva,

i sve drugo što mislite da bi moglo da interesuje dijaliznu javnost i da doprinese ugledu ovog sajta, uzećemo u obzir, to Vam  garantujemo.

Smisao postojanja ovog sajta jeste (gerilska) borba za poboljšanje kvaliteta lečenja, kvaliteta rehabilitacije i kvaliteta života, dijaliznih i predijaliznih bolesnika.

Sve pojave i sve ličnosti koje opstruišu postizanje navedenog cilja biće predmet naše kritike, razobličavanja i demistifikovanja.

Pod oštricom Vašeg i našeg pera treba da se nađu:

medicinsko i drugo osoblje (doktori, sestre, bolničari, serviseri), a zbog: nemara, neznanja, korupcije, bahatosti i bezosećajnosti.

političari i drugi organi vlasti (u zdravstvu, zakonodavstvu, fondovima osiguranja itd), a zbog istih, gore navedenih razloga.

vlasnici tzv. „udruženja“ pacijenata: lažljivi, korumpirani, sebični dijalizni plaćenici, koji su od svoje bolesti napravili zanimanje, biznis. To su oni koji torbare, telale i unose smutnje u javnost, a sve da bi opravdali primanja od „sponzora“ i gurali njegove interese.

bezobzirne farmaceutske kompanije, a zbog monopola, profiterstva, korupcije, uništavanja nauke, morala, društva i pojedinaca, a sve zarad povećanja profita kompanije.

Gens una sumus.  Svi smo mi pacijenti.   ( na engl. patient = trpljenik, patjenik, onaj koji pati, strpljiv)

Svi smo mi trpljenici, ali nećemo da trpimo baš sve!

Ako se sami ne borimo za svoj život, kako da to očekujemo od drugih.
Nikada se ne smete predati.

PREČIŠĆAVANJE MORA POČETI OD GLAVE, A NE OD FISTULE.

Probudi se, nešto se dešava, i tvoja se sudbina rešava

.

„Strah životu kalja obraz često,

Svak je rođen da po jednom umre,
Čast i bruka žive dovijeka.“

PACIJENTI SVIH DIJAGNOZA, UJEDINITE SE!   VI SUŽNJI KOJE ĆE SMORITI BOLEST i KRIMINALCI.

NEMATE ŠTA DA IZGUBITE OSIM LOŠEG LEČENJA.

BOLJE BLOG, NEGO GROB!

 

Ne brinite oko registracije ili ostavljanja ličnih podataka. Ovaj sajt ne zahteva ništa od toga. Možete pisati potpuno slobodno i anonimno. Bitno nam je ono što kažete, a ne ličnost onoga koji kazuje. Objavićemo Vam sve što bi moglo da interesuje i druge pacijente ili dijaliznu javnost u celini, pa i one koji su slučajno svratili na ovaj sajt. Kada je dijaliza u pitanju, od sada ne sme biti tajni.

.

I NIKO DA NE DOĐE

DO PRIJATELJ DRAG,

A PRE NEGO ŠTO ODE,

NEK OSTAVI TRAG

(komentar, lajk, pitanje, odgovor, nešto ostavite).

.

Uskoro, više nećete imati kome reći:

Ima jedan sajt . . .

zove se dijaliza.wordpress …

jer: svi će znati.

Dijaliza, to smo mi.

..

DijaBloG@gmail.com    –     adresa za korespondenciju  1   

.

Kome je do istine i morala u dijalizi

neka piše na ovom blogu.

Ovde nam ništa ne mogu!

.

SrbadijaL@gmail.com    –     adresa za korespondenciju 2

 

.

.

.

.

ako vas interesuje adresa nekog od dijaliznih centara, tu je:

.

Državne klinike i bolnice za hemodijalizu na teritoriji R. Srbije:

ARANĐELOVAC:

Zdravstveni centar Aranđelovac
Centar za dijalizu
Mišarska bb
Tel: 069 8166 766
.

BAČKA PALANKA:

Dom zdravlja „Dr Mladen Stojanović“
Odeljenje za dijalizu
Kralja Petra I 26
Tel: 021 750 380
.

BAČKA TOPOLA:

Centar za hemodijalizu
S. Stefana 1
Tel: 024 773 202
.

BEOGRAD:

Klinički centar Srbije
Klinika za nefrologiju
Pasterova 2
Tel: 011 366 2421
.

BEOGRAD:

Univerzitetska dečija klinika
Centar za hemodijalizu i transplantaciju bubrega
Tiršova 10
Tel: 011 206 0765
.

BEOGRAD:

Kliničko-bolnički centar „Zvezdara“
Kliničko odeljenje za bubrežne bolesti
Dimitrija Tucovića 161
011 381 0458
.

BEOGRAD:

Vojnomedicinska akademija
Klinika za nefrologiju
Crnotravska 17
011 266 2502
.

BEOGRAD:

Kliničko-bolnički centar „Zemun“
Internistička klinika, Služba za nefrologiju
Vukova 9
Tel: 011 3772 722
.

BEOGRAD – LAZAREVAC:

Specijalna bolnica za endemsku nefropatiju
Dr Đorđa Kovačevića 27
Tel: 011 8120 164
.

BEOGRAD – -BARAJEVO:

Dom zdravlja „Dr Milorad Vlajković“, Barajevo
Centar za hemodijalizu
Svetosavska 91
Tel: 011 7872 111
.

BEOGRAD – MLADENOVAC:

Specijalna bolnica za interne bolesti
Odeljenje za hemodijalizu
Vojvode Mišića 2
Tel: 011 8231 988
.

BEOGRAD – OBRENOVAC:

Dom zdravlja Obrenovac
Služba za hemodijalizu
Vojvode Mišića 231
Tel: 011 8721 560
.

BOR:

Zdravstveni centar Bor
Služba za hemodijalizu
Dr Dragiše Mišovića 1
Tel: 030 422 777, lok. 251
.

VALJEVO:

Zdravstveni centar Valjevo
Interno odeljenje – odsek nefrologije sa hemodijalizom
Pasterova bb
Tel: 014 295 288
.

VRANJE:

Zdravstveni centar Vranje
Nefrologija sa dnevnom bolnicom za dijalizu
J. J. Lunge 1
Tel: 017 427 044
.

VRBAS:

Opšta bolnica Vrbas
Hemodijaliza
Dr Milana Čekića bb
Tel: 021 7954 507
.

VRŠAC:

Opšta bolnica Vršac
Odeljenje nefrologija sa hemodijalizom i endokrinologijom
Abraševićeva bb
Tel: 013 832 271
.

ŽAGUBICA:

Dom zdravlja Žagubica
Hemodijaliza
Nikole Pašića
Tel: 012 643 140
.

ZAJEČAR:

Zdravstveni centar Zaječar
Internistička služba, Odsek nefrologije i hemodijalize
Rasadnička bb
Tel: 019 445 646
.

ZRENJANIN:

Opšta bolnica „Đorđe Joanović“
Interno odeljenje, odsek hemodijalize
Dr Vase Savića 5
Tel: 023 513 390
.

KIKINDA:

Opšta bolnica Kikinda
Interno odeljenje – Jedinica za hemodijalizu
Đure Jakšića 110
Tel: 0230 434 603
.

KLADOVO:

Zdravstveni centar Kladovo
Služba za interne bolesti sa hemodijalizom
Dunavska 1 – 3
Tel: 019 801 455
.

KOSOVSKA MITROVICA:

Zdravstveni centar Kosovska Mitrovica
Nefrologija i hemodijaliza
Anri Dinana 10
Tel: 028 423 994
.

KRAGUJEVAC:

Klinički centar Kragujevac
Klinika za urologiju, nefrologiju i dijalizu
Zmaj Jovina 30
Tel: 034 370 302, 034 50 52 26
.

KRALJEVO:

Zdravstveni centar „Studenica“
Nefrologija sa hemodijalizom
Jug Bogdanova bb
Tel: 036 301 872
.

KRUŠEVAC:

Zdravstveni centar
Interno odeljenje – centar za hemodijalizu
Kosovska 16
Tel: 037 414 097
.

KURŠUMLIJA:

Dom zdravlja Kuršumlija
Služba za hemodijalizu
Dr Melgarda 2
Tel: 027 381 335
.

LESKOVAC:

Opšta bolnica Leskovac
Služba nefrologije sa hemodijalizom
Rade Končara 9
Tel: 016 252 500
.

LOZNICA:

Zdravstveni centar „Dr M. Marin“
Interno odeljenje, Odsek za nefrologiju i hemodijalizu
Bolnička 65
Tel: 015 873 333
.

NEGOTIN:

Zdravstveni centar Negotin
Odeljenje hemodijalize
Badnjevska 4
Tel: 019 542 951
.

NIŠ:

Klinički centar Niš
Klinika za nefrologiju i hemodijalizu
Bulevar Zorana Đinđića 48
Tel: 018 4530 856
.

NIŠ:

Vojna bolnica
Odsek za dijalizu
Bulevar Zorana Đinđića bb
Tel: 018 508 919
.
NOVI PAZAR:
Zdravstveni centar Novi Pazar
Služba nefrologije i hemodijalize
Generala Živkovića 1
Tel: 020 321 296
.

NOVI SAD:

Klinički centar Vojvodine
Klinika za nefrologiju i kliničku imunologiju
Hajduk Veljkova 1 – 3
Tel: 021 484 3984
.

PANČEVO:

Opšta bolnica Pančevo
Interno odeljenje – hemodijaliza
Miloša Trebinjca 11
Tel: 013 319 900
.

PIROT:

Zdravstveni centar Pirot
Služba nefrologije i hemodijalize
Vojvode Momčila bb
Tel: 010 305 283
.

POŽAREVAC:

Opšta bolnica „Dr Voja Dulić“
Dijaliza
Bratstva i jedinstva 135
Tel: 012 550 222
.

PRIJEPOLJE:

Opšta bolnica Prijepolje, Zdravstveni centar Užice
Odsek za hemodijalizu
Rajka Divca 1
Tel: 033 712 975
.

PROKUPLJE:

Zdravstveni centar Toplica
Odsek nefrologije sa dijalizom
Pasjačka 2
Tel: 027 324 000, lok. 106
.

SENTA:

Opšta bolnica
Interno odeljenje, hemodijaliza
Karađorđeva 64
Tel: 024 815 111
.

SJENICA:

Zdravstveni centar Užice, Dom zdravlja Sjenica
Hemodijaliza
Tadije Andrića 10
Tel: 020 741 226
.

SMEDEREVO:

Opšta bolnica „Sveti Luka“
Služba za interne bolesti, Odsek za hemodijalizu
Knez Mihajlova 51
Tel: 026 223 522, lok 161
.

SMEDEREVSKA PALANKA:

Opšta bolnica „Stafan Visoki“
Služba nefrologije i dijalize
Vuka Karadžića 147
Tel: 026 330 319
.

SOMBOR:

Zdravstveni centar „Dr Radivoje Simović“
Odsek za hemodijalizu
Vojvođanska 75
Tel: 025 467 878
.

SREMSKA MITROVICA:

Opšta bolnica
Odsek za hemodijalizu i nefrologiju
Stari Šor 65
Tel: 063 551 094
.

STARA PAZOVA:

Dom zdravlja „Dr Jovan JovanovićZmaj“
Službazahemodijalozu
Vladimira Hurbana 2,  StaraPazova
telefon: +381 (0)22 310-520
.

SUBOTICA:

Opšta bolnica Subotica
Odeljenje za interne bolesti, nefrologija i hemodijaliza
Izvorska 3
Tel: 024 555 222
.

ĆUPRIJA:

Opšta bolnica
Nefrologija i hemodijaliza
Miodraga Novakovića 78
Tel: 035 470 773
.

UŽICE:

Zdravstveni centar Užice
Nefrologija sa hemodijalizom
Miloša Obrenovića 17
Tel: 031 562 254; 031 561 255/333
.

ČAČAK:

Zdravstveni centar Čačak
Nefrologija i dijaliza
Danice Marković 70/6
Tel: 032 355 014
.

ŠABAC:

Opšta bolnica Šabac
Urologija sa hemodijalizom
Popa Karana 2 – 4
Tel: 015 363 557
.
MAJDANPEK:
Хемодијализа Мајданпек
Телефон 030 / 583 – 014, 581 – 526
Капетанска 50
19250 Мајданпек
.
 TUTIN:
Дом здравља Тутин
Служба хемодијализе
Телефон : 020 820-520
Факс: 020 811-121
Богољуба Чукића 12
36320 ТУТИН