Tag Archive | plaćanje

Ko plaća naše dijalizne kongresmene?

Ko plaća naše dijalizne kongresmene?   („Neki to vole vruće – ili bar 29 stepeni C“)

Poštovani čitaoci,

Još uvek ima budala koje veruju da postoje ljudskost, humanizam, moral, pomaganje unesrećenima i obolelima, solidarnost, nesebičnost i žrtvovanje.

Po meri današnjeg poretka, u te stvari zaista veruju samo budale.

Da li smo svi mi koji čitamo ili stvaramo ovaj sajt stvarno budale ili smo samo naivni i neinformisani?

Posle čitanja ovog teksta, verovatno nećemo ostati ni naivni, ni neinformisani.

Zbog velikog interesovanja naše čitalačke javnosti zatražili smo od naših specijalnih izveštača detaljne i konkretne odgovore na pitanje iz naslova: Ko plaća sve naše dijalizne dušebrižnike, sestre, lekare, predsednike udruženja i ostale dijalizne „kongresmene“?

Krajem ove godine, održane su naime, tri vrste kongresa:

Kongres dijaliznih pacijenata, Kongres dijaliznih sestara i Kongres nefrologa (dijaliznih lekara).

Daćemo Vam kraći prikaz svakog od pomenutih istorijskih skupova.

idemo redom:

Kongres pacijenata

Dijalizne pacijentske kongresmene je pozvalo Udruženje koje štiti interese pacijenata na kućnoj hemodijalizi. Njih ukupno ima 1% (i slovima: jedan %) od ukupnog broja dijaliznih pacijenata u našoj državi. Ali, ovo udruženje voli da izmišlja kako se oni bore i za sve ostale pacijente.

U suštini, njihov (doživotni) Predsednik se bori samo za sebe, pre svega, zatim i za interese krupnih dijaliznih korporacija, a tek onda za ostale pacijente na kućnoj hemodijalizi. Formalno, navode oni i probleme u državnim centrima, ali samo da bi podstakli što veći broj pacijenata da iz državnih pređu u privatne dijalizne centre.

Od ranije su poznati njegovi specijalni odnosi sa direktorom najveće dijalizne korporacije (link). Direktor te korporacije je napismeno izjavio da udruženje pacijenata uvek može napujdati na Fond zdravstva, ako mu zatreba da ostvari neke interese svoje firme.

Kongres dijaliznih pacijenata su predsednici ostalih udruženja prozvali „Zvongres“ po imenu udruženja koje ga je organizovalo, a koje se, takođe ovde uobičajeno, naziva „Zvonalis“. Treba li uopšte isticati da su Predsednik vojvođanskog udruženja pacijenata i Predsednik Saveznog udruženja dijaliznih pacijenata potpuno posvađani sa Zvonalisom, kao i svi oni međusobno, a zna se i zašto: ne zbog frizura, ne zbog nivoa obrazovanja, ne zbog brige o pacijentima, nego zbog para …

Svi se oni bore za naklonost istih gazda, kojima obično tepaju da su „donatori“ ili „sponzori“, ali u suštini radi se o „podmićavanju“.

Evo inserta iz ponude za pacijente koji su bili dijalizni kongresmeni:

Bazen – temperatura vode 29 stepeni, tursko kupatilo, ruska aroma sauna, finska herbal sauna i fitnes sala…

ponuda-kongresa

A cene, ko to sve plaća?

Doći ćemo i do toga.

Sada, par reči o „programu“ kongresa.

Kongres” se uglavnom sastojao od Zvonalisovih monologa, tj. on je pričao 90% ukupnog vremena trajanja “Kongresa”.

Uglavnom je pacijente ubeđivao kako je on jedini koji se bori za njihova prava, pa je malo pominjao i one opšte probleme pacijenata koje je pronašao na ovom našem sajtu: ograničena sloboda kretanja, loš Pravilnik, itd, ali nije mogao a da ne zaštiti svoje “sponzore” od konkurencije, pa je ustvrdio i da 2 litra nije dovoljno za ispiranje dijalizatora koji su sterilisani gama ili elektronskim zracima, jel u njima ima dosta otpadnih produkata (?!). Toliko je on “stručan”. I nepristrasan.

U razgovorima koje je “nezvanično” vodio, pokušavao je da deluje kao da on nema ništa sa Frezenijusom, pa je čak sa nekom pacijentkinjom komentarisao kako je prilikom poslednjih korišćenja Frezenijusovih rastvora za dijalizu imao hipertenziju, i kako taj rastvor ne valja. (Sad kad je proizvodnja tih rastvora ugašena, lako je biti hrabar).

Mnogo vremena je posvetio i ključnom “problemu” pacijenata na kućnoj hemodijalizi:  a to su loši uslovi u kojima se izvodi dijaliza u državnim bolnicama. Opšti utisak svih prisutnih je da je time hteo da promoviše privatne centre za dijalizu, koji su uglavnom Frezenijusovi.

Sve “kongresmene” je “darivao” svojim Sabranim delima – gomilom napabirčenih opštepametujućih pisama koje je on slao na razne adrese, RFZO, ministarstva, vladu, i sl.    Haos.

kongres-dijaliznih

Pomenuti su i sledeći problemi: nedavanje Beviplexa nakon HD, uključivanje na HD pri većem protoku krvi nego što je pravilo.

Jedna od prisutnih pacijentkinja se žalila da je ona navodno zbog hepatitisa C izbačena iz privatnog dijaliznog centra Novi Sad.

Bila je i Priča o ishrani u raznim centrima tokom dijalize – loša hrana.

Zatim, priča o dugotrajnim čekanjima za transplantaciju, itd, itd.

sponzori-zvongresa

Od prisutnih predstavnika institucija koji su pozvani na Kongres (a pozvani su svi mogući), jedino su se odazvali: Milorad Krivokapić (Odbor za zdravlje i porodicu Narodne skupštine RS) i levi Pomoćnik gradonačelnika Loznice.

Medijski je dešavanje bilo malo propraćeno – snimala je lokalna televizija.

Ni na jedno od pitanja koje je Udruženje postavljalo Ministarstvima i RFZO, Milorad Krivokapić nije dao nikakav konkretan odgovor (poziva se da je sve prosleđeno RFZO). Na kraju izlaganja obećava da će se ozbiljno založiti za dalje… i tako dalje.

E sad, o parama.

Kongres je održan pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravlja Srbije, što je malo jače naglašavano, a sponzorska “pomoć” koja je organizatoru data od strane farmaceutske i dijalizne industrije uopšte nije isticana, štaviše, reklo bi se i da je čak sakrivana. Jedino što je celo vreme upadljivo naglašavano jeste razočarenje što je Ministarstvo pravde odbilo da im uplati i jedan jedini dinar od sredstava prikupljenih odlaganjem krivičnih sankcija, a što su ranije mnoga udruženja dobijala. To je inače novac kriminalaca kojim se oni nagode sa sudom, a država onda (iz najbolje namere) uplati te pare „našim“ udruženjima.

Stavka od 200 000 dinara za nekakvu medijsku (samo)promociju izgleda vrlo upečatljivo, a ni predavači ni „koordinator“ kongresa nisu bili baš neki volonteri, sudeći po zvanično uzetim sumama.

Zvanično, evo na šta su pare otišle:

gde-odose-pare

Nezvanično, koliko je stvarno para dobijeno i raspodeljeno, zna samo onaj ko je sve ovo i napravio.

Problemi dijaliznih pacijenata će naravno i dalje ostati isti kao i do sada, doživotni predsednik Zvonalis se kao humanista svima popeo na glavu, ali niko, niko nikada neće saznati: Koliko je on tu zaista bio dobar?

Plaćaj voljena zemljo.

Kongres sestara

Dijalizne sestre su praktični sprovodioci dijaliza. Bez dobrih sestara nema dobre dijalize.

Lekari bi navodno trebali znati kako se i zašto dešavaju bubrežne bolesti, kako se iste sprečavaju i kako se leče, ali sami konkretno ne znaju da izvrše ni najobičniju bikarbonatnu dijalizu.

Mlade sestrice, u toku obuke, uz neku stariju i iskusniju sestru, vrlo brzo ovladaju postupkom sprovođenja dijalize, ali način na koji im se prenosi „znanje“ je vrlo problematičan.

U praksi, to izgleda npr. ovako: „Ako ti se u toku tretmana upali ovaj ovde crveni alarm, onda ti pritisni ovaj ovde plavi taster, smanjiš ovu vrednost ovde levo i onda će mašina nastaviti da radi“.

Tako konkretni sprovodioci dijalize zaparavo nikad ne shvate u potpunosti šta to one i zašto rade, kako se i zašto nešto dešava tokom tretmana.

Lekari, koji bar teoretski, sve znaju, obilato se koriste tom prednošću, kako bi sestre učinili još nesigurnijim i još ih više potčinili svom (i inače hipertrofisanom) egu.

Lekari su ti koji su sestrama nametnuli, potpuno prekopirani svoj organizacioni sistem, sistem koji je inicijalno bio ustrojen samo za njih, lekare.

Tako su i sestre „podstaknute“ da formiraju udruženja, da počnu skupljati bodove za licence, i sad moraju da pišu stručne i naučne radove, moraju „da pronađu sponzore“, i da idu na domaće i inostrane „kongrese“. Sama prijava jednog jedinog rada za Kongres izgleda kao referat od desetak stranica sa sve biografijom i bibliografijom autora i njegovih saradnika.

Zamislite kako to izgleda kada nekog sa srednjom (medicinskom) školom stavljate na muke da određenim statističkim metodama obradi rezultate svog „istraživanja“, da ih potkrepi literaturnim referencama iz prethodnih svojih ili tuđih objavljenih radova i da na osnovu toga izvede određene zaključke i diskusiju.

Sve je to opšta laž, naravno. I svi to znaju.

I svi učestvuju u toj igri, pozorištu, takoreći.

U praksi, sestrama te „radove“ za „Kongrese“ pišu lekari, u 95% slučajeva.

Obično, neki mlađi, koji se lakše daju umoliti, ako sestra-„kongresmen“ nije već ranije uspela ostvariti „tešnje veze“ sa nekim od starijih i iskusnijih šefova, načelnika ili direktora.

Doktori, dakle, su ti koji sestrama ceo život vise nad glavama, pa ih naravno, ni na kongresu ne puštaju da budu samostalne.

Pogledajte samo tu bulumentu učesnika na kongresu sestara:

specijalni-ucesnici

Na kongresu je izvesna profesorka N.D. ladno podučavala svoje koleginice sestre kako se pravi obično predavanje u Power Pointu. Tek toliko da im pokaže šta ona stvarno misli o njihovim naučnim i stručnim kapacitetima.

Zamislite smeh u sali, koji je kod sestara svaki put izazivalo pominjanje izraza Kurikulum izvesnog Vidojka iz Niša.

sestre-su-same-izabrale-teme

Osim zbog želje za dobrim i besplatnim provodom, lekari se na kongres sestara uvaljuju jer, jednostavno, ne mogu da odole onom što se zove „zov govornice“, pijedestala, bilo kakvog izdignuća iznad ostalih, oni tome jednostavno ne mogu odoleti. Kao što mušice idu na svetlost lampe, tako i ove ego-manijake neodoljivo privlači mogućnost „da se obrate skupu“, „da im održe lekciju“, da održe neko „predavanje“, da budu u nekom „odboru“, „radnom predsedništvu“, Komisiji za ocenu radova, ma gde oni da propuste tako nešto…

Čim utole glad za isticanjem svoga lika i dela, kreću na popunjavanje svoga blagoutrobija, a onda i na zadovoljavanje svih ostalih čula.

Kongresi sestara su poznati po najotkačenijem i najraskalašnijem ponašanju svojih učesnika. Retko šta može toliko da obraduje sestre kao mogućnost da vide te svoje strašne šefove i „autoritete“ kako se odjednom više ne deru na njih i ne prave se važni, nego se preždrani i polupijani batrgaju na plesnom podijumu, slineći nad sestrinskim dekolteima, koji ne da ništa ne sakrivaju, nego naprotiv: ističu sve do erupcije.

Kako izgleda deo te poznate „kongresne“ atmosfere, možete videti na zagrevanju koje je prikazano na javnim društvenim mrežama:

https://www.youtube.com/watch?v=Ndqv2kwKhL8

Malo „predavanja“, pa malo „igranke“, pa malo (više) šopinga, malo turizma i obilazaka znamenitosti – uglavnom, kongresi sestara su najmasovniji i najbolji provod u svetu dijalize.

I opet na kraju dođemo do ključnog pitanja: Ko to sve plaća? (Medicinari sigurno ne).

Ko stoji iza tog celokupnog ustrojstva, tog sistema koji se održava decenijama.

Nije nikakva tajna.

Farmaceutske i dijalizne firme. Korporacije.

One su se i javno „očitovale“ na posebnoj stranici „Zbornika“ sestrinskih radova, koji takođe nastaje u njihovoj produkciji.

sponzori-sestara1

Sve su to Zapadne firme, predstavništva koja su nam instalirana iz uređenih pravnih i demokratskih zemalja, gde nema korupcije ni kriminala u zdravstvu, gde je pacijent u centru sistema, pa sve ovo što kod nas sprovode je u potpuno istom cilju …

Sve se ovo plaća od naših para i u našem je, pacijentskom, interesu.

Prosto je neverovatno kako ima nekih koji to još uvek ne primećuju.

Tu korist.

Kongres Lekara

Veze između nefrologa, dijaliznih lekara, i farmakomafije, su brojne i dobro dokumentovane. Samo na ovom našem sajtu podastrli smo vam brojne i nesporne dokaze o tim specijalnim vezama.

A ako se igde te veze javno ispoljavaju, onda je to prilikom njihovih Kongresa.

Kad kažemo „njihovih“ onda mislimo na farmakoindustriju.

Oni su gazde.

Oni sve određuju i sve kontrolišu.

Zar zaista postoji neko u ovoj zemlji ko će poverovati da srpski nefrolog može od svoje zvanične (i bedne, recimo i to) plate, da uplati traženu kotizaciju za učešće na kongresu.

Kongresi su im sada uglavnom u prestižnom, Crown Plaza hotelu, bivšem Interkontinentalu.

Kotizacija za učesnike „srpskog“ kongresa iznosi 200 evra.

Trećinu plate da lekar da za papir na kome piše da je bio učesnik i dobio 8 bodova.

Naravno, da niko od njih nije ni zavukao ruku u svoj džep.

Svi su oni zavukli ruku u naše džepove.

Sve se to plaća iz cene farmaceutskih i dijaliznih proizvoda, koje firme „sponzori“ naplaćuju nama, pacijentima ove jadne države.

Dakle, svima je sve bilo plaćeno.

Uključujući i odlazak u pozorište, jer drugačije, teško da bi sami odvojili pare za taj luksuz.

kongres-nefrologakongres-nefrologa-2016

kulturno-uzdizanje-nefrologakongres-nefrologa-2016-e

Svima je sve bilo plaćeno, a neki su bogami i zaradili.

Poučeni prošlogodišnjim iskustvom, organizatori nisu u Programu naglasili koja su predavanja bila plaćena, a tarife plaćanja su krili, kao i uvek.

Ipak, morali su ih navesti u rasporedu, pa su i poslednje kongresne ovce saznale ko su pastiri koji su ove godine bili plaćeni za propovedanje u slavu farmakodijaliznih korporacija.

Da u ovoj državi ima pravde i zakona, za ovakve stvari bi (kao i na RTS-u) trebala da stoji napomena svim posetiocima:

Program koji sledi sadrži plasiranje robe!

nezamenjivost

Sprdanje sa auditorijumom je poprimilo takve razmere da su autori programa valjda (videti temu na kraju) otvoreno motivisali učesnike da radi sopstvene bolje budućnosti sagledaju sadašnjost samih autora predavanja.

I to izgleda deluje.

Kad ih već ne sagledavaju drugi organi ove države, takvi autori će naravno postati uzor sadašnjim blejačima, koji pažljivo uče kako se to radi.

O kvalitetu stručnih i naučnih radova dovoljno govori podatak da su prihvaćeni i objavljeni i radovi autora koji do dana današnjeg nisu naučili da se reč intenzivna piše sa 3 slova „n“, a ne sa dva.

Istu tu grešku čine i sa rečju:transplantiran.

(Ne stavljaju ono srednje „n“, eto, da im bar sada i ovde, ukažemo na grešku).

Izbor gostiju je tek igranka za sebe. Zamislite ironiju Gazde kongresa da nam u zemlju Srbiju, gde u dijaliznim centrima nema dovoljno sterilnih gaza, dovede predavača sa temom: „Transcriptomics, Proteomics and Metabolomics in Chronic Kidney Disease“ (?!).  Zamislite uživanje Gazde kongresa dok je iza neke zavese gledao srpske nefrologe kako bulje u naslov i lome jezik da bi najavili uvaženog inostranog gosta koji je došao da ih prosvetli, a oni jadni jedva da imaju Tarzn ingliš level …

Onaj koji plaća ima pravo da diktira uslove i da nameće ono što on hoće.

Pa ne mogu zvanični i formalni domaći „organizatori“ da sami biraju, mnogo je to za njihove kapacitete. Zajebaće nešto. Zato im Gazda ne dozvoljava da biraju ni goste, ni teme, ni gostujuće predavače, sve je to suvereno pravo Gazde, onoga ko plaća Kongres. Tako je svuda u svetu. Sve redakcije, svi naučni odbori, sva istraživanja, sve je kontrolisano (i namešteno), od strane onoga ko plaća.

Ne vredi vam da slušate ono što stalno, papagajski ponavljaju: „O indikacijama, merama opreza i neželjenim reakcijama konsultujte se …“ – s kim god da se konsultujete svi će vam reći samo ono što ih je Sponzor naučio.  Nema više medicine koju sponzori ne kontrolišu. A sponzori ne mare za istinu, nego za zaradu.

Iz pouzdanih izvora saznajemo da je Gazda čak imao uslov da se zabrani učešće na Kongresu jednom od nefrologa za kojeg se sumnja da je saradnik ovog sajta. Naravno, uvek će se naći neko ko će nam došapnuti tu (njemu radosnu) vest, da bi dobio pohvalu za smrtnu opasnost kojoj se izložio da bi nam tu vest preneo.

Tako ovde stoje stvari.

U državi čije je zdravstvo po svim ocenama najgore u Evropi (gore nego u Albaniji), u državi gde vodeći političari pred kamerama svečano otvaraju lift ili semafor, para još uvek ima, za naše dijalizne kongresmene …

Pare smo im dali mi, a preko Sistema koji ovde nesmetano funkcioniše već nekoliko decenija.

Ni za poslednji lekarski nefro-dijalizni kongres „Sponzori“ se nisu krili. Hvale se da imaju i svoje Udruženje za primenu inovativnih tehnika za prikrivanje njihovih nezakonskih aktivnosti: „Sinovija“ .

Svi su logoi njihovih firmi oslikani na oltarima kongresa, pastiri zapevaju njima u čast, a pastva ih horski prati: „Gospodi pomiluj, a sirotinji ne diraj. Podaj gospodi …“sponzori-lekara4kongres_baner_finale

U Americi je pobedio Tramp.

Narod je kažu, glasao iz protesta.

Protiv establišmenta. Protiv odnarođene elite.

Odnekud sad i kod nas, dijaliznih, provejava nada.  Da li i mi imamo snage da se pobunimo protiv naše samozvane elite, protiv naših dijaliznih elektora?

Da su odnarođeni od nas, to svi znamo.

Ali, da li smo spremni da to i dalje trpimo?

Volovi trpe jaram, a ne ljudi.

Ili su udruženja za zaštitu životinja posvećenija svom poslu od naših udruženja.

Čekaćemo.

Zima je.

Hladnoća svuda.

Ali,

ne zaboravite:

Ko se smrzao kao govno,

takav će se i otkraviti.

.

.

.

DiaBloG – 2016

.

_______________________________________

.     .     .     .     .

_______________________________________

 

Ko je nefrolog koji uzima najviše para od farmaceutske industrije?

Ko je nefrolog koji dobija najviše para od farmaceutskih firmi?

Poštovani čitaoci,

uz vidljivu jezičku dilemu, da li naši nefrolozi dobijaju ili uzimaju pare od farmaceutske industrije, drugo nam ništa ne izgleda sporno …

Uzimaju ili dobijaju, sigurno.

Ko, kako i koliko, to se ne zna.

To svi kriju kao zmija noge.

Kakve su zakonske posledice takvih radnji, o tome ne bismo ovom prilikom.

Kakve su posledice za nas pacijente, od tih prilično koruptivnih radnji, o tome bismo da pričamo.

Da li onaj ko nas leči treba da bude toliko povezan sa farmaceutskom industrijom?

Da ga oni redovno plaćaju za svaki propisani njihov lek ili za svaki doprinos njihovom profitu?

Da li će onda takav doktor da vodi računa o najboljem lečenju pacijenta ili o tome kako on najbolje da zaradi?

Pošto nam se nameću Veber, Luter, Mirandola, protestantska etika, profiterski i pljačkaški zapadni kapitalizam, nemamo nikakve sumnje kakav će biti i izbor naših lekara.

I oni će se naravno opredeliti za sopstveni „uspeh“,  za:  bogaćenje!

Zar to nije tako ljudski?

Zar vi ne biste da ste na njihovom mestu?

(Da sad ostavimo ta moralna pitanja po strani 🙂 ).

Da li su baš svi takvi?

Da li ćemo možda da se ogrešimo o nekolicinu poštenih i nekorumpiranih, istrajavajući na ovoj temi i gurajući ih sve (nenamerno) u isti koš?

Možda.

A da li su oni sami (medicinari) učinili nešto da odvoje žito od kukolja? Da li su oni sami napravili neke kriterijume, kontrolna tela, asocijacije, onih koji su dokazano ispravni?

Koliko mi znamo: nisu.

E, upravo zbog toga, mi ćemo da udarimo po svima, a Bog će već poznati svoje (bezgrešne).

Dakle, poštovani čitaoci, za današnju temu smo izabrali davanje para lekarima (nefrolozima) od strane farmaceutske industrije.

Možda je tome doprineo nedavni evropski Kongres nefrologa u Beču, možda i ovaj srpski Kongres u Beogradu, koji će se održati u novembru ove godine, a možda i naš svakodnevni uvid u stvarnost i dokaze da veze između lekara i farmaceutske industrije cvetaju.

Šta država čini da bi pravno regulisala ovo stanje: ništa!

Pitanje je i da li ima snage i volje da se učini išta.

Povremeno se uhapsi neki nesretni medicinar radi koverte od 200 evra koju je primio od nekog (poturenog) policijskog pacijenta, ali i to se dešava tek kada zatreba unapređenje ili medijska promocija nekome inspektoru.

Redovne kontrole ili sprečavanja – nema. Pravna ili zakonska regulativa u ovoj oblasti je očajna.

Farmaceutska industrija je toliko moćna da kontroliše ne samo pojedina ministarstva, pojedine vlade, nego i pojedine međunarodne institucije i tela koja se bave „zaštitom stanovništva“. (Kao što reče Laki Topalović: Smrt je najsigurniji biznis).

Bubrežni bolesnici su idealna prilika za većinu farmako-medicinskih profitera.

Stvorena je fama da su to najteži bolesnici koji mogu postojati u ljudskom rodu, da je kod njih smrt normalna pojava (smrtni „ishod“), pa da samim tim nijedna firma, nijedna ustanova, nijedan lekar, nemaju razloga osećati se krivim ako se takvo šta i desi.

Iz istog razloga, „pošto se radi o teškim bolesnicima“ na njima se može isprobati svaka moguća terapija, jer realno: šta imaju da izgube – ništa.

Dalje, ta terapija obavezno mora da bude skupa. Jer, zaboga, to su teški bolesnici, kompleksni, pa i terapija mora da bude složena, tj. skupa.

E, zato jedan dijalizni tretman u Srbiji ili u Republici Srpskoj košta 110 evra, iako se sav potrošni materijal za taj tretman može na (nenameštenim) tenderima kupiti za 20 evra.

Kuda ide onih preostalih 90 evra, to je misterija.

Ispravnije bi bilo reći:  Kome ide preostalih 90 evra, je misterija.

Znamo da zvanične plate sestara, tehničara i nefrologa nisu velike. Štaviše, za znanje i odgovornost koja se od njih traži, verujemo i da su vrlo male.

Sistem je tako napravljen, da ih Država gura u korupciju.

Čak i oni malobrojni, koji nisu korumpirani, koji ne traže niti uzimaju pare, bivaju ismevani kao nesposobni, „ne znaju da se snađu“, „pregazilo ih vreme“, neaktivni su, „zastarelih shvatanja“, još „pate za socijalizmom i samoupravljanjem“, itd, itd.

Tako se sada uspostavljaju novi kriterijumi morala i podobnosti, a da bi se umirila savest (ako je išta preostalo od tog pojma) i da bi se opravdao grabež.

Jer, nije problem pogledati imovinsku kartu ili imovno stanje svih direktora vodećih nefroloških institucija u državi.

Da li među njima ima siromašnih, skromnih, građana srednjeg sloja?

Nema, naravno.

Nije nikakav problem proveriti im pasoše i poreske prijave: gde su i o čijem trošku putovali, koliko su i na koji način zaradili?

A to je samo onaj vidljivi vrh ledenog brega, koji je prijavljen, koji je MORAO biti prijavljen.

A gde je onaj drugi, NAJVEĆI deo, koji je ostao nevidljiv, neprijavljen?

Da li to iko u našim državama kontroliše, prati, sankcioniše?

Niko.

Državni policijski i inspekcijski organi su osmislili svašta, i zaštićene svedoke i ubačene agente, i prislušne uređaje i obeležene novčanice, ali raskrinkavanje veze između farmaceutske mafije i lekara im nikako ne polazi za rukom.

A sve im se dešava ispred njihovih očiju.

Niko više i ne piše o tome.

Mafija kontroliše i medije i udruženja pacijenata (proverite samo ko su sponzori „Udruženja pacijenata“ i njihovih „aktivnosti“ pa će vam sve biti jasno: zašto je dijaliza skupa, a očajnog kvaliteta, i zašto niko ništa ne menja).

Mi smo jedan od retkih sajtova (medija) koji neće da napusti ovu tematiku.

Jer znamo koliko je ovo bitno za ozdravljenje pacijenata.

Za ozdravljenje pacijenata prvo se moraju uspostaviti zdravi odnosi u samom zdravstvu.

Tamo sada, nažalost, caruju korupcija i kriminal.

U svetu nije ništa bolje.

Taj zapadni model se raširio kao kancer po celom svetu.

Ipak, za razliku od nas, tamo mediji nisu potpuno ućutkani.

Tako dođosmo konačno i do povoda za ovoliki uvod.

Postoje jedne novine, samo jedne novine na svetu, koje su odlučile da pišu istinu o dijalizi!

Istraživačko novinarstvo, u iskonskom smislu reči, moralo je dati prave rezultate. Tekstovi koji su objavljeni u tom časopisu razbucali su slatkorečive propagande Freseniusa i drugih najvećih profiterskih multinacionalnih dijaliznih korporacija na kugli zemaljskoj.

Iz tih tekstova provejava samo užas, smrt, nebriga i nemar prema pacijentima koji su im povereni, a neumoljiva pohlepa i trka za profitom, po svaku cenu.

Za one koji se još nisu dosetili o kojem časopisu se radi, sada ćemo navesti i njegovo ime.

Radi se o američkim novinama: ProPublica. To su njujorške neprofitne novine sastavljene od timova za istraživačko novinarstvo sa visokim moralnim vrednosnim kriterijumima. Do sada su dobili već nekoliko Pulitzerovih nagrada za svoja istraživanja.

Ovde ćemo vam postaviti linkove za njihove ranije tekstove o stanju u dijalizi (iz 2010-12. godine).

https://www.propublica.org/article/in-dialysis-life-saving-care-at-great-risk-and-cost

https://www.propublica.org/article/new-study-shows-higher-mortality-risk-at-in-for-profit-dialysis-chains

https://www.propublica.org/article/when-needles-dislodge-dialysis-can-turn-deadly

https://www.propublica.org/article/federal-grand-jury-probes-major-dialysis-provider

https://www.propublica.org/article/editors-note-how-we-got-the-governments-secret-dialysis-data

https://www.propublica.org/article/dialysis-the-story-so-far

Ali, mi ćemo se sada posvetiti temi koju su novinari ovog časopisa obradili ove godine: koliko koji lekar uzima (ili dobija) od farmaceutskih firmi.

Naših takvih novina, ili takvih podataka nema, naravno, pa smo morali da vam prezentujemo ono što smo jedino i našli.

Svi znamo da se i dan-danas ova pojava (plaćanje lekara od strane farmaceutske industrije) negira.

Svi tvrde da su to samo priče, bez jasnih dokaza. Mit.

E, takvi će sada biti iznenađeni (i uvredjeni, što reče Šojić).

Jer, sada je dato sve!

Sve cifre, konkretno!

Sva imena konkretno!

Na Zapadu važi jedno pravilo: samo pratite trag novca i sve će vam biti jasno!

Svi datumi, kad je ko uzeo, koliko je uzeo, i zašto je to dobio.

Listali smo sa uživanjem ogromnu listu, ogroman dokazni materijal ovog izvanrednog časopisa.

Dolari za doktore“, takav je bio naslov ove istrage.

Tražili smo oblast: nefrologija.

Nas interesuju samo nefrološki i dijalizni bolesnici.

I nećete verovati?!?

Ili, hoćete.

Nefrolog i jeste specifičan!

Najčešće je uzimao!

I još nešto nećete verovati?!?

Ili, hoćete.

To je naše gore list.

I nije On,  nego: Ona!

Žensko.

Nefrološkinja koja je najviše para uzela ili dobila

od farmaceutskih kompanija,

je:

Ana Stanković!

Nikad čuo, reći će većina od vas čitalaca.

Ni mi, da budemo iskreni, nikad za dotičnu nismo čuli.

Ali, eto, tako se potrefilo.

ProPublica je baš nju apostrofirala kao nefrologa koji u USA najviše uzima ili dobija novca od farmaceutskih firmi.

Novinari ProPublica su analizom ustanovili da doktori koji primaju pare ili poklone od farmaceutskih firmi mnogo više propisuju lekova od tih firmi nego oni koji ne primaju ili primaju manje od istih firmi. Dakle, dokazan je direktni robno-novčani odnos.

Evo i detalja objavljenih članaka.

   ProPublica-printscreen01       ProPublica-printscreen0a

ProPublica-printscreen00aProPublica-printscreen01cProPublica-printscreen01aProPublica-printscreen02aProPublica-printscreen03aProPublica-printscreen04aProPublica-printscreen05aProPublica-printscreen06aProPublica-printscreen07aProPublica-printscreen08aProPublica-printscreen09aProPublica-printscreen10aProPublica-printscreen11aProPublica-printscreen12aI tako dalje, i tako dalje …

Ana Stanković je dakle dobila skoro 820 000 dolara iz 1719 donacija od avgusta 2013. do decembra 2014. godine. Pare je dobijala od 30 farmaceutskih kompanija, što ukazuje na podatak da nije imala svoje favorite, nego je svima davala šansu „za saradnju“.

Najviše para je potrošila na klopu, zatim na putovanja i smeštaj, a najmanje za edukaciju (nažalost).

Pri tome, moramo biti pošteni i reći: nefrolozi uopšte nisu najgori, po tom pitanju, štaviše, oni su još i skromni.

Najviše para uzimaju oftalmolozi, porodični lekari, zatim pedijatri, kardiolozi i ortopedi, pa neurolozi.

Eto, to bi bilo sve što smo uspeli da pronađemo na ovu temu.

I da se razumemo, nemamo mi ništa protiv Dr Ane.

Nekima od nas možda i imponuje što se „naša Ana“ tako dobro snašla vani, u inostranstvu.

Nešto drugo nas više brine.

Kad je ona, za nas praktično anonimna, toliko uzimala ili dobijala, ostaje nam samo da se pitamo ili da nagađamo, koliko dobijaju ovi naši ovde, poznati i „ugledni“ nefrolozi.

Tu već moramo da stanemo.

Boli glava.

.

.

DiaBloG – 2016

.

.

za one koji žele da vide originalne tekstove na engleskom:

https://www.propublica.org/article/doctors-who-take-company-cash-tend-to-prescribe-more-brand-name-drugs

https://www.propublica.org/series/dollars-for-docs

Lina Ven: Da li je i Vaš lekar plaćen od neke farmaceutske kompanije?

Izborite se za Vaše pravo da znate ko sve plaća onog ko Vas leči!

Kako ćete proceniti kada Vas iskreno leči, a kada prodaje proizvod firme koja ga sponzoriše?

Dr Leana Wen1Lina Ven (Leana Wen) je lekar i zagovornik javnosti u radu lekara. Putuje svetom i sluša šta pacijenti pričaju. Rođena je u Šangaju, studirala u Oksfordu, bila je reporter Njujork Tajmsa i specijalizant Svetske zdravstvene organizacije, pre nego što je postavljena na svoju sadašnju dužnost, dužnost direktora Instituta za lečenje i negu pacijenata, u Odeljenju urgentne medicine na Univerzitetu Džordž Vašington.

Inspirisana patnjama svoje majke, tokom njene dugogodišnje bolesti, napisala je knjigu: „Šta se događa kada doktori ne slušaju“, knjigu o ohrabrivanju pacijenata da izbegnu pogrešne dijagnoze i nepotrebna ispitivanja.

Kao otvoreni lider novih generacija lekara, radi i kao Predsednik američke unije studenata medicine, i predsedavajuća je Međunarodne komisije mladih stručnjaka. Njena poslednja knjiga: „Ko je moj lekar“ je o kampanji za radikalnu transparentnost u medicini.

Poštovani čitaoci,

Na zahtev lepšeg dela naše redakcije, a povodom aktuelnog praznika, izabrali smo vam, kao prigodnu, ovu vrlo interesantnu priču.

Zar ne biste želeli da znate da li je vaš lekar plaćen od neke farmaceutske kompanije? I da li je iskreno saglasan sa tretmanom koji vam predlaže, ili samo prodaje proizvode farmaceutske firme koja ga „sponzoriše“. Trenutno, ni u SAD-u, lekar jednostavno ne mora da vam kaže ništa o tome. A kada je Lina Ven, koja je takođe lekar, pitala svoje kolege lekare: kako bi bilo da to otkriju – reakcija koju je dobila je bila … šokantna.

Rekli su mi da sam izdajica sopstvene profesije, da treba da budem otpuštena, da mi se oduzme dozvola za rad, da treba da se vratim u svoju zemlju. Hakovali su mi imejl. U forumu za diskusije za lekare, neko se pohvalio da je „tviter-bombardovao“ moj nalog. Tada nisam znala da li je to dobra ili loša stvar, ali je onda stigao odgovor: „Šteta što to nije bila prava bomba“.

Nikada nisam pomislila da ću uraditi nešto što će isprovocirati taj nivo besa među drugim lekarima. Moj san je bio da postanem lekar. Odrasla sam u Kini, i moja najranija sećanja su kako sam bila hitno odvedena u bolnicu jer sam imala toliko tešku astmu da sam tamo bila gotovo svake nedelje. Imala sam jednog lekara, dr Sem, koja se uvek brinula o meni. Ona je bila sličnih godina kao moja majka, imala je divlju, kovrdžavu kosu, i uvek je nosila te jarko žute cvetne haljine. Ona je bila jedan od onih lekara koji, ukoliko ste pali i slomili ruku, ona bi vas pitala zašto se ne smejete jer je u pitanju humor (humerus tj. nadlaktična kost). Shvatate? Vidite, vi biste jecali, ali bi ona uvek učinila da se osećate bolje nakon što ste je videli. Pa, svi imamo tog heroja iz detinjstva poput kojih bismo želeli da budemo kad porastemo, zar ne? Pa, ja sam želela da budem baš kao dr Sem. Kada sam imala osam godina, preselila sam se sa roditeljima u SAD, i naša priča je postala tipično imigrantska. Moji roditelji su čistili hotelske sobe i prali sudove i točili gorivo kako bih ja mogla da sledim svoj san. Pa, naposletku sam dovoljno dobro naučila engleski i moji roditelji su bili toliko srećni onoga dana kada sam krenula na medicinski fakultet i podnela zakletvu lečenja i službe.

Dr Leana Wen

Ali tada, jednog dana se sve promenilo. Majka me je pozvala da mi kaže da se ne oseća dobro, da ima kašalj koji nikako da prođe, da joj nedostaje vazduh i da je umorna. Znala sam da je moja majka neko ko se nikada ni na šta ne žali. Kad mi je ona rekla kako nešto nije u redu, znala sam da je nešto moralo biti zaista loše. I bilo je: otkrili smo da je imala IV fazu raka dojke, raka koji se do tada proširio na njena pluća, kosti i mozak.

Međutim, moja majka je bila hrabra i imala je nadu. Prošla je kroz operaciju i zračenje, i bila je na trećoj turi hemoterapije kada je izgubila adresar. Pokušala je da pronađe broj telefona svog onkologa na internetu, i pronašla ga je, ali je pronašla još nešto. Na nekoliko sajtova su ga navodili kao visoko plaćenog predavača farmaceutske firme, i zapravo je često govorio u interesu one iste hemoterapije koju joj je propisao. Pozvala me je u panici, a ja nisam znala u šta da verujem. Možda je to za nju bila dobra hemoterapija, ali, možda i nije. Ovo ju je uplašilo i navelo da posumnja. Kada se radi o medicini, imati poverenje je neophodno, a kada to poverenje nestane, sve što ostaje je strah.

Postoji i druga strana ovog straha. Kao student medicine, brinula sam se o jednom 19-godišnjaku koji se biciklom vraćao u studentsku sobu kada ga je zbacio, udario i pregazio džip. Imao je sedam polomljenih rebara, razmrskane karlične kosti, i krvario je unutar stomaka i mozga. Dakle, zamislite da ste njegovi roditelji koji su doleteli iz Sijetla, udaljenog preko 3000 km kako bi zatekli svog sina u komi. Mislim, želeli biste da saznate šta se sa njim događa, zar ne? Oni su tražili da prisustvuju našim vizitama tokom kojih smo razgovarali o njegovom stanju i planu, što sam smatrala prilično razumnim zahtevom, i što bi nam takođe pružilo mogućnost da im pokažemo koliko smo se trudili i koliko nam je bilo stalo. Međutim, glavni lekar je rekao NE. Pružio je najraznovrsnije razloge. Možda će smetati medicinskoj sestri. Možda će onemogućiti studente da postavljaju pitanja. Čak je rekao: „Šta ako vide greške i tuže nas?“ Ono što sam videla iza svakog izgovora je bio dubok strah, i saznala sam kako, da bismo postali lekari, moramo da obučemo bele mantile, podignemo zid, i sakrijemo se iza njega.

Dr Leana Wen2U medicini postoji skrivena epidemija. Naravno, pacijenti se boje kada dođu da vide lekara. Zar ne? Zamislite da se probudite sa tim strašnim bolom u stomaku, odete u bolnicu, ležite u tom stranom mestu, vi ste na bolničkom krevetu, nosite tu tanku spavaćicu, stranci dolaze da vas pipkaju i bodu. Ne znate šta će se dogoditi. Čak ne znate ni da li ćete dobiti to ćebe koje ste tražili pre 30 minuta. Ali nisu samo pacijenti uplašeni, i doktori su uplašeni. Mi se bojimo da će pacijenti otkriti ko smo i šta je to medicina. I šta onda radimo? Obučemo naše bele mantile i iza njih se sakrijemo. Naravno, što se više krijemo, to više ljudi želi da zna šta mi to krijemo. Još više straha tada vrtoglavo raste u nepoverenje i lošu medicinsku negu. Mi se ne bojimo samo bolesti, mi bolujemo od straha.

Da li možemo da prevaziđemo ovu razdvojenost između onoga što je pacijentima potrebno i šta doktori rade? Da li možemo da prevaziđemo ovu bolest straha? Pa, hajde da vas pitam drugačije: ukoliko sakrivanje nije odgovor, šta ukoliko učinimo suprotno? Šta kada bi lekari postali potpuno otvoreni sa svojim pacijentima?

Prošle jeseni sam sprovela istraživačku studiju kako bismo saznali šta to ljudi žele da znaju o njihovoj medicinskoj nezi. Nisam želela da samo ispitujemo pacijente u bolnici već svakodnevne ljude. Tako su moje dve studentkinje medicine, Suhavi Taker i Lora Džons, doslovno iznele svoje istraživanje na ulice. Otišle su u banke, kafiće, klubove penzionera, kineske restorane i železničke stanice. Šta su ustanovile? Pa, kada su pitale ljude: „Šta želite da znate o svojoj zdravstvenoj zaštiti?“ ljudi su govorili o tome šta žele da znaju o svojim lekarima, jer ljudi shvataju zdravstvenu zaštitu kao ličnu interakciju između njih i njihovih lekara. Kada smo ljude pitali: „Šta želite da znate o svojim lekarima?“ davali su tri različita odgovora. Neki su želeli da znaju da li je njihov lekar stručan i ovlašćen da se bavi medicinom. Neki žele da budu sigurni da je njiihov lekar nepristrasan i da odluke donosi na osnovu indikacija i nauke, ne na osnovu toga ko ih plaća. Za nas iznenađujuće, mnogi ljudi žele da znaju nešto drugo o svojim lekarima. Serena, 32-godišnji računovođa, kaže da je za nju važno da njen lekar deli njene vrednosti kada se radi o reproduktivnom izboru i pravima žena. Frank, 59-godišnji vlasnik gvožđare čak ni ne voli da ide kod lekara i želi da pronađe nekoga ko pre svega veruje u prevenciju, ali ko prihvata alternativne terapije. Jedan za drugim, naši ispitanici su nam govorili da je odnos lekar-pacijent vrlo intiman, da bi pokazali lekarima svoja tela i rekli im svoje najdublje tajne, oni prvo žele da razumeju vrednosni sistem svojih lekara. Samo zato što lekari moraju da prime svakog pacijenta ne znači da pacijenti moraju da idu kod svakog lekara. Ljudi žele da prvo saznaju o svojim lekarima kako bi mogli da donesu informisani izbor.

Posledica ovoga je bila to da sam započela kampanju „Ko je moj lekar?“ koja poziva na potpunu javnost u medicini. Lekari koji učestvuju dobrovoljno izlažu na javnom vebsajtu ne samo informacije o našem medicinskom školovanju i specijalizaciji, već i o našim sukobima interesa. Mi idemo dalje od Akta o javnom radu Vlade o vezama sa farmaceutskim kompanijama, i govorimo o tome kako smo plaćeni. Stimulacija je važna. Ukoliko posetite lekara zbog bola u leđima, možda ćete želeti da znate da je plaćen 5.000 dolara kada operiše kičmu, naspram 25 dolara kada vas uputi na fizikalnu terapiju, ili da li je plaćen isti iznos bez obzira šta preporuči. Tada, idemo još jedan korak dalje. Mi dodajemo naše vrednosti kada se radi o zdravlju žena, alternativnoj medicini, zdravstvenoj prevenciji i odlukama vezanim za kraj života. Mi se zaklinjemo našim pacijentima da smo ovde da bi vama služili, tako da vi imate pravo da znate ko smo. Mi verujemo da otvorenost može biti lek protiv straha.

Dr-Leana-Wen3

Pa, mislila sam da će neki lekari da učestvuju, a da neki neće, ali nisam imala predstavu o ogromnoj negativnoj reakciji koja je usledila. U toku jedne nedelje od početka akcije „Ko je moj lekar?“ Medskejpov javni forum i nekoliko lekarskih onlajn zajednica je imalo hiljade postavki na ovu temu. Evo ih nekoliko.

Od gastroenterologa u Portlandu: „Posvetio sam 12 godina svog života teškom robovanju. Imam kredite i hipoteke, da bih služio pacijente neophodni su mi ručkovi farmaceutskih kompanija “ Pa, vremena su možda svima teška, ali pokušajte da kažete svom pacijentu koji godišnje zarađuje 35.000 dolara za četvoročlanu porodicu da je vama potreban besplatan ručak, a njemu nije.

Od hirurga ortopeda u Šarlotu: „Za mene je otkrivanje izvora mojih prihoda narušavanje privatnosti. Moji pacijenti ne iznose svoje prihode meni.“ Ali izvor prihoda vaših pacijenata ne utiče na vaše zdravlje.

Od psihijatra u Njujorku: „Uskoro ćemo morati da iznesemo da li više volimo mačke ili pse, koji model automobila vozimo i koji toalet papir koristimo.“ Pa, vaše mišljenje o Tojoti ili Kotonelu neće uticati na zdravlje vaših pacijenata, ali vaši pogledi na prava žena na izbor, na preventivnu medicinu i odluke na kraju života mogu. I moj omiljeni, od kardiologa iz Kanzas Sitija: „Još više sranja na koja nas država već obavezuje? Ta dr Ven treba da se vrati u svoju zemlju.“ Pa, evo dve dobre vesti. Kao prvo, ovo je predviđeno da bude dobrovoljno, a ne obavezno, i kao drugo, ja sam Amerikanka i već sam ovde, u svojoj zemlji. (Smeh) (Aplauz)

Dr Leana Wen4U roku od mesec dana, moji poslodavci su primali pozive u kojima je traženo da me otpuste. Na moju kućnu adresu koja nije bila javno dostupna primila sam poštu sa pretanjama da će zvati Lekarsku komoru kako bi mi se oduzela licenca. Moji prijatelji i porodica su me ubeđivali da odustanem od ove kampanje. Posle pretnje bombom, bila sam gotova. Ali tada su mi se javili pacijenti. Preko društvenih mreža, tvit-četa (do tada sam naučila šta je to), videla sam 4,3 miliona lajkova, i hiljade ljudi koji su pisali kako bi me ohrabrili da nastavim. Pisali su nešto kao: „Ukoliko lekari rade nešto čega se toliko stide, onda ne treba to da rade.“ „Zvaničnici treba da iznesu priloge koje su dobili za svoje kampanje. Advokati treba da iznesu konflikte interesa. Zašto to ne bi trebali i lekari?“ I konačno, mnogo ljudi je pisalo i reklo: „Pustite nas pacijente da odlučimo šta je važno kada biramo lekara.“ U našem inicijalnom pokušaju, preko 300 lekara je dalo saglasnost za potpunu otvorenost. Kakva luda nova ideja, zar ne? Ali zapravo, ovo uopšte nije tako nov koncept. Setite se dr Sem, moje lekarke u Kini, sa šašavim šalama i divljom kosom? Pa, ona je bila moj lekar, ali i naša komšinica koja je živela u zgradi preko puta ulice. Išla sam u istu školu kao i njena ćerka. Moji roditelji su joj verovali jer smo znali ko je ona i za šta se zalagala, i ona nije imala potrebu da se od nas krije. Pre samo jedne generacije, ovo je bilo pravilo i u SAD. Znali ste da je vaš porodični lekar otac dva tinejdžera, da je prestao da puši pre nekoliko godina, da kaže da redovno odlazi u crkvu, ali ga vidite dva puta godišnje: jednom za Uskrs i jednom kada mu je tašta u gradu. Znali ste kakav je, i on nije imao potrebu da se od vas krije. Ali sada je zavladala bolest straha i pacijenti su ti koji snose posledice.

Ovo znam iz prve ruke. Moja majka se borila sa rakom osam godina. Bila je osoba koja planira i puno je razmišljala o tome kako je želela da živi i kako je želela da umre. Ne samo da je potpisala dokumenta o nezi na kraju života, napisala je i dokument na 12 strana o tome kako je dovoljno patila, kako je došlo vreme da ode. Jednog dana, kada sam bila lekar specijalizant, primila sam poziv kojim mi je saopšteno da se ona nalazi na odeljenju intenzivne nege. Dok sam tamo stigla, pripremali su da je intubiraju i priključe na mašinu za veštačko disanje. „Ali to nije ono što ona hoće,“ rekla sam „i mi imamo sva dokumenta.“ Lekar sa intenzivne nege me je pogledao u oči, pokazao u pravcu moje tada 16-godišnje sestre, i rekao: „Da li se sećate kada ste vi bili tih godina? Da li biste vi voleli da odrastate bez majke?“ Njen onkolog je takođe bio tamo i rekao je: „Ovo je vaša majka. Da li ćete zaista do kraja života moći sebe da pogledate u oči ukoliko za nju ne učinite sve?“ Ja sam moju majku znala tako dobro. Tako sam dobro razumela značenje njenih uputstava, ali ja sam bila lekar. To je bila daleko najteža odluka koju sam ikada načinila, da je pustim da umre u miru, i nosim u sebi reči tih lekara svakog dana.

Dr Leana Wen5Mi možemo da prevaziđemo prazninu između onoga što lekari rade i šta je potrebno pacijentima. To možemo da postignemo jer smo to već ranije imali i znamo da nam otvorenost daje to poverenje. Istraživanja su nam pokazala da otvorenost pomaže i lekarima, da to što imate otvoren medicinski izveštaj, spremnost da se govori o medicinskim greškama, povećava poverenje pacijenata, poboljšava zdravstvene rezultate i smanjuje zloupotrebe. Ta otvorenost, to poverenje, će samo postajati značajniji kako se krećemo od infektivnog ka bihejviorističkom modelu bolesti. Bakterijama možda nije mnogo stalo do poverenja i bliskosti. Ali da bi se ljudi latili teških izbora vezanih za stil života, da bi uzeli u razmatranje sporna pitanja poput smanjenja pušenja, održavanja krvnog pritiska i kontrolisanja dijabetesa, pa, to zahteva da uspostavimo poverenje.

Evo šta su drugi otvoreni lekari imali da kažu.

Brandon Kombs, internista u Denveru: „Ovo me je približilo mojim pacijentima. Vrsta odnosa koji sam razvio – to je ono zbog čega se bavim medicinom.“ Eron Stapl, internista u Denveru: „Ja govorim mojim pacijentima da sam sa njima potpuno otvoren. Ništa od njih ne krijem. To sam ja. Sada mi recite o sebi. Mi smo u ovome zajedno.“

Mej Njuen, porodični lekar u Hjustonu: „Moje kolege su zapanjene onim što radim. Pitaju me kako mogu biti toliko hrabra. Ja im kažem da nisam hrabra, to je moj posao.“

Ostavljam vas danas sa završnom mišlju. Biti potpuno otvoren je strašno. Osećate se obnaženo, eksponirano i ranjivo, ali ta ranjivost, ta poniznost može biti izuzetno korisna za praktikovanje medicine. Kada su lekari spremni da siđu sa našeg pijedestala, da skinu bele mantile, i pokažu pacijentima ko smo, i šta je to medicina, tada počinjemo da prevazilazimo bolest straha. Tada ustanovljavamo poverenje. Tada menjamo paradigmu medicine od tajnovitosti i skrivanja ka jednoj koja je potpuno otvorena i angažovana za naše pacijente.

Hvala.

(Aplauz)

Preneto sa: TED Talks

(Srećan Osmi mart svim našim čitateljkama, saradnicama, komentatorkama, pacijentkinjama i njihovim najbližim – želi redakcija sajta http://www.dijaliza.wordpress.com)

 



.     .     .

 

Dr-Leana-Wen7       Dr Leana Wen8

.     .     .

Dr Wen sa roditeljima i sestrom

 .     .     .

When-Doctors-Dont-Listen .     .     .      .     .     .



Kako radi Frezenijus u Prijedoru: plati ili umri, pa idi negdje dalje od nas

Poštovani!

U vezi Vaših tekstova i Mučenik iz Banjaluke, mogu da kažem slijedeće:
Odnos prema dijaliznim pacijentima u banjalučkom dijaliznom centru je još i ”OK”, zahvaljujući “profesoru’ i Dr Beriću, ali u Prijedoru je KATASTROFA.

prijedor2

Na čelu Frezenijusa u Prijedoru su načelnik centra: Dr Lj.V. i glavna sestra Gorana (glavna sestra po svim pitanjima). A tamo je je prvo pitanje „MONEY“, odnosno pare, a za pacijenta ko ga „šljivi“ odnosno ko ga j***. Bitno je sve naplatiti i to unaprijed. A servis, to jest usluga, im je NULA (0,00).  A ako niste zadovoljni, pa idite negdje drugdje „nismo mi jedini“, pogotovo što niste „lak pacijent“, pa nek se drugi sa Vama zaje******.
To je lično iskustvo moje supruge i mene iz inostranstva!!!

Postovana gospodo!
Nema tu šta posebno da se priča. Ceo sistem im ne valja i nalazi se u rukama nekih privilegovanih doktora i sestara, koji su se ugurali u sistem i slijepo „poštuju“ norme onih koji su ih postavili na to mjesto, a o Hipokratovoj zakletvi nema ni pomena.
Po dolasku na dijalizu u Prijedoru odmah na vratima  smo dočekani sa pitanjem ko će to sve platiti (umjesto dobar dan, kako ste i sl), iako moja supruga ima BH državljanstvo.
Pošto nas je to emotivno pogodilo odmah smo rešili da sve platimo samo da otpočne dijaliza, jer se moja supruga loše osjećala.
Po pokušaju dijaliziranja došlo je do nemogućnosti priključivanja, jer je navodno jedna linija na trajnom kateteru zapušena. Reakcija dr V.Lj. je bila takva da je totalna neprimjerena ljekarskoj etici.

„Što si mi je doveo ovde da  mi umre, da sam znao ne bih vas nikako primio“ i to sve pred pacijentom koji je ionako bio uplašen. Na moje pitanje i šta sad, rekao mi je da je vodim gdje znam, da je on ne može priključiti.
U nemogućnosti da se vratim nazad našao sam se u vrlo neizjvesnoj situaciji, jer nisam znao šta da radim, a dalje odgađanje dijalize značilo bi smrt za moju suprugu. Nevjerovatno je da i sestra Gorana koja je cijelo vrijeme bila prisutna nije ništa pokušala, makar nekako da pomogne, u celoj toj situaciji. Ne, ona je ta ista osoba koja nas je  dočekala na vratima i pitala za novac.

i od goreg ima fresenius

Odmah nakon toga bez ikakve izvjesnosti krećemo za Klinički centar Banjaluka, i tamo poslije  mnogo muka i neizvjesnosti uspijevamo da upoznamo dr Berića koji uspjeva priključiti suprugu na dijalizu. Naravno i to je poslije plaćeno, ali je bitno da smo otklonili  smrtnu opasnost za suprugu.
Pošto i poslije toga supruga nije mogla imati uspješnu dijalizu u Prijedoru (iako je to najnoviji dijalizni centar u Republici Srpskoj), a osoblje vjeravatno nije ni želilo da se maltretira sa mojom suprugom, narednih mjesec dana bio sam prinuđen da je vozim za Banjaluku.

Odlazeći na dijalizu u Banja Luku upoznali smo svo osoblje i ono je uglavnom bilo OK. Posebno tu ističem “profesora“ kom sam zaboravio ime, i dr Berića, sa kojima sam često kontaktirao, kao i Sinišu koji je radio  u administraciji i odnosio se korektno prema nama. I ostalo osoblje puno je ljubaznije nego ono u Prijedoru izuzev nekoliko prepotentnih sestara.

Moj je dojam da u Prijedoru niko ništa ne radi osim ono što mora, a glavnu riječ vode dr Lj.V. sa sestrom Goranom, koji tamo vedre i oblače.

Prijedor1

Sa poštovanjem,

Baco K.!

(puna imena i prezimena, autora i lica pomenutih u tekstu, poznati redakciji sajta)

DiaBloG – 2015

 


.     .     .


.

dijaliza prijedor2

.     .     .

dijaliza prijedor

.     .     .


Sergej Lazarev: medicina u kojoj su pare važnije od morala, mora propasti!

Svetom vladaju farmaceutske kompanije, banke i osiguravajuća društva.

Ako neki lekar ili naučnik stvori novu metodu lečenja bolesti, jednostavnu, koju može koristiti bilo koji čovek, jeftinu, tada će tog lekara ili da ubiju, ili će da ga optuže i oduzmu mu diplomu. Sve se to odradi relativno lako kad je novac u centru sistema vrednosti i kad je jedini cilj ostvarivati profit.

Kada u osnovi neke funkcije ne leži ljubav i moral već novac, funkcija umire. Isto kao što sada umire današnja civilizacija. Ako je ranije glavni impuls bila ljubav, vera, religija i moral, sada je glavni impuls novac. U skladu s tim vidimo degradaciju. Medicina se degradira i umire zato što njen cilj nije da pomogne čoveku, već da zaradi novac.

Poštovani čitaoci,

u susret predstojećem prazniku Oslobođenja Beograda i planiranoj paradi tim povodom i DiaBloG je našao načina da bude aktuelan i rekli bismo: u trendu.

I mi imamo specijalnog gosta iz Rusije.

Samo za Vas,  Sergej Nikolajevič Lazarev, veliki ruski filozof, psiholog i pedagog, govori o onome što nas sve interesuje: istinu o današnjoj medicini i šta je ono što bi trebalo da nas najviše brine.

Sergej Lazarev

.

Sergej Nikolajevič Lazarev je rođen 4. septembra 1952.godine. Školovao se u Moskvi i u Sankt Petersburgu, a najviše se bavio proučavanjem veze između fizičkog i duševnog stanja čoveka, te povezanosti između zdravstvenog i moralnog stanja čoveka i perspektive njegovog opstanka u savremenom svetu. Do sada je objavio 7 knjiga iz serije „Čovek budućnosti“. Deo tih knjiga je preveden na nemački, poljski, engleski, češki i bugarski jezik.

.

Sergej Lazarev je veliki protivnik današnje medicine jer kako kaže, život čoveka nije u rukama lekara danas, već bankara i novca. Nedavno je održao predavanje u Sankt Petersburgu gde je ljudima objasnio kako medicina funkcioniše danas. Tamo navodi kako je lekarima potpuno zabranjeno da leče, što je potpuni apsurd, a ko se tom šablonu usprotivi uskoro umire, zatvoren ili degradiran.

Naravno, sve što Lazarev govori može se videti i u primerima kod nas. Ako doktor javno govori protiv svoje struke, uskoro biva ismejan i proglašen šarlatanom. Cilj svega ovoga je smanjenje ljudi na planeti.

Danas lekarima nije u interesu osloboditi čoveka od bolesti

Ako, na primer,  postoje neke pojave koje izgledaju potpuno nepovezano, kako shvatiti šta se događa? Da bi to razumeli, potrebno je 3 – 4 sitnice povezati u zajedničku tačku, u jedinstven logaritam. Tako nastaje ono što mi danas nazivamo razumevanje, spoznaja.

Da bi shvatili šta je bolest, treba povezati zajedno uzroke pojave bolesti, njenu funkciju i posledice. Kada posmatramo kako se pojavljuje bolest, šta je uzrok i kako se razvija, kako završava, tada možemo shvatiti šta je bolest u suštini. Šta vidimo danas?

Postoji više od 70.000 bolesti. Medicina se očajnički bori s bolestima, a njih je sve više. A uspesi medicine sve su lošiji i lošiji. U primenjenom aspektu postoje neka briljantna dostignuća, a broj teških bolesti na planeti sve više raste. Može se kao uzrok navoditi ekologija, može se govoriti o stresu, lošoj ishrani i smirivati populaciju, ali je li to baš zaista tako?

Postoji jedan ozbiljan razlog zašto se medicina danas ne može nositi s bolestima. Znate li koji? Medicini nije potrebno izlečenje bolesti. Medicina se bolesti ne želi osloboditi. Ranije je lekar pokušavao sve da izleči čoveka, a sada lekar pruža čoveku lek i račun za plaćanje usluge. I što duže čovek boluje, tim je više računa, više naplaćivanja, istom čoveku. Zato broj lekara raste, mogućnosti površnog i dugotrajnog lečenja rastu, a činjenični rezultati su sve gori i gori.

To jest, ako bi se posmatrale glavne bolesti, ako bi se pokušalo uvideti šta im je zajedničko, naći glavni uzrok, tada lekari ne bi bili potrebni, ostalo bi ih nekoliko, kao i nekoliko metoda za sve bolesti. To znači gubitak novca i radnih mesta.

Za savremeno tržište jedna od najvažnijih ideja, ideologija slobodnog tržišta su slobodna radna mesta. Što je više radnih mesta, više je novca, više je kupovine i prodaje što znači da država cveta. Isto kao što je BDP jedan od glavnih stubova države. Što se više pruža usluga stanovništvu, BDP raste. Ako se pola države razboli, biće im pružene usluge lečenja i BDP će dvostruko porasti. Prelep pokazatelj.

Sergej Lazarev5  Sergej Lazarev4  Sergej Lazarev1  Sergej Lazarev9

Medicina je i sama bolesna, ona ne može lečiti, dok se sama ne izleči

Dakle, medicina pruža platne usluge, iznutra. Podsvesno nju ne zanima izlečenje čoveka, lekar je nezainteresovan podsvesno, nije zainteresovan za izlečenje čoveka, lekar nije zainteresovan za izlečenje.

Stoga pružanje usluga raste, raznolikost raste, cene rastu, pojavljuju se novi lekovi, a bolesti su sve teže. Ako čovek ne želi nešto, to neće uzeti i neće to koristiti. Zato se danas ljudi sve više obraćaju alternativnim putevima lečenja.

Nedavno sam razgovarao s jednom ženom, ona je razgovarala s lekarom u Nemačkoj, veoma zanimljive stvari mi je rekla. Medicina je bolesna. Zbog toga je njoj teško lečiti čoveka. Medicina ne zna šta je čovek, ne zna šta je bolest. Medicina ne razume uzroke razbolevanja. Površno – da. Stvarno – ne.

Medicina nije samo bolesna. Šta se obično događa kada čovek boluje? On umire. Medicina u nekim aspektima realno počinje umirati. Kako se to odražava? Verovatno ste primetili da su u poslednje vreme, posebno u inostranstvu, lekari prestali da leče. Idete kod lekara jer imate problem, na primer u Španiji, Nemačkoj… U Izraelu sam otišao u apoteku da kupim antibiotik. Došao sam u apoteku i pitao:

– Mogu li se kupiti antibiotici?

– Ne mogu, samo na recept.

Prijem kod lekara koji će propisati te iste antibiotike je oko 100 dolara. U evropskim zemljama čoveku koji dolazi kod doktora ne propisuju lek nego konjske doze antibiotika. Površinski efekat je dobar, a šta se događa dalje, to je već drugo pitanje.

Sergej Lazarev7Doktor gleda u računar ako imate neke znakove bolesti i u tom računaru on nalazi šemu lečenja. Ako odstupi od te šeme, imaće problema. Zato lekar ne leči već je lekar dodatak računara. On propisuje ono za šta ga neće optužiti.

U Rusiji sada ta tendencija ide relativno brzo, vi to znate. Mogućnosti lekara su sve suženije, s jedne strane. S druge strane, 10 – 15% lekara dobija za propisane lekove, novac od farmaceutske kompanije. Zbog toga se propisuju skupi lekovi koji nisu uvek efikasni.

Šema je vrlo jednostavna: Tržište upravlja svetom. Tako lekari prestaju lečiti. Oni su instrument, dodatak računara. U suštini, oni su manekeni farmaceutskih kompanija koje prodaju svoju proizvodnju.

U Nemačkoj se pojavilo udruženje lekara koji su pokušali promeniti tu tendenciju. Treba odati priznanje Evropljanima, oni imaju sistemsko mišIjenje i imaju hrabrosti tražiti promene.

Dakle, Nemci koji relativno sistematično misle, šta su učinili? Njihovi lekari su počeli shvatati situaciju: Zašto je lekarima zabranjeno lečiti? Zašto moraju obavezno raditi po šemi koja je izložena u računaru?

Ispostavilo se da se doktor boji sprovesti lično lečenje, zato što će ga optužiti. Ko će ga optužiti? Osiguravajuće društvo. Zašto će ga optužiti osiguravajuće društvo iz bilo kojeg razloga, zbog bilo kojeg odstupanja od striktnog šablona? Zato što osiguravajuće društvo radi u paru s farmaceutskom kompanijom. Osiguravajuće društvo se dogovara s farmaceutima koje lekove treba prodavati. To se unosi u pravni registar i zatim lekar ne može ništa učiniti.

To nemačko udruženje lekara tužilo je farmaceutske kompanije i osiguravajuća društva. Dobilo je na sudu. Sada je dozvoljeno, samo predstavnicima tog udruženja lekara, da stvarno leče. To jest, osiguravajuća društva i farmaceuti su u određenom stepenu izgubili vlast nad njima. Jedino se tako može početi prava medicina.

Šta možemo zaključiti? Kada u osnovi neke funkcije ne leži ljubav i moral već novac, funkcija umire. Isto kao što sada umire današnja civilizacija. Ako je ranije glavni impuls bila ljubav, vera, religija i moral, sada je glavni impuls novac. U skladu s tim vidimo degradaciju. Medicina se degradira i umire zato što njen cilj nije da pomogne čoveku, već da zaradi novac. Ako želimo pomoći čoveku moramo razumeti šta je čovek u suštini.

http://www.youtube.com/watch?v=xVOUliuGbxs

http://www.youtube.com/watch?v=xVOUliuGbxs&list=UUq7fmiqaTtysGtyMJfKnunw

Čovek je pre svega božanska iskra, to je večna duša, a potom svest i telo. Znači da bi se izlečio, čovek pre svega treba pomoći svojoj duši. Kada se medicina zamisli o postojanju duše i njenoj pomoći, tada će oživeti i neće umirati. Za sada vidimo suprotnu tendenciju.

Ko se usprotivi, biće ubijen

Šta se sada događa? U celom svetu vlast drže farmaceutske kompanije, osiguravajuća društva i banke. Osiguravajuća društva su tesno povezana s bankama. Ide zajednički biznis. Kao rezultat toga, ono što je korisno osiguravajućim društvima i farmaceutskim kompanijama dospeva na tržište.

Ako neki doktor stvori novu metodu lečenja bolesti, jednostavnu, koji može koristiti bilo koji čovek, jeftinu, tada doktora ili ubiju, ili ga optuže i oduzmu mu diplomu. Sve se to odradi relativno lako kad postoji mnogo novca. Mogu ga smestiti i u zatvor ili se na njega usmere potkupljeni svetski naučnici, njihovi predstavnici, kojima je zadatak oklevetati ga i proglasiti šarlatanom. Ili od njega kupuju njegov pronalazak pod uslovom da zaboravi na njega. U praksi je to dosta rasprostranjeno.

To jest, efikasne metode lečenja obustavljaju se u stadijumu istraživanja ili primene. Farmaceutske kompanije striktno stoje na straži ne dozvoljavajući mogućnost izlečenja čoveka.

Interesi farmaceutskih kompanije se poklapaju ne samo s interesima osiguravajućih društava nego i banaka. S obzirom na to da bankari sada vladaju svetom, moraju populaciju na zemlji smanjiti najviše do dve milijarde. Zato efikasno lečenje ljudi nije korisno malignom tumoru koji se zove Međunarodni Monetarni Fond.

Zato se  ljudi pokušavaju sve više sami lečiti bolesti, koriste narodno lečenje, alternativnu medicinu i razne duhovnjake, što ih često odvodi na pogrešan put.

(Dnevno.hr)

 .

.

 DiaBloG – 2014

 .

.

farmakomafija

.

Koliko HD aparata se ukrade

.

Galenika

.

Nemci i Hrvati

(za opširniji tekst, kliknuti na ovaj link)

hemoterapija

.

novac-dinari

.

Picture1b

 

Hemodijaliza i putovanja

Hemodijaliza i putovanja

Pošto su pacijenti na hemodijalizi vezani za svoj centar, putovanja su im najčešće: ograničena. Ali to ne znači da su i nemoguća.

Bliži se letnja sezona, evo nekoliko saveta koji vam mogu biti od pomoći u organizaciji putovanja. Vikend putovanja nisu problem, ali na više dana, morate obezbediti sebi dijalizu.

Ukoliko putujete po našoj zemlji potrebno je samo telefonski se dogovoriti (zakazati) sa glavnom sestrom centra u koji želite da idete i obezbediti običan uput nadležnog fonda. Nažalost većina HD centara je preopterećena pa se dešava da vas ograničavaju sa brojem HD koje možete ostvariti kod njih. Naša zemlja ima mnogo banja i drugih turističkih atrakcija i centara, ali praktično nema NIJEDAN centar za dijalizu u njima ili u blizini. Čujem da je od prošle godine počeo sa radom manji HD centar u Vrnjačkoj Banji, pa ćemo valjda ove godine imati priliku da proverimo njegove uslove i kapacitete.

Problem je što bilo gde drugo da odemo moramo putovati najmanje 15-20 km do najbližeg dijaliznog centra. A to nas opet sputava i ubija nam odmor.

Mnogi pacijenti izbegavaju da putuju na more zbog troška ili procedura oko refundacije troškova. Od pre 2 godine RZZO refundira troškove HD u inostranstvu do mesec dana boravka. Bez obzira koliko platite HD u inostranstvu, RZZO vam refundira onoliko koliko vam oni plaćaju HD u matičnom centru. Nećete verovati, ali procedura za refundiranje je vrlo jednostavna! Da, ne bi se očekivalo od birokratije. Pre polaska na odmor potrebno je napisati dopis RZZO, filijali u svom mestu, u vidu obaveštenja. Obaveštenje treba da sadrži ime države, mesta i termina u kojem se nameravate dijalizirati. U potpisu ostavljate svoje lične podatke sa obaveznim JMBG. To obaveštenje se u 2 primerka preda na pisarnicu filijale RZZO. Nazad dobijate jedan overen primerak, za sebe.

Po povratku sa putovanja to overeno obaveštenje, originalne račune iz bolnice u kojoj ste se dijalizirali, fotokopiju zdravstvene knjižice i žiro-računa trebate predati na pisarnicu filijale RZZO. Posle toga dobijate pismeno rešenje na kućnu adresu, a novac na žiro-račun. Refundiraju negde oko 70 € za običnu HD, a oko 90 € za HDF,  bez obzira koliko ste vi platili dijalizu u inostranstvu.

Najbliža i najpovoljnija vam je Crna Gora: 120-165 €  za običnu HD, Turska i Grčka: oko 200 €. Sve ove informacije imate na sajtu Global Dialysis (link) preko koga možete sve organizovati.

Mnogi pacijenti ne žele da putuju i dijaliziraju se u drugim centrima zbog straha od virusa, ali virus možete dobiti i u svom centru, ako ne pratite rad osoblja oko vas. (Većina pacijenata bira jutarnje smene, jer su tada najmanje šanse da se usled loše dezinfekcije aparata, zakači neki virus od prethodnog pacijenta). U svakom slučaju odmor nam je potreban svima i u svakom pogledu: fizičkom i psihičkom, i veoma je blagotvoran za opšte stanje i dugovečnost pacijenata na dijalizi.

Ako ima nekih dodatnih pitanja, rado ću svima odgovoriti u komentarima.

Pozdrav,

JJD

.

Picture1b

.

.

Još sličnih tekstova:

More i dijaliza u doba korone

Iskustvo sa letovanja na Halkidikiju

Deset dana u Vrnjačkoj Banji

Kako ići na putovanje sa svojim aparatom za hemodijalizu?

.

.