Kako uopšte izgleda dijalizni Izveštaj?
Poštovani čitaoci,
nekoliko puta do sada se na dijaliznim forumima i udruženjima pacijenata (ne i na udruženjima nefrologa?!) postavljalo pitanje dijaliznih izveštaja. Upravo tome ćemo sada posvetiti čak dva naša posta. Kakav treba da bude dijalizni izveštaj, koliko često ili kada treba da bude dat pacijentu, šta sve sadrži dijalizni izveštaj, kome je on zapravo namenjen i čemu uopšte služi taj izveštaj – o svemu tome, i još mnogo čemu, čitajte u tekstu koji sledi. Za primere i komentare smo uzeli i proučili nekoliko različitih dijaliznih izveštaja (iz zemlje i inostranstva) i govorimo na osnovu analize svih do sada viđenih iskustava, a zbog interesantnosti teme ovaj problem ćemo obraditi i u ovom i u narednom našem postu..
Šta sve sadrži dijalizni izveštaj?
1.) Memo
Dijalizni izveštaj, kao i svaki lekarski nalaz, obično u zaglavlju ima memorandum ustanove, bolnice, klinike, dijaliznog centra, sa osnovnim podacima o toj ustanovi, kao što su: adresa, broj telefona, broj faxa, web sajt, email adresa, šifra delatnosti, matični broj, PIB, itd, itd., a ko misli da mu je bolnica lepa on stavi i sličicu, grb, ili grafički neki amblem ustanove. Postalo je moderno da se paralelno daju ti osnovni podaci o ustanovi i na internacionalnom, tj. engleskom jeziku, iako ne postoji nikakav propis kojim bi se to zahtevalo. Tako je verovatno i sa navođenjem kojekakvih akreditiva, ISO i drugih standarda, čak navedu i ko im je to kontrolisao (i naplatio), iako svi znamo da je realna vajda od toga nikakva.
2.) Naslov izveštaja
Zavisno od toga da li autor ima propisanu subspecijalizaciju, naslov obično glasi: Izveštaj nefrologa, odnosno Izveštaj lekara specijaliste, ako je internista, ili Izveštaj lekara, ako je lekar na specijalizaciji, odnosno lekar opšte prakse. Datum i broj protokola su obično u istom nivou ili u blizini, mada neki stavljaju datum u nivou potpisa, tj. na kraju izveštaja.
3.) Administrativni podaci
Administrativni podaci pacijenta koji su obavezni, kao ime, očevo ime i prezime, datum rođenja ili starost, su uvek početak svakog dokumenta, pa i lekarskih izveštaja. Ponekad sadrže i mesto boravka, ređe adresu ili broj telefona, ali sada postoji i Zakon o zaštiti podataka o ličnosti, pa mnogi centri izbegavaju da ispisuju te „lične“ podatke ili npr. JMBG, jer nisu sigurni da li je to u skladu sa aktuelnim zakonom ili nije. Svejedno, adresa pacijenta, na primer, može biti potrebna radi regulisanja prevoza sanitetom. Ili, ako je neki podatak iz ovog odeljka klinički značajan, dobar nefrolog će staviti npr. podatak da pacijent živi u Beogradu, ali da je do svoje 35 godine živeo u npr. Bijeljini (Šamcu ili Šapcu), i time će već sugerisati i mogući uzrok bolesti, pa čak i njen dalji tok i prognozu. Podaci o adresi ili telefonu, se možda i ne moraju navesti na izveštaju, ali se moraju imati u dijaliznom centru, radi npr. eventualne komunikacije u vezi transplantacije ili nenadane promene smene ili mesta dijaliziranja.
4.) Kratak izvod iz Istorije bolesti
Kao i u svakom otpusnom pismu iz bolnice, ovde se vidi sva umešnost „pripovedača“, odn. stručnjaka medicinske provenijencije, jer ovo su stručni delovi teksta koji im zadaju najviše muke. Zašto? Zato što većina pacijenata ima ili donosi sa sobom obimnu medicinsku dokumentaciju, ponekad čak i više kg raznih medicinskih izveštaja, otpusnih pisama, nalaza i snimaka. Dobar lekar će to zaista sve pregledati (jer nikad se ne zna u kom detalju se krije sadašnji ili budući problem), brzinom koja mu omogućava da izbegne letimičnost, ali i da sagleda one najvažnije detalje, hronološki ih poveže, i tek onda pristupi pisanju svog viđenja istorije bolesti pacijenta. U većini naših domaćih dijaliznih izveštaja se ne vidi nikakav poseban napor izveštača u ovom segmentu. Većina se zadovoljava da konstatuje da „pacijent ima terminalni stadijum bubrežne slabosti“ i da je na dijalizi „od tada i tada“. Zaista, to jeste nekakav minimum, koji bi morao sadržavati svaki dijalizni izveštaj, a to su: opis osnovne bolesti koja je dovela do dijalize i datum od kada je započeto dijalizno lečenje. Osnovna bolest se često i ne stigne utvrditi i ona ostane nepoznata, a u izveštavanju o tome vidljiva su dva pristupa. Pristup koji su većinski forsirali lekari Gradske bolnice Zvezdara i Nefrologije KCS, a to je korištenje dijagnoze: Nephropathia chronica (N28.9), koja je zapravo sinonim za priznanje da se osnovna bolest nije utvrdila. Drugi pristup, a njega je većinski forsirala VMA škola nefrologije, da se izbegne to javno priznanje „neznanja“ bolesti, nego da se na osnovu postojećih elemenata i toka stavi dijagnoza bolesti koja je „najverovatnije“ bila osnovna bolest, iako se to takođe nije uspelo jasno dokazati (npr. biopsijom). Tako su njihovi (vma) izveštaji češće sadržavali dijagnoze tipa: Glomerulonephritis chr.vsm.(N05.9), ili Nephropathia hypertensiva (I12.0), ili Nephroangiosclerosis (I13.1) itd. itd, a ona skraćenica „vsm“ je od verosimile tj. „verovatno“ (likely, probably).
Koji od ova dva pristupa je bolji, do dana današnjeg nije razjašnjeno, niti ćemo mi ulaziti u tako nešto, jer je činjenica da svaki od njih ima svoje prednosti i nedostatke. Ono na čemu bi trebalo insistirati jeste ipak malo podrobnije opisivanje te osnovne bolesti, a što se često zanemaruje. Podaci o tome kako je počela, kako se ispoljavala, kako i gde je lečena, kakvi su bili efekti terapije, sve je to jako važno i za sagledavanje budućeg lečenja, a nejednom je pomoglo da se revidira prvobitna dijagnoza i naknadno (nakon decenija dijalize) otkrije prava osnovna bolest. Bitan je npr. i podatak da li je pacijent primao pulseve kortikosteroida ili ciklofosfamida, ili kombinacije drugih imunosupresiva, antibiotika, ili antihipertenziva, jer sve to biće važno i za razumevanje nekih aktuelnih tegoba ili komplikacija, koje mogu (a i ne moraju) biti s tim u vezi. Nažalost, većina dijaliznih izveštaja, zaobilazi takve podrobnosti, što iz neznanja, nemara, ili stava da to sve sad nije bitno, jer pacijent je sada na dijalizi, a dijalizni pacijenti imaju (sve moguće) komplikacije nevezano za uzrok koji ih je doveo na dijalizu (što naravno, nije tačno).
Ako se već radi o dijaliznom pacijentu moralo bi se navesti i nekoliko osnovnih podataka o njegovoj dijalizi: o vrsti tretmana, rasporedu, trajanju, krvnom pristupu, antikoagulansu i euvolemijskoj tzv. „suvoj“ telesnoj težini. Verovali ili ne, viđali smo otpusna pisma dijaliznih pacijenata u kojima se navode bizarni detalji da li živi u dvosobnom ili četverosobnom (’komfornom’) stanu, da mu je deda po majci imao šlog, i da je u mladosti lečen od astme, ali nigde ni reči o rezidualnoj diurezi, o fistuli, dozi heparina i suvoj telesnoj težini, niti o dijalizi uopšte. No, o fenomenu „samoporicanja“ nefrologa smo već pisali na ovom sajtu (i znate svi da nije dijalize ne bi bilo ni nefrologije), ali nažalost kao rezultat rada i znanja naše nefrologije pojam „dijaliza“ je toliko omražen da sada ni sami nefrolozi ne žele da se dovode u bilo kakvu vezu sa istim. Ne može se dakle, govoriti o dijaliznom bolesniku, a da se ne pomene tih nekoliko ključnih podataka o tretmanu, o lečenju. Naravno, manji je problem, ako sastavljač izveštaja ove podatke svrsta u poseban paragraf u terapiji, što takođe ima smisla, i nazove ih: preskripcija. Ali, preskripcija ili propisivanje je uvek odredba u smislu: nalažem da od sada i ubuduće bude tako i tako …, ali u izvodu iz istorije bolesti mora da bude i podatak kakva je ta preskripcija bila do sada i kako je pacijent podnosio tretmane vršene po tim parametrima. Znači, ne može se smatrati dobrim niti kompletnim izvodom iz istorije bolesti ako taj izvod ne pomene komplikacije dijalize. Čak i ako ih nema, da se zna da ih nema. A lako se pamte, i ima ih samo četiri. Osnovne akutne komplikacije hemodijalize su: hipotenzija, grčevi, tromboze i aritmije. Hronične komplikacije dijalize su: anemija, osteodistrofija, kardiomiopatija i polineuropatija. Šta od toga pacijent ima, a šta nema (ili još nije utvrđeno), red bi bio i jasno navesti.
Dijalizni izveštaj bi morao uvek(!) da sadrži i podatak o virusološkom statusu pacijenta (HBV, HCV, HIV), sa datumom poslednje kontrole, kao i podatke o vakcinaciji protiv VHB: vrsta, doza i datum vakcine i revakcinacije, kao i titar zaštitnih Anti-HBs antitela, sa datumom poslednje kontrole. Pacijenti koji putuju u inostrane dijalizne centre su naučili da im traže da imaju i nalaz brisa guše, nosa, pazuha, prepone i/ili perineuma, posebno na tzv. VRE (Vankomicin Rezistentne Enterokoke) i MRSA bakterije (meticilin rezistentne Stafilokoke aureus). Korisno je da dijalizni izveštaj sadrži i podatke o ranijim transfuzijama krvi i derivata krvi (koliko i, kada, poslednji put), podatke o krvnoj grupi i Rh statusu, posebno ako je pacijent mlađi od 65 godina kada treba navesti i da li je planiran za pretransplantacijska ispitivanja, šta je od planiranog već izvršeno i za koju vrstu transplantacije se priprema. Za ličnu, porodičnu ili socijalnu anamnezu, obično nema dovoljno mesta ili vremena, u dijaliznom izveštaju, a ponekad tu zaista i nema klinički relevantnih podataka. Ipak, treba ukazati na jednu nelogičnost, da ne kažemo grešku: ako se u izveštaju pomenula hipertenzija ili dijabetes, na primer, kao osnovna bolest, onda se o njoj mora i ispisati sve u poglavlju o osnovnoj bolesti. Lična anamneza je po pravilima propedeutike, rezervisana za druge i ostale bolesti, ali ne i za osnovnu. Ipak, danas ćete naći i izveštaje profesora koji navedu hipertenziju, kalkulozu, ili dijabetes kao osnovnu bolest, koja je dovela do dijalize, a onda o njoj pišu u ličnoj anamnezi (?!), kao da je u pitanju komorbiditet.
5.) Objektivni nalaz
Iako danas lekari sve ređe pregledaju pacijenta direktnim kontaktom (palpacijom, perkusijom, auskultacijom) značaj ovog dela izveštaja ne može se dovoljno naglasiti. Neki minimum podataka u ovom poglavlju predstavljaju podaci o krvnom pritisku, pulsu, srčanom ritmu, stanju svesti, temperature i disanja. Ljubitelje društvenih mreža će iznenaditi da i medicinari ovaj deo svog nalaza nazivaju status (status praesens), što implicira na trenutno stanje koje se može očas promeniti. Upravo zbog te olakšice, izveštači koji su lenji i skloni „smandrljavanju“ posla, imaju na svom ekranu ili USB-disku gotove statuse, tj. šablone: tzv. „muški“ i „ženski“ status, jer se u njima poštuje rodna ravnopravnost, ali ne i obaveza pregledanja pacijenta, pošto se radi o identičnim šablonima. Prepisali smo ih od jednog docenta nefrologije, a prikazaćemo vam samo „muški“ status: „pacijent svestan, orijentisan, pokretan, afebrilan, anikteričan, acijanotičan, eupnoičan u mirovanju, hemodinamski kompenzovan, auskultatorni nalaz na srcu i plućima u skladu sa životnom dobi, TA:145/80, puls oko 76/min. Trbuh i ekstremiteti b.o.“ – i to bi bilo to.
Savesniji „izveštač“ će u ovom odeljku opisati i područje krvnog pristupa za dijalizu (izraženost palpatornog thrill-a i sistolni auskultatorni fijuk nad AV-fistulom), ponekad i (palpatorno) stanje krvnih sudova na alternativnim lokacijama za potencijalne krvne pristupe.
Osim „spot“ značaja, drugi razlog zašto se ovaj pasus (status praesens) često izostavlja jeste i očekivani primalac izveštaja. Naime, ako se izveštaj piše ciljano, za neku komisiju ili pomagalo, nefrolozi znaju da ne vredi ginekolozima i ortopedima podastirati npr. auskultatorne podatke, jer je njima bitniji zaključak i ocena, o invalidnosti, o stepenu rehabilitacije, itd, itd. Sasvim je drugačiji pristup ako se izveštaj piše kolegi nefrologu ili nekom drugom internisti
6.) Dijagnoze
Ovo se smatra lakšim odeljkom, jer se za hemodijalizne pacijente praktično uvek mogu staviti kao početne one dve poznate dijagnoze, a to su: Insufficientia renalis chronica terminalis (N18.5); i: Haemodialysis chronica regularis (Z99.2); Ovde ih navodimo u punom obliku, mada ih neki lekari, iz nesigurnosti da li se insuficijencija na latinskom piše sa dva „f“ ili sa dva „t“, skraćuju, a ova druga predstavlja latiniziranu engleštinu, jer dijalize u doba latinskog nije ni bilo. Bitno je naznačiti da je Z99.2 šifra za hroničnu dijalizu, a za akutnu je: Z49.1 (peritonealna dijaliza ima šifru Z49.2).
Što se tiče redosleda, činjenica je da postoji nepisano pravilo da svaka klinika, ustanova ili njena specijalistička grana, na prvom mestu istakne svoju (ili svoje) dijagnoze: ako je otpust ili izveštaj sa kardiologije prvo se pišu kardiološke dijagnoze, ali ako je otpust sa nefrologije prvo se pišu nefrološke, pa tek onda kardiološke i sve druge dijagnoze, po kliničkom značaju.
Za dijalizne pacijente, rekosmo već, osnovna bolest se ne stavlja na prvo mesto, nego tek na treće, jer je za izveštača važnije da naglasi da je u pitanju pacijent terminalni uremičar koji je na hroničnoj hemodijalizi, nego da istakne kako je u to stanje dospeo zbog npr. mezangiproliferativnog glomerulonefritisa, od kojeg je lečen pre 20 godina. Na četvrtom mestu, po redosledu kliničkog značaja, trebalo bi navesti pacijentov krvni pristup za hemodijalizu, da li je to fistula, kateter, šant ili graft. Nažalost, šifrarnik Međunarodne Klasifikacije Bolesti (MKB ili ICD) ima istu šifru, Z99.2, i za hroničnu dijalizu i za njen krvni pristup. Pod uticajem vaskularaca neki lekari preferiraju manje tačnu (ali distinktivniju) šifru: I 77.0 koja je korisna samo zato što naglašava arteficijelnost fistule između 2 krvna suda.
Da bi preciznije opisali krvni pristup neki lekari u dijagnozi navedu naziv krvnih sudova koji su anastomozirani (što je korisno), a neki napišu i datum operacije npr:
Fistula arteriovenosa interna endogenes reg.cubitalis l. dex. facta 01.02.2018 (Z99.2); ili Implantatio PTFE prosthesis in reg. femoralis l.sin.facta 01.02.2018. (Z95.8).
(Stari medicinski profesori nisu dozvoljavali da se u dijagnoze unose datumi, nego samo skraćenice tipa »aa«, „am“ ili »ad«, kojima se označava pre koliko godina, meseci ili dana je to urađeno).
Za one koje interesuju šifre, za stenozu/trombozu AVF šifra je T82.5, za reviziju ili rekonstrukciju je Z98.8, a za implantaciju grafta ili Hikmanovog katetera šifra je Z95.8.
Na kraju, u interesu pacijenata i onih koji čitaju ili pišu njihove nalaze, navešćemo i šifre one 4 hronične komplikacije tipične za sve dijalizne pacijente, komplikacije čije prisustvo ili izraženost bi se moralo evidentirati, a to su:
Anaemia secundaria chronica (D63.8); Osteodystrophio renalis (N25.0) ili kao njena najčešća podvrsta: Hyperparathyreoidismus renalis secundaria (N25.8); Cardiomyopathia chronica comp. (I42.9); Polyneuropathia chronica. (G63.8);
Zbog ograničenog vremena i/ili prostora, pasusi koji se odnose na ličnu anamnezu, dakle ranije bolesti, povrede, operacije, aktuelni komorbiditet, alergije, obično se sažimaju u vidu odgovarajućih dijagnoza i navode na kraju ovog poglavlja, čime se na neki način kompenzuje izostavljanje takvog teksta u izvodu iz istorije bolesti. Podrazumeva se da uz svaku dijagnozu treba da stoji i broj, šifra MKB, jer isti taj izveštaj može biti čitan u državama koje ne pišu dijagnoze na latinskom, ali primenjuju ICD odnosno MKB. U otpusnim pismima sa klinike uobičajeno se pre dijagnoza navedu sva učinjena laboratorijska ispitivanja, nalazi radioloških i drugih konsultativnih pregleda i to se uobičajilo sada doslovce prepisivati, tj. preštampavati onako kako je dotični specijalista i napisao. Čak se (verovatno iz sudsko-medicinskih predostrožnosti), na kraju navede i ime i titula dotičnog specijaliste. Ranije je takvo nešto smatrano nesigurnošću i/ili nesposobnošću ordinarijusa da klinički sažme (pre svega) SVOJE ispitivanje, da odvoji bitno od nebitnog, i da lično kreira i vodi plan ispitivanja i lečenja bolesnika. Oni koji su zaokruživali sve moguće palete ispitivanja i sve moguće subspecijalističke preglede posprdno su nazivani „skupljačima nalaza“, sa idejom da će im drugi lekari već ukazati na nešto. Nažalost, danas su skoro sve naše ustanove prešle na doslovno navođenje SVIH konsultativnih nalaza, a vrlo mali broj kliničara se usuđuje da izostavlja, skraćuje ili lično interpretira nalaze konsultativnih ispitivanja, pa da u takvom izveštaju bude prvopotpisani lekar, tj. ordinarijus. Takav je dakle slučaj sa Otpusnim izveštajima, ali u redovnim dijaliznim izveštavanjima uobičajeno je dati sve lab. i druge nalaze i ispitivanja „u prilogu“, dakle u originalu, a naglasiti da su dijagnoze, terapija i zaključci, izvedeni na osnovu tih nalaza. U sudsko-medicinskom smislu se ne gubi ništa, jer je sve proverljivo, pošto su sva originalna dokumenta lako dostupna (čak i na više mesta), a u smislu uštede na vremenu i prostoru, dobija se mnogo.
7.) Terapija
Uobičajeno se ovaj odeljak u medicinskim izveštajima, navodi pred sam kraj izveštaja, a njegova sadržina bi trebala biti potpuno objašnjena pacijentu. Redosled u ovom poglavlju je od opštih, odn. za sve primenjivih odredbi, kao što su dijeta i vezivači fosfata, do terapija drugih specijalista, koje se navode po uobičajenom redosledu važnosti: kardiološka, pulmološka, gastroenterološka, neurološka, reumatološko/ortopedska, uro- ili gineko-loška terapija, itd. Dakle, svakom dijaliznom pacijentu osnovna i najvažnija terapija je dijeta, i to se uvek mora naglasiti, pod brojem jedan: da je ne samo objašnjeno pacijentu šta i koliko sme uzimati, na šta mora paziti, a šta mora ograničavati ili izbegavati, nego da je o svemu tome dobio i pisana uputstva. Ovo je važno, jer su neki pacijenti već zaboravni, a hranu im najčešće priprema član porodice, pa su ona pisana uputstva zapravo važnija od samog razgovora sa pacijentom. Najmanja moguća rečenica, a koja objedinjuje sve te postulate glasi: „Dijeta, sa ograničenim unosom tečnosti i namirnica bogatih fosforom, K+, Na+, i proteinima – data pismena uputstva.“ Ovakva rečenica je primenjiva za 90% svih dijaliznih pacijenata , jer ih vrlo malo ima koji ne moraju brinuti oko visine fosfora ili kalijuma u krvi, na primer, a za unos tečnosti bilo bi poželjno navesti i cifru do koje je taj unos ograničen po jednom danu. Na drugom i trećem mestu, rekosmo već, navode se lekovi za regulaciju Kalcijuma i Fosfora, jer taj problem imaju bukvalno svi dijalizni pacijenti. Započinjanje terapije i prevencije osteodistrofije je obično sa kalcijumskim vezivačima fosfata (Ca-acetat ili karbonat), uz dodatak malih doza vitamina-D (ima više različitih preparata, važno je da budu barem 1-alfa-hidroksilirani, a mogu i 1,25-dihidroksilirani), a daljim praćenjem se obično moraju menjati i doze i vrste ovih lekova, u skladu sa objašnjenjima koja smo dali u našim tekstovima: link1, link2, link3, itd. S obzirom da cena jednomesečnog pakovanja ovih boljih lekova iznosi koliko i polovina prosečne plate/penzije, potrebna je i realnost propisivača pri sastavljanju objektivno primenjive terapije, a ne samo praćenje protokola ili strukovnih saznanja. Vitamin-D je rekosmo, na trećem mestu, jer zaista, zbog prestanka rada bubrega, svaki dijalizni pacijent bi morao uzimati (ako ne terapijske) onda barem nadoknadne (preventivne) doze ovog vitamina, mada to često nije slučaj, uglavnom zbog direktnih stimulacija porasta kalcijuma i fosfora u krvi koje izaziva vit-D. U tom slučaju, važno je upravo to naglasiti: da pacijent ne sme uzimati nikakve preparate sa vitaminom-D, do … pa navesti datum sledeće kontrole Ca, PO4, i nivoa vit-D u krvi, sa idejom da će po rešavanju problema Ca/P moći vratiti se na nadoknadne (ili terapijske) doze vitamina D.
Na četvrtom mestu (a po važnosti bi verovatno mogao biti i na prvom) navodi se antikoagulans, ako ga pacijent ima propisanog, iz bilo kog razloga, odn. indikacije. Terapija npr., Aspirinom, Plavix-om, Fraxiparinom i sličnim lekovima, koliko god bila korisna, može biti i opasna, posebno za dijalizne pacijente koji su i inače skloni krvarenjima. Zbog nuspojava i/ili štetnih efekata antikoagulansa na želudac i gastro trakt, logično je odmah iza njih navesti i uobičajeni „protektiv“, nekada je to masovno bio Ranisan, a danas uglavnom Famotidin i slični lekovi. U daljem redosledu terapije, posle kardioloških, pulmoloških, neuroloških, itd. lekova, navedu se, kao pretposlednji: vitamini. Vitamini se danas prodaju i kao dodaci ishrani, zato se na lestvici terapije nalaze pretposlednji, ali to ne umanjuje njihov značaj i važnost u terapiji. Preparat folne kiseline (Folan, Folnak, i sl), se mora propisati za svakodnevno uzimanje, bez obzira da li se već primenjuje parenteralno, intravenski, na kraju dijalize, u sklopu svih vitamina B-kompleksa (Bevipleks i sl.ampule), a isto se odnosi i na dražeje vitamina B-grupe, ako se želi prevenirati i/ili lečiti dijalizna polineuropatija. Od vitamina topivih u mastima (A,D,E,K), primena vitamina A i K nije dozvoljena dijaliznim pacijentima, vitamin D je već određen pod brojem 3 terapijske liste, a vitamin E neki nefrolozi ne pišu nikada, a neki uvek, u dozi od oko 10-50 mg dnevno, što samo po sebi govori o znanju i veri u pouzdanost njegove primene unutar „struke“.
Kao poslednja stavka (ali ne i najmanje važna, naprotiv) na listi terapije navodi se dijaliza, tj. preskripcija dijalize. Ona se navodi na kraju, jer je lista terapije propisana pacijentu, pa sve napred navedeno on mora sam preduzimati, a hemodijalizu će mu sprovoditi ustanova, odnosno ovlašćena stručna lica, pa se tekst o tome kako će se to vršiti, ili kako se to već vrši, navodi na kraju i namenjen i jeste pre svega medicinskim radnicima: medicinskim tehničarima i lekarima sa dijalize. Osim podataka o aparatu, dijalizatoru, iglama, koncentratima, heparinu, suvoj telesnoj težini, rasporedu, dužini trajanja i parametrima dijalize, u tekstu sa preskripcijom dijalize se mora navesti i koji je dozvoljeni unos tečnosti, i tolerantna veličina UF (L/h) tokom tretmana, kao i terapija koju pacijent dobija intravenski tokom ili na kraju hemodijalize. Aktuelna Dijalizna preskripcija se ponekad izdaje kao poseban (i jedini) Izveštaj, ako pacijent odlazi na dijalizu u drugi dijalizni centar, a već ima skorašnji (redovno dobijeni) mesečni dijalizni izveštaj ili Otpusno pismo iz klinike/bolnice, sa sve navedenom preskripcijom. Važnost aktuelne (poslednje primenjivane) dijalizne preskripcije je u tome što je ona namenjena i bitna pre svega medicinskim sestrama/tehničarima koji će dalje provoditi tretmane (za njih novog) pacijenta, a zna se da nemaju svi dijalizni centri ni iste aparate, ni iste vage i dijalizatore, a o protokolima lečenja i heparinizaciji da i ne govorimo. O tome ćemo posebno pisati u jednom narednom postu.
8.) Zaključak
Kao što mu i samo ime govori, zaključak bi trebao biti najvažniji deo Izveštaja. Uz poglavlja pod rednim brojem 4 i 7, ovo je najteži deo za „izveštača“. Obzirom da se (najčešće) izveštaji i namenjuju pacijentima, potrebno je u njima jasno i nedvosmisleno ukazati na trenutno stanje pacijenta, procenu njegove rehabilitovanosti dijalizom, ukazati na eventualne probleme, greške i odstupanja u dosadašnjem lečenju i dati pacijentu i/ili kolegama medicinarima smernice i predloge za buduće mere, kojima bi se sadašnje stanje moglo eventualno popraviti ili poboljšati. Znači, sagledati tzv. interdijalizne i intradijalizne periode, uočiti najvažnije probleme, posebno dati procenu uspešnosti depuracije i lečenja onih redovnih komplikacija (anemije, hipo- ili hiper-tenzije, osteodistrofije, hiperlipidemije, hiperfosfatemije, hipo- ili hiper-volemije, krvnog pristupa, itd. itd) i dati sugestije za njihovo rešavanje. S tim u vezi običaj je da izveštač uvek naglasi da je sve navedeno zaključeno na osnovu dosadašnjih konsultativnih pregleda i poslednjih rezultata (od tog i tog datuma), i/ili na osnovu izvršenih dodatnih pregleda, analiza i ispitivanja (koji su u prilogu), i da sve navedeno važi do sledeće redovne kontrole (tada i tada), a u slučaju vanrednih događaja i/ili komplikacija pacijent se mora javiti: navesti naziv i adresu nadležne dežurne institucije i/ili telefon službe za konsultacije.
9) Potpis (i)
U principu, dovoljan je potpis samo jednog lekara, onog ko je pregledao pacijenta i njegovu dokumentaciju te na osnovu toga sastavio Izveštaj. Posebno ako je sve to uradio sam, u ambulanti, u danu za koji je on određen da radi taj posao. Ipak, lekari koji su mlađi, manje iskusni ili manje sigurni, rutinski stavljaju za supotpisnike i svoje šefove, načelnike odseka, odeljenja i/ili klinike, želeći (podsvesno?) da podele odgovornost za stavove iznete u Izveštaju. Što je najčudnije, ovi poslednji nekada i sami insistiraju da dobijaju i potpisuju ovakve izveštaje, kako bi sebi i/ili instituciji (to uglavnom ne razlikuju) dali do značaja, iako pacijenta nisu ni videli, niti sa samim sadržajem i stavovima u izveštaju, žele da se poistovećuju.
10.) Disklejmer
Postalo je uobičajeno, iako nema nikakvih dokaza da je to lekare ikada spasilo od odgovornosti, da sada svi na kraju izveštaja ubacuju nekakve pravne formulacije čija je suština da se sva odgovornost prebacuje na pacijenta, a da lekari potpisnici nemaju „s tem ništa“. Suština je u naglašavanju da je pacijentu „sve objašnjeno“, da je „sa svime upoznat“, ali da je on ipak (eto takav bespomoćan, ali zavrt) odlučio da sve izneto prihvati kao svoju sopstvenu odluku – što lekari sami potvrđuju svojim sopstvenim potpisom (?!). Da li ovakve gluposti, bez potpisa onog za koga se tvrdi da je „upoznat i saglasan“, važe i u jednom pravnom sistemu, nije poznato, ali se rutinski reprodukuju na svim našim lekarskim izveštajima, svugde i masovno.
.
.
11.) Kada odn. koliko često pacijenti trebaju dobijati Izveštaj?
Redovno, znači jednom mesečno. Po potrebi i vanredno, odnosno češće. Naime, ako je onaj koji plaća lečenje, a to je RFZO, Republički Zavod za zdravstveno osiguranje, odredio da se redovne kontrole (laboratorijske i kliničke) dijaliznih pacijenata moraju vršiti jednom mesečno, logično je i prirodno da o rezultatima te kontrole, pacijenti dobiju i odgovarajući Izveštaj. Da podsetimo one koji su zaboravili, ili da ukažemo onima koji ne znaju, koje su to analize i parametri koji se moraju (REDOVNO) kontrolisati dijaliznim pacijentima po nalogu onog koji plaća njihovo lečenje:
mesečno: KKS, urea (pre/posle), kreatinin (pre/posle), Ca, P, Na, K, Cl, u fazi korekcije th: Fe/TIBC, Šuk, bilirubin, CK, AST, ALT, GGT, bikarbonati, (a na dve nedelje, samo u fazi uvođenja ili korekcije terapije: Hb, Ca, P).
tromesečno: Fe/TIBC, TSAT, Ferritin, albumini, Hol, TG, HDL, LDL, PTH, CRP, M.kiselina, LDH, (za dijabetičare: HbA1c, za pacijente na Osvarenu: Mg).
godišnje: T3, T4, TSH, Tu markeri, PSA.
Za one koji pišu ili bi trebalo da pišu ove izveštaje, olakšavajuća je okolnost, da se, kada jednom bude napravljen ovakav izveštaj, malo šta u njemu menja, pri izdavanju svakog narednog. Eventualno se doda još neka dijagnoza, ako se desila ili se otkrila još neka komplikacija i nešto se promeni terapija, ali većina teksta se samo prenosi od ranije.
Ipak, ni ta povoljnost posedovanja Word procesora i copy/paste tehnologije nije bila dovoljna da neki dijalizni centri ispunjavaju svoje obaveze prema Osiguravaču, odn. onome ko im daje platu. Tužna je istina da neki pacijenti, ne da nisu dobijali jednom mesečno navedene Izveštaje, nego ga nisu dobili nijednom u 20 godina hemodijaliziranja (?!!).
Obrazloženja su najčešće, nema se dovoljno kadrova, fale lekari, fale sestre, nema se vremena, a što je najžalosnije, ni to nije netačno. Kao što reče naš omiljeni autor S.Ž.: „Колико је код нас поремећен систем вредности, најбољи доказ је то што користимо израз систем.“
12. Koliko obiman treba da bude dijalizni izveštaj?
Jedna istorijska natuknica. Kada je pokojni dr Zoran Đinđić došao na mesto premijera, uveo je jednu neobičnu obavezu, koju nije potrebno posebno obrazlagati. Naime, on je naredio da nijedan Izveštaj njemu ili Vladi ne sme biti duži od stranice A4 formata, bez obzira o kakvom se složenom problemu radi. Sektor ili izveštač koji nije u stanju da sažme problem na jednu stranicu, znači da taj problem nije ni shvatio. Ne ulazeći u opravdanost i tačnost ovakvog postulata, treba naglasiti da je on itekako primenjiv i u hemodijaliznom izveštavanju. Bar je tako mislio naš stručni saradnik i glavni konsultant ovog sajta, po čijem šablonu su i nastali specijalni dijalizni izveštaji većine državnih i privatnih dijaliznih centara u Srbiji, a koji su dati i u ilustraciji ovog posta. Bili su neki pokušaji skraćivanja (npr. u formi izveštavanja iz dnevnih bolnica) ili prekoračivanja tog obima (u nekim privatnim dijaliznim centrima), ali suština i struktura korektnog dijaliznog izveštaja su ostali ovakvi kakvi su i navedeni u ovom postu.
Naravno, da je ispunjenje svih navedenih parametara često zahtevalo promenu fonta i/ili proreda, ili sažimanje nekih poglavlja, ali opsesija „ne prelaženja na drugu stranicu“ je bila toliko jaka, da se ta forma izveštavanja održala do dana današnjeg, kao najoptimalnija.
13.) Šta je sa elektronskim izveštavanjem?
Neki od naših dijaliznih centara imaju (ili su imali) iskustva sa softverom za praćenje dijaliznih pacijenata, sa aplikacijama za prenos preskripcije na aparate, a parametara toka HD sa aparata na kompjutere, pa da se sve navedeno može na kraju objediniti u fajl i izdati pacijentu na elektronskom mediju i/ili odštampati i dati – kao Izveštaj. Ipak, većina takvih centara je iskusila i sve probleme i slabosti e-dijalize, pa su na kraju i (silom neminovnosti) napustili navedene aplikacije.
.
.
Jer, osim Izveštaja koji su bili na desetinama stranica i sadržavali su opširne podatke o dijagnozama, dijaliznim parametrima i laboratorijskim analizama (mesecima unazad) u ovim izveštajima je nedostajalo ono ključno: pregled i mišljenje lekara! Veštačka inteligencija u dijaliznim centrima ipak ne može da nadoknadi nedostatak/nedostatke prirodne ljudske inteligencije i to se ne može sakriti nikakvim povećanjima količine efemernih podataka.
Eto, to je sve za ovaj put.
Vraćamo se na ona pitanja s početka teksta.
Dobijate li dijalizni Izveštaj i znate li uopšte kako treba da izgleda dijalizni Izveštaj?
Posle svega ovde iznetog, sada barem znate kako treba da izgleda.
A za dalje ćemo videti …
Nastavak ove teme je tekst u našem sledećem postu: Izveštaj za putovanja .
.
.
.
.
===============================
===================
========
.
.
.
.
DiaBloG – 2023
.
.
.
.