Tag Archive | kvalitet

Čujte, dijalizni pacijenti: Upoznajte svoga Neprijatelja!

Čujte, dijalizni pacijenti:  Upoznajte svoga Neprijatelja!

Poštovani čitaoci,

sigurni smo da svi vi koji već godinama pratite naš sajt, jako dobro znate ko je najveći Neprijatelj dijaliznih pacijenata.

To je Big Farma, odnosno velika dijalizna farmakoindustrijska mafija i njeni plaćenici među lekarima, pacijentima i organima vlasti.

Neprijatelj se danas svima nama sakriva iza neutralnih ili čak ugodnih termina: on je Sponzor, ili eventualno Donator, Darodavac, Pokrovitelj, Organizator, Proizvođač, Distributer, Inicijator, Humanitarac, Zaštitnik, skoro nikada se ne navodi izraz Finansijer.

Ali, Neprijatelj jeste finansijer i svi oni koje on finansira jesu naši Neprijatelji, makoliko se izdavali za prijatelje, i makoliko se kleli u svoje poštene namere, dobrobit pacijenata i društva u celini.

Njihov jedini cilj je Profit, Zarada, i tome su podredili sve svoje aktivnosti, ne žaleći da u tom cilju žrtvuju i naš život.

To im je nepisana zakletva.

I mi moramo početi da ih sagledavamo kao Neprijatelja.

Da bi se Neprijatelj pobedio, ili makar razobličio u svojim aktivnostima, on se mora proučavati, upoznati i suzbijati svim raspoloživim sredstvima.

Evo šta je o tome pisao najveći svetski vojni strateg Sun-Cu (i njegov brat koji se bavio sviranjem Kur-Cu), u svom najpoznatijem delu: „Umeće ratovanja“:

Onaj ko poznaje svoga neprijatelja i poznaje samoga sebe, neće biti ugrožen ni u stotinu bitaka. Onaj ko ne poznaje svoga neprijatelja a poznaje sebe, imaće podjednake izglede i za pobedu i za poraz. Onaj ko ne poznaje ni svog neprijatelja ni samoga sebe, biće poražen u svakoj bici.

Zato, prionimo na posao: Upoznajmo stavove i argumente našeg neprijatelja.

Pacijent Bob Rock je dobro rekao: ako kanimo pobijediti, ne smijemo izgubiti.

Zadržimo se (za sada) samo na desetak osnovnih teza neprijatelja, a vezanih za dva ključna preduslova boljeg lečenja dijaliznih bolesnika: 1) povećanje broja HDF i 2) primena netoksičnih dijalizatora.

Sada vam dakle prezentujemo 10 osnovnih neprijateljskih oružja kojima su naumili da nas ubiju u pojam, a da pri tome sve to što nam čine dobije prizvuk legalizma, humanizma, naučnosti, stručnosti i nesumnjive ispravnosti.

Posle svake od navedenih teza i stavova Neprijatelja dijaliznih pacijenata, dali smo vam odmah i gotova, istinita, razobličenja tih stavova, odnosno kontraargumente i protivotrove.

.

Neprijateljska teza br.1:

Nema dokaza da je HDF kvalitetnija od obične high-flux dijalize !?!

Zašto nam ovo govore?

Pa, u nefrologiji i dijalizi nema dokaza nizašta!

I to svi znaju.

Zbog enormnog uticaja farmakoindustrije na ovu granu medicine, i sami (para)nefrolozi priznaju da su sva njihova ispitivanja, sve njihove „naučne“ studije, najmanje pouzdane među svim granama medicine (link)!

Čuli ste već, pre samo nekoliko godina, mnogi od velikih nefroloških „autoriteta“ su i sami priznali: da oni još uvek ne znaju ni kakav treba da bude sastav dijalizne tečnosti, a kamoli nešto drugo?

To su i sami priznali nakon curenja u javnost podataka o tragediji kojom je firma Frezenijus pobila pacijente u svojim centrima dajući im dijaliznu tečnost neadekvatnog sastava (link).

Druga najveća dijalizna (američka) firma je potrovala stotinjak dijaliznih pacijenata repariranim dijalizatorima (koje je prodavala kao nove) u manje joj bitnim evropskim državama, uključujući i Hrvatsku (link).

Svi su oni radili u skladu sa važećim naučnim i stručnim dokumentima, studijama, standardima, smernicama, procedurama, pravilima, vodičima i uputstvima.

Pazite stručnosti nefrološke struke: nakon 60 godina od sprovođenja hemodijaliza, zaključili su da je možda ipak trebalo stavljati manje bikarbonata u dijaliznu tečnost, nego što su stavljali svih prethodnih 60 godina (34 mmol/L), jer eto izgleda procurelo je na internet da to ipak ubija pacijente!

Neko od farmakomafijaških plaćenika se izlanuo.

Pazite, znači da to nije (neko, anonimno) gurnuo u javnost, (para)nefrološka nauka nikada ne bi sama došla do tih „naučnih“ saznanja!?! Zašto?

Zato što je kontrolisana. Od iste te farmakoindustrije, koja ju je stvorila i koja je održava u životu.

Sva klinička ispitivanja imaju svog Sponzora. Skoro uvek (u 95% slučajeva) je to farmakoindustrija.

Sponzor, kada osmisli neko „istraživanje“, napiše „projekat“ i sve moguće papire, a onda, da bi zavejao svoj uticaj, unajmljuje podizvođača, takozvanu Istraživačku organizaciju, tako da formalno pare istraživačima (lekarima) ne daje Sponzor direktno, nego preko te Istraživačke organizacije, koja je zapravo monitor i kontrolor studije.

Naravno da Sponzor i dalje kontroliše svaki aspekt i svaki podatak „naučnog“ istraživanja. I čim mu se neki aspekt ili podatak ne dopada on naloži Istraživačima da se to promeni ili ukloni. (Nećete verovati, ali sve je to dozvoljeno i etički, po propisima koje smo usvojili sa Zapada).

Tako se menjaju protokoli, pristanci, stepeni neželjenih dejstava, menja se ama baš sve što Sponzor naredi, i to se menja sve dok traje studija, čak i posle toga, nikakvih ograničenja nema. (Pravljenje i menjanje propisa tokom postupka nije samo specijalitet Haškog tribunala).

E, onda se takva (ispeglana) studija (koja potpuno potvrđuje zamisao naručioca) objavi u nekom „uglednom“ dijaliznom časopisu (koga takođe finansira Sponzor), a kao „autori“ studije navedu se svi oni istraživači, profesori, lekari, asistenti, svi se oni sad javno isprse, jer im to nosi ugled i „bodove“ u naučnoj zajednici, jer su oni bili „istraživači“ („naučnici“, Bog te jebo) samo se Sponzor tada nigde ne pominje. A nema ni potrebe. Sponzor je svoj cilj ostvario.

Eto, tako su nastala „naučna“ istraživanja koja su „dokazala“ da nema nikakve razlike između kvaliteta high-flux hemodijalize i hemodijafiltracije, u pogledu smrtnosti, dužine života, itd, itd.

I sada nama, dijaliznim pacijentima, maše tim studijama nekakva naša domaća doktorka Pičkindimković, i rezultate takvih „studija“ navodi kao neoboriv „naučni“ dokaz, a mi smo budale, laici, koji o tome uopšte ne mogu ništa znati, ni saznati, pa ni diskutovati. Nismo stručni. Nismo kompetentni.

Pacijenti su kompetentni samo za umiranje.

Za pacijente se mora širiti priča da nema „naučnih“ dokaza da je HDF kvalitetnija od high-flux dijalize.

Ostaje nejasno zašto onda oni (link), plaćenici Sponzora (velike dijalizne kompanije) u svojim privatnim centrima u Srbiji daju 100% HDF, dakle svim pacijentima, i pri tome to reklamiraju na sva zvona, opanjkavajući i sopstvenu državu koja, eto, ograničava to ljudima na samo 20%, a oni, poštenjačine i dobrotvorci, daju svima koji dođu kod privatnika maksimalan kvalitet (pogledajte sliku-tekst dole).

Zaključak je jasan.

Bitno je samo da dođete kod njih!

Tamo na Zapadu gde drže sve centre, oni ne daju HDF svima, ali u Srbiji gde tek razrađuju posao daju svima HDF. Tamo vani još nemaju dovoljno dokaza da se HDF pokazala boljom, ali ovde u Srbiji je nesumnjivo bolja.

Za sve imaju „studije“, kojima će potkrepiti svoje stavove.

Istina je samo ono što njima odgovara.

I danas su u svim dijaliznim centrima u Srbiji bikarbonati 34 mmol/L u dijaliznoj tečnosti.

.

Neprijateljska teza br. 2:

U evropskim zemljama HDF daju u manje od 20% tretmana, a u SAD ne daju uopšte, pa što bi kod nas bilo drukčije !?!

Da, ali ono što ne kažu neprijatelji, a vrlo je važno naglasiti: U evropskim zemljama i u SAD je transplantacija glavna metoda zamene bubrežnih funkcija. Tamo se na bubreg čeka 2-3 godine, pa za kvalitet dijalize niko se posebno i ne bori. Njima je i 20% HDF dovoljno. Drugo, treba znati da je u tim zemljama dijalizna farmaceutska mafija jača nego kod nas. Tamo je najveći svetski industrijski proizvođač opreme i sredstava za dijalizu istovremeno i vlasnik na hiljade dijaliznih centara, pa njemu ne odgovara da daje duži, kvalitetniji ili skuplji tretman, nego samo da što više zaradi. Kratke dijalize, kako bi što više smena obrnuli sa istim aparatima i osobljem. Zato je smrtnost dijaliznih pacijenata u Americi gora nego kod nas. Amerika ne treba da nam bude uzor u dijalizi, nego u transplantaciji. A s obzirom da je u Srbiji transplantacija najgora u Evropi, red je da naša država onda dijaliznim pacijentima omogući efikasniju i kvalitetniju metodu dijalize, a to je HDF.

A da se stvari menjaju i na Zapadu, po dokaze ne treba ići mnogo daleko: u Sloveniji su sada 70% svih tretmana HDF, u KC Ljubljana daju 100% HDF, kao i kod nas u Republici Srpskoj: svih 100% pacijenata imaju HDF. Mala i siromašna Republika Srpska je imala poštenije i borbenije pacijente koji su se izborili za svoje interese (100% HDF), a korumpirani predstavnici pacijenata, lekara i organa vlasti u Srbiji, ne haju za taj primer.

U VMA je HDF bila primenjivana 100% i to u periodu od 2000. do 2008. (kada ni Slovenci nisu imali više od 20% HDF), i tada su u VMA imali smrtnost na dijalizi manju od 7% godišnje, bili su bolji od japanskog proseka. Ali, onda su i tamo uveli Pravilnik (od 2008).

Na kućnim hemodijalizama, a na kućne hemodijalize idu uglavnom oni bolje stojeći i bolje kapirajući pacijenti: svi odreda imaju HDF, 100% su na HDF-u, ali neće drugima to da preporuče, niti da istaknu prednosti te metode, jer neće da se zameraju svojim snabdevačima dijaliznog materijala.

Ćute i gledaju „svoja posla“.

Njima je dobro, a drugi nek’ pocrkaju.

Pogledajte na kraju i doktore, medicinare, koji su dospeli na dijalizu: svi su na hemodijafiltraciji!

Pitanje, koje je prvi u svetu postavio Gary Paterson: zašto nefrolozi drugima preporučuju ono što sami nikad ne bi izabrali? – još uvek nema odgovora (link).

Verovatno zato što „nema dovoljno stručno-naučnih, nefroloških dokaza“ da je HDF bolja od obične high-flux dijalize, pa onda doktori, uvek sloni riziku, humanizmu i eksperimentima, primenjuju je na sebi, dok ne stignu druga „objašnjenja“, od Sponzora. Idi begaj!

.

Neprijateljska teza br. 3:

Ne postoji stručna nefrološka preporuka za više od 20% HDF !?!

Netačno. Čista laž.

Evropski vodiči za dijalizu i transplantaciju, objavljeni u časopisu, NDT, 2002. i 2007. godine kažu:… Gde god nađeš zgodno mesto, tu HDF posadi …

Ili tako nešto.

Dajemo vam prvo originalni tekst na engleskom:

Guideline 2.1

  • The use of synthetic high-flux membranes should be considered to delay long-term complications of haemodialysis therapy. Specific indications include;

    • To reduce dialysis-related amyloidosis

    • To improve control of hyperphosphataemia

    • To reduce the increased cardiovascular risk

    • To improve control of anaemia

Guideline 2.2

  • In order to exploit the high permeability of high-flux membranes, on-line haemodiafiltration or haemofiltration should be considered.

Dajemo vam evo i doslovnu sliku prevoda na srpski jezik tih ključnih stavova iz evropskih vodiča za dijalizu, koje smo našli na predavanju jednog od naših stručnjaka:

Slike iz http://www.sobirs/2014/12/Problemi%20u%20HD%202014%20predavanje.pdf

A dajemo vam i besplatni link ka originalnom i besplatnom tekstu tih evropskih vodiča za dijalizu i transplantaciju objavljenih u najprestižnijem nefrološkom evropskom časopisu.

https://academic.oup.com/ndt/article/17/suppl_7/34/1817512

https://academic.oup.com/ndt/article/17/suppl_7/21/1817504

https://academic.oup.com/ndt/article/22/suppl_2/ii5/1871254#36508904

Malo li je?

Ako ste ikada i imali dilemu: Su čim ćemo pred Miloša?

Eto vam džebane.

(Pre nego što neki Miloš odnese vašu glavu na poklon sultanima Big Pharme).

Koekude.

.

Neprijateljska teza br. 4:

HDF je mnogo skuplja metoda od high-flux dijalize pa RFZO to ne može da plaća !?!

To naprosto nije tačno.

O ovoj laži smo već pisali u postu: Koliko-je-zaista-hemodijafiltracija-skuplja-od-obicne-hemodijalize?

Čak i na skupom Zapadu, gde je dijalizna farmakomafija naduvala cene hemodijalize na 600 evra po tretmanu (nećete verovati, ali toliko je HD u Beču), razlika između HD i HDF je 3-4 evra!

Toliko naime košta ono PVC crevo za dovod prečišćene dijalizne tečnosti u vensku komoru.

Obično PVC crevo dugačko 10-20 cm.

Naši su ga dijalizni meštri prodavali srpskim bolnicama po 1700 dinara (po „Pravilniku“ o cenama dijaliznog materijala (link), dok je ono za običnu HD bilo 645 dinara.

Sada crevo za HDF košta nešto manje, oko 1500 dinara.

1500 dinara za crevo na slici desno, samo zato što je za HDF?

Da je makar bez bisfenola, ftalata i DEHP, ali nije.

A osim crevca, potroši se i nešto više vode i koncentrata, za HDF.

Za običnu HD potroši se oko 150 litara vode, a za HDF dvadesetak litara više.

Svi znamo koliko je cena kubika (1000 litara) vode, to je oko 80 dinara, a 20 litara je … izračunajte sami …  ne vredi trošiti reči.

I jedan prst (horizontalni) koncentrata se potroši više.

Ceo kanister koncentrata (10 Litara) košta 400 dinara, služi za pravljenje 420 litara dijalizne tečnosti, i potpuno je dovoljan za 2 tretmana bilo HD ili HDF. Prst koncentrata (15 dinara) manje-više, ne menja stvar, toliko se svakoga dana baci neiskorištenog koncentrata (i više).

O kakvim onda troškovima za Fond osiguranja govore naši neprijatelji?

Oni koji navodno brinu o uštedama, o državnoj kasi, a sebi pišu dnevnice i honorare kad god i gde god stignu.

Znaju li dušmani koliko bi se ušteda postiglo, ako bi dijalizni pacijenti manje ležali po bolnicama, imali manje amputacija, manje sepsi, manju potrošnju skupih antibiotika i drugih lekova.

Znaju to oni sve, ali koriste samo one podatke koji opravdavaju njihov zamišljeni plan.

A taj plan glasi: najveće uštede se postižu ako dijalizni pacijenti žive što kraće.

To nikada javno neće da izgovore, ali sve ukazuje da itekako samo na te uštede računaju.

O moralu, humanizmu, solidarnosti, brizi za bližnjega svoga, ti apostoli neoliberalnog kapitalizma su se javno izjasnili čuvenom izjavom:

„Kome je do morala, neka ide u crkvu.“

Eto, takvi sada odlučuju o našim životima i našim sudbinama.

Oni se našli da „brinu“ o uštedama u zdravstvu?!

Međutim, evo šta o ceni HD i HDF kažu zapadni izvori:

Mazairac i saradnici, 2013. godine, kažu: HDF je oko 3,6% skuplja od one (najlošije) low-flux HD! Samo 3,6%!! (Mazairac et al. The cost–utility of haemodiafiltration versus haemodialysis in the CONTRAST Study. NDT 2013;28:1865-1873.)

Lebourg i saradnici, 2013. godine kažu: Dodatni trošak po jednom HDF tretmanu varira od (minus) -1,29 do (plus) +4,58 evra u odnosu na HD. Znači u proseku je HDF tretman skuplji za oko 3,29 evra. (Lebourg et al. Online hemodiafiltration: is it really more expensive? Nephrol Ther 2013; 9:209-214)

Japanski stručnjak, Takura i saradnici, 2013. godine, objavljuje da se sa HDF ostvaruju čak i uštede, u odnosu na standardnu HD! (Takura et al. Cost-effectiveness analysis of on-line hemodiafiltration in Japan. Blood Purif 2013; 35 suppl 1:85-89.)

Oates i saradnici, 2012. godine, kažu: HDF je skuplja za oko £1.16 po tretmanu, od high-flux HD. HDF je čak jeftinija od high-flux HD, kada se nabavlja univerzalni AV set sa infuzionom linijom. (Oates et al. Cost comparison of online haemodiafiltration with high-flux haemodialysis. J nephrol 2012; 25:192-197.)

Eto, to kaže struka! Sama zapadna, svetska, nefrološka nauka:

HDF je skuplja oko 3 evra od standardne HD!

Naši mogu pričati šta hoće!

I upravo to i rade.

.

Neprijateljska teza br. 5:

Voda u našim centrima nije dobra pa zbog toga nam ne mogu davati HDF !?!

Tamo gde voda nije dobra Centar treba zatvoriti, a nadležne posmenjivati i kazniti.

(A tačno je da u mnogim centrima voda nije dobra, jer se ne ispituje na propisani način, videti ovde).

Istina je međutim, da samo aparati za HDF imaju dodatne filtere za prečišćavanje vode za hemodijalizu i da su na tim aparatima pacijenti bezbedniji, čak i ako im se radi obična high-flux HD.

Dakle, uvek je bolje biti na aparatu za HDF!

Čak i ako iz nekog (sigurni smo neracionalnog) razloga imate samo HD, bolje je da vam se ta HD radi na HDF aparatu.

HDF aparat je onaj koji ima 2 pumpe! Jednu za krv, i drugu za infuzionu tečnost.

Dijalizni pacijent dakle, ako je normalan treba da traži aparat sa 2 pumpe i 2 filtera za vodu, takav aparat je uvek bolji od onoga sa jednom pumpom i jednim filterom, a onaj ko je i normalan i sposoban, taj će obezbediti sebi da se te obe pumpe okreću, tj. da rade HDF.

Takav je stav širen među dijaliznim pacijentima poslednjih 20 godina.

Danas je tehnika malo napredovala, pa npr. japanski dijalizni aparati garantuju punu bezbednost na HDF i sa samo jednim (ali japanskim) filterom.

Nikada nigde u našoj državi, a i šire, nije opisana nijedna pirogena reakcija ili zaraza pacijenta, a da je taj pacijent bio na HDF aparatu.

Nezvanično se od stručnijih servisera i nefrologa, može čuti, da imaju utisak i kad bi Topčidersku reku doveli na Gambro AK200 Ultra-S, taj bi aparat opet proizveo ultra-čistu infuzionu tečnost.

A za hemodijalizu na običnom HD aparatu, to ne mogu garantovati.

Za simpleks hd aparate je mnogo bitnija kvalitetna reverzna osmoza i ceo taj sistem za pripremu gradske vode i njeno pretvaranje u vodu za hemodijalizu, ali se i dalje pacijentima servira priča da bi ih samo HDF ugrozila, a high-flux dijaliza ih kao neće ugroziti.

I pored svih fizičko-tehnoloških i hemijskih činjenica, uvek će se naći neki plaćenici farmakoindustrije i javno brinuti da nije vreme za širenje HDF u državnim centrima jer je tamo loša voda.

Pazite, to tvrdi i čovek koji je pobegao na kućnu HDF, ali sad brine da se kao ne našteti onima koji nemaju mogućnosti da kao on, pobegnu iz državnih centara.

Pri tome se nije založio da se naredi popravka kvaliteta vode u tim državnim centrima, ne to mu nisu „sponzori“ naredili, naredili su mu samo da reklamira privatne dijalizne centre i da što više pacijenata usmeri ka privatnicima.

Zato naši dušebrižnici „brinu“ o „kvalitetu“ vode u državnim dijaliznim centrima.

Bitno je samo da Gazdama, tj. Sponzorima, obezbede što veći profit.

Voda ih brine kao i lanjski sneg.

.

Neprijateljska teza br. 6:

Ne možemo protiv Pravilnika, to je zakonski propis, samo do 20% može biti HDF !?!

Prvo, Pravilnik nije zakonski propis! To je podzakonski akt kojeg je donela jedna ustanova (RFZO), na predlog Komisije koju je ustanova sama izabrala. Zbog krivičnog dela diskriminacije pacijenata, protiv autora Pravilnika, a to znači protiv Predsednika i svih članova Komisije treba podneti krivične prijave. Razrešiti sve članove Komisije koji su primali novac i usluge od dijalizne farmaceutske industrije, jer će oni uvek štititi interese svojih sponzora, a ne pacijenata.

Do koje mere je ta komisija bila bezobzirna najbolji dokaz je to što je prva verzija tog njihovog Pravilnika sadržavala odredbu da 50% svih dijalizatora treba da budu low-flux dijalizatori (najslabiji, najmanje propusni dijalizatori). Nakon frke koja je nastala u javnosti, Komisija je u naknadnim verzijama promenila tu svoju nebuloznu odluku, pa je smanjila obavezni procenat low-flux dijalizatora na 10%. Toliko o njihovom znanju ili o njihovom poštenju, ili o njihovoj brizi za pacijente.

Još su paralelno sa tim Pravilnikom doneli i Pravilnik o cenama (!?!), gde su ladno potpisali sve cifre kako im je dostavila najveća farmakoindustrija na ovim prostorima, cene koje su pacijente i državu urnisale, ali kompaniji su bile super. Toliko o nezavisnosti i autoritetu članova Komisije.

Ali, pazite i ovo: u stručnim dijaliznim krugovima, samo je jedan jedini nefrolog digao glas protiv tog Pravilnika i javno ustao u zaštitu pacijenata (link). Niko drugi od lekara se nije usudio ili nije hteo tako da postupi, ne zna se šta je gore!

Da ponovimo, kao zaključak: jedino rešenje je podići krivične prijave protiv svih potpisanih ispod tog Pravilnika. Razlog: ugrožavanje zdravlja, nanošenje štete, telesnih i duševnih bolova, i udruživanje radi zajedničkog zločinačkog poduhvata.

A ko želi, lako će naći dokaze da su u Komisiji plaćenici farmakoindustrije: dokazi su u finansijskim papirima samih kompanija (to se razvodi na sponzorstvo, plaćena predavanja, publikacije, edukacije, promocije i slične aktivnosti), te u poreskim prijavama i izveštajima sa žiro- i drugih bankovnih računa

Što bi rekli novinari: Državo, reaguj!

.

Neprijateljska teza br. 7:

Postoje medicinske indikacije za HDF, na doktoru je da odluči ko će imati HDF !?!

Teška laž. Ne postoje nikakve indikacije za HDF! Već sam pogled na one koji imaju HDF ukazuje da onaj koji im je odobrio HDF lečenje, nije imao nikakav kriterijum.

Jedini kriterijum je VIP kriterijum.

Oni koji su imali neku Vezu i Poznanstvo, ti su dobili i HDF.

Ne sumnjamo da ima i slučajeva podmićavanja za dodelu HDF.

Javna je tajna da svaka usluga ima svoju cenu, pa tako i sređivanje kvalitetnijeg hemodijaliznog lečenja (a to je HDF) ima svoju cenu.

Na crnom tržištu.

Ima li crnjeg primera za crno tržište.

Ako se već javno piše i govori da je otimanje i preprodaja dece naša izvozna šansa (link), ako već postoje javne sumnje u poštenje onih koji distribuiraju organe u EuroMondoTransplant organizaciji, kakav je onda moralni ili krivični prekršaj nameštati nekima HDF, umesto HD?!

Praktično, nikakav: činite nekome dobro delo.

U nekim ranijim pravilnicima, nefrolozi su upisivali listu indikacija za HDF.

Pa je tamo stajalo da se na HDF upućuju mlađi pacijenti, radno sposobni ili zaposleni, oni kod kojih se očekuje skora (?!) transplantacija, oni koji imaju amiloidozu, polineuropatiju, veliku telesnu težinu ili im je standardna dijaliza nedovoljno efikasna, itd.itd.

Sa pojavom priče o polnoj, rodnoj, etičkoj i etničkoj ravnopravnosti, pravnici su vrlo brzo izbacili sve te odredbe, jer to što je neko mlađi ili zaposlen, ne znači da mora imati i bolje lečenje od starijeg i nezaposlenog. I slično.

Tako da na kraju više nijedna nefrološka ustanova ili institucija nije zadržala nikakve Pravilnike o kriterijumima za izbor na lečenje hemodijafiltracijama (da ih pacijenti ne bi tužili Sudu).

Tek je to doktorima-paranefrolozima omogućilo da rade sve što žele da rade.

I po babu i po stričevima.

Po babine linije.

Još i najpošteniji ispadoše rukovodioci jednog regionalnog dijaliznog centra koji su odlučili ovako: HDF daju jednom sedmično, svima (30%, ali je svima 30%).

U ostalim centrima se manje-više drže Pravilnika: sami biraju koga će među tih izabranih 20%.

Pravilnik je zapravo legalizovao protekciju.

.

Neprijateljska teza br.8:

EU preporuka za korištenje dijalizatora bez BPA je samo preporuka, nije i obaveza, nije naredba?!?

Istina je da preporuka, formalno i usko gledano nije obavezujuća naredba, ali takvo gledište je toliko usko da se jedva provlači kroz iglene uši.

Još tokom februara 2015. godine Evropska Komisija je donela svoje Konačno mišljenje o bezbednosti korišćenja bisfenola-a u medicinskim sredstvima. Upravo ovo mišljenje sadrži preporuku da Pri sistemskoj izloženosti Bisfenolu-A (BPA) kada put unosa nije oralni, posebno kod novorođenčadi u jedinicama intenzivne nege, odojčadi koja prolaze kroz duge medicinske procedure i za pacijente na dijalizi, SCENIHR (Naučni savet Evropske Komisije za novonastale i novootkrivene zdravstvene rizike) preporučuje da kad god je moguće treba koristiti medicinska sredstva koje ne oslobađaju Bisfenol-A.

Značaj ovog mišljenja i preporuke je u tome što je sačinjeno na oko 168 strana, sa detaljnim opisima na koji način Bisfenol-a (BPA) negativno utiče na zdravlje ljudi. Iz tog razloga je vrlo drsko, nehumano i bezobrazno postupanje svakog zdravstvenog radnika koji za ovu preporuku zna, ali je se svesno ne pridržava. Čak 28 stranica ovog dokumenta predstavlja izlistane naslove, naučne reference svih naučnih radova kojima se jasno dokazuje štetnost, toksičnost Bisfenola-a po ljude, pogotovo na ove najugroženije kategorije: 1) novorođenčad u jedinicama intenzivne nege, 2) odojčad koja prolaze kroz duge medicinske procedure, 3) pacijenti na dijalizi.

Kod ovih kategorija pacijenata, sa sigurnošću je utvrđeno da direktno izlaganje Bisfenolu-a dovodi do toga da su granične tolerantne doze ovog otrova u krvi višestruko prekoračene, tj. počinju sa svojim otrovnim, pseudohormonskim i drugim štetnim dejstvima u organizmu.

E sada, kako se radi samo o preporuci, sami državni organi koji se bave problematikom lekova i medicinskih sredstava, kao što su Ministarstvo zdravlja, Republički fond za zdravstveno osiguranje i Agencija za lekove i medicinska sredstva Srbije, zaista nemaju zakonsku obavezu da na svom nivou u regulativu medicinskih sredstava uključe ovu preporuku (ali niko ih i ne sprečava, te bi to svakako mogli učiniti), ali malo je drugačija situacija kada se radi o bolnicama, zdravstvenim ustanovama i zdravstvenim radnicima na terenu. Da li oni imaju ili nemaju obavezu da poštuju ovu preporuku Evropske Komisije? E pa IMAJU, i to i moralnu, i stručnu i zakonsku obavezu. Hajde prvo da krenemo od one moralne obaveze. Prilikom stupanja u lekarsku profesiju svi novopečeni lekari polažu lekarsku, Hipokratovu zakletvu. Ovo je zakletva koja još od davnina definiše moralne i etičke principe svakoga ko se bavi lekarskom profesijom. Originalna Hipokratova zakletva je jasno zaklela svakog lekara da pacijentu koga leči, bolesnom čoveku, ne sme dati otrov. Reč otrov je teško definisati, ali ako uzmemo u obzir danas prihvaćeno shvatanje ove reči jasno je da je otrov materija koja remeti biološke (fiziološke) funkcije organizma izazivajući prolazne ili trajne poremećaje, uključujući i smrt. Kada se ponovo osvrnemo na Konačno mišljenje Evropske Komisije o bezbednosti upotrebe bisfenola-a u medicinskim sredstvima, i na sadržana detaljna tumačenja na koje sve načine ova supstanca remeti biološke (fiziološke) funkcije organizma izazivajući prolazne ili trajne poremećaje, jasno je da se ovde nedvosmisleno radi o otrovu. Lekari koji su spremni da svog dijalizanog bolesnika leče materijalom koji direktno u njegovu krv otpušta Bisfenol-a, i pored svesti o otrovnosti ove supstance, ne mogu se smatrati ljudima dostojnim svoje profesije.

Ako odemo još malo dublje te pogledamo Kodeks medicinske profesionalne etike, Član 4 jasno obavezuje: Lekar treba uvek da ima na umu apsolutnu obavezu čuvanja ljudskog života i zdravlja, poštujući osnovno načelo medicinske etike „primarno ne naškoditi“. Dakle osnovno načelo je Primum Non Nocere, a koja pretpostavka predstavlja apsolutnu obavezu lekara. Znači, lekar je ipak dužan da svom dijaliznom pacijentu ne da otrov, Bisfenol-a, pa čak ni kroz terapijsko medicinsko sredstvo, jer prvi postulat lekarske etike je da se pacijentu ne sme naškoditi. Naćiće se sigurno među farmakomafijaškim plaćenicima mnoštvo onih koji će pokušati da minimizuju ili barem relativizuju značaj ovih postulata, a sve radi zaštite svojih dugogodišnjih bigfarmaceutskih industrijskih mecena koji dijalizatore pune Bisfenolom-a, a dijalizatori istim pune nesretne bolesnike. I to su upravo isti oni koji insistiraju na činjenici da ne postoji obaveza poštovanja preporuke Evropske Komisije, jer eto, to je samo preporuka a ne naredba. Takođe, ovaj obavezujući Kodeks medicinske profesionalne etike u daljim odredbama obavezuje: Lekar treba posebno da se zalaže za poštovanje pacijentovih prava. 

Verovatno mnogi misle da su pacijentova prava neka imaginarna i paušalna pretpostavka koja nema mnogo značaja već eto samo plovi u oblaku nekog imaginarnog i boljeg Sveta. E pa nije baš tako. Postoji nešto što se zove Zakon o pravima pacijenta, pa hajde malo da pogledamo šta tu sve piše. Pa evo recimo piše sledeće:

– Pacijentu se garantuje jednako pravo na kvalitetnu i kontinuiranu zdravstvenu zaštitu u skladu  sa njegovim zdravstvenim stanjem, opšteprihvaćenim stručnim standardima i etičkim načelima, u najboljem interesu pacijenta i uz poštovanje njegovih ličnih stavova (to je Član 3 Zakona o pravima pacijenta).

E sada bi bilo interesantno pitati zagovarače ideje da ne treba poštovati preporuku Evropske Komisije (jer to nije naredba), da li sipanje Bisfenola-a u krv pacijenta putem dijalizatora predstavlja lečenje u najboljem interesu pacijenta, i da li predstavlja poštovanje prava pacijenta da bude lečen u skladu sa etičkim načelima.

– Pacijent ima pravo na bezbednost u ostvarivanju zdravstvene zaštite, u skladu sa savremenim dostignućima zdravstvene struke i nauke, s ciljem postizanja najpovoljnijeg ishoda lečenja i smanjenja rizika za nastanak neželjenih posledica po zdravlje pacijenta, na najmanju moguću meru. Hajde još jednom da razmislimo da li punjenje pacijentove krvi otrovom, Bisfenolom-a, putem dijalizatora može dovesti do postizanja najpovoljnijeg ishoda lečenja i smanjenja rizika za nastanak neželjenih posledica po zdravlje pacijenta, na najmanju moguću meru.

Sada ako se vratimo na osnovno postavljeno pitanje – „EU preporuka za korištenje dijalizatora bez BPA je samo preporuka, nije i obaveza, nije naredba?!?“, odgovor je jasan i nedvosmislen: DA, lekari su u obavezi da prema svim ovde izlistanim propisima kojih se moraju pridržavati, obezbede svojim pacijentima dijalizatore koji u pacijenta ne unose dokazane otrove. I to ne zbog preporuke koja nije naredba, već zbog kodeksa i zakona važećih u Republici Srbiji.

.

Neprijateljska teza br.9:

Toksične materije poput BPA i DHP se nalaze svugde, svi smo tome izloženi i to je nemoguće izbeći, pa što bi za dijalizne pacijente bilo drugačije ?!?

Tačno je da se bisfenol-a i toksični ftalat koje smo pomenuli nalaze svuda oko nas, u raznim plastičnim materijalima, ali ipak možemo po malo birati kako i koliko ćemo biti izloženi ovim štetnim materijama. 

Često se ove supstance nalaze u plastičnim posudama za hranu, u limenkama osvežavajućih pića u sloju koji oblaže aluminijumski lim limenke, dečijim igračkama (koje mala dečica vole da trpaju u usta), i možda ponajviše u plastičnim flašama za vodu i pića. Pa evo već ovo saznanje nam omogućuje da u solidnoj meri izbegnemo i bisfenol-a i DEHP ftalat. Ako želimo da izbegnemo unos ovih supstanci oralnim putem (unos na usta, uglavnom putem hrane i vode) lako ćemo se odlučiti da se ne hranimo pakovanom hranom, već da se trudimo da jedemo isključivo sveže pripremljenu. Lako možemo prestati sa kupovinom flaširanih voda, i tokom toplih meseci sa sobom nositi staklenu flašicu napunjenu svežom „česmovačom“ ili filtriranom vodom. Maloj deci možemo kupiti igračke koje su pravljene od prirodnih materijala, kao što je drvo, ili pak od plastika koje na sebi nose oznaku BPA-free (bez Bisfenola-a).

Šta je to drugačije kod pacijenata na dijalizi? Pa TRI su osnovne razlike u odnosu na zdrav ljudski organizam.

– Prvo, zdrav ljudski organizam unosi u sebe Bisfenol-a i DEHP-ftalat uglavnom oralnim putem (na usta). Svi drugi putevi unosa kod zdravog čoveka su skoro pa zanemarljivi. Kada se ove supstance unesu na usta, iz creva se apsorbuju i dolaze u krv. Međutim taj krvotok predstavlja prvu liniju odbrane jer se ne radi o opštem krvotoku, već o krvotoku ka jetri. Jetra je poznata kao organ koji vrši razlaganje štetnih supstanci. Kako i ove dve supstance dospevaju u jetru iz creva putem krvotoka, u jetri bivaju vezane za određene proteine nosače, to se zove konjugacija čime se u ogromnoj meri deaktivira njihovo štetno dejstvo. Kod dijaliznog pacijenta, Bisfenol-a i DEHP-ftalat se najviše unose putem krvi, iz dijalizatora, a manje putem usta. To znači da štetne supatance najvećim delom zaobilaze mali crevno-jetreni krvotok, tj. znatno manje se deaktiviraju u jetri, te u krvi i uopšte u organizmu ostaju u svom aktivnom, štetnom obliku, jer nisu konjugovani. U zdravom organizmu, isključivo tako vezane tj. konjugovane štetne supstance se dalje iz krvi i kompletnog organizma izbacuju putem bubrega. Time se kod zdravog čoveka ove štetne supstance na kraju izbacuju iz organizma. Ovde logično dolazimo do druge razlike između zdravog organizma i dijaliznog pacijenta…

– Drugo, bubreg dijaliznog pacijenta na žalost ne funkcioniše ili veoma ograničeno funkcioniše u smislu izbacivanja štetnih supstanci putem urina. Iz tog razloga, bubreg dijaliznog bolesnika ne može iz tela bolesnika izbaciti Bisfenol-a i DEHP-ftalat, koji se u svojoj aktivnoj formi nagomilavaju u organizmu i počinju da proizvode svoja dobro poznata štetna dejstva. Čak i ukoliko postoji deo ovih konjugovanih supstanci, njihovim nagomilavanjem, a zbog nemogućnosti izbacivanja, dolazi do njihovog ponovnog aktiviranja i opet je tu štetno dejstvo na organizam.

– Treće, možda i najznačajnije, to je razlika u mogućnosti izbora. Zdravi ljudi će izabrati kakvu će hranu jesti, i iz čega će piti vodu, kako je prethodno i napomenuto. Takav izbor dijalizni bolesnik nema. Koju god hranu da jede, i koliko god da bira kako će uneti ono malo vode, ako ga svaki drugi dan po četiri sata „leče“ dijalizatorom koji mu ubacuje Bisfenol-a i DEHP-ftalat u krv, njegov organizam će sigurno trpeti štetne posledice ovih supstanci.

Ovde se moramo vratiti na prethodnu neprijateljsku tezu da prepruka da se kod dijaliznih pacijenata prestane sa korišćenjem dijaliznog materijala koji u sebi sadrži Bisfenol-a, ne predstavlja obavezu. Ovaj izbor za dijaliznog pacijenta u našoj zemlji treba da vrši lekar uključen u postupak nabavke dijaliznog materijala, to bi trebala da bude obaveza lekara, a ne pacijenata.

Ali, ako nam lekari ne budu radili svoj posao, moraće sami pacijenti da presaviju tabak …

Znate, ne postoji ni naredba da se ne smeju davati nefrotoksični antibiotici (npr. aminoglikozidi) pacijentima sa bubrežnom slabošću.

Nema naredbe, ali se podrazumeva da LEKAR, koji je dobar ili normalan, lekar, neće davati lekove koji oštećuju bubrege pacijentima koji već imaju oslabljene bubrege.

To je stručna greška.

To se goni na sudu.

Nema naredbe, zabrane da se nefrotoksični lekovi primenjuju kod bubrežne slabosti, ali postoji svest i savest, da se pacijentu ne sme naštetiti.

To bi moralo biti jače od svake naredbe.

Ni dete ni dijalizni pacijent nemaju mogućnost izbora. Odluke u njihovo ime donosi roditelj, odnosno lekar.

Ako se roditelj nesavesno odnosi prema svome detetu, ono će mu biti oduzeto.

Da li će nefrologu biti oduzeti dijalizni pacijenti ako im on daje Bisfenol-A i DEHP-ftalate?

Tužite ih, pa ćemo videti.

.

Neprijateljska teza br.10:

Ne može se u tendersku specifikaciju uvrstiti uslov da dijalizatori budu bez BPA, jer to znači da bi samo jedna firma mogla prodavati dijalizatore u Srbiji, a to bi bio monopol ?!?

Ovo je teška laž.

MOŽE se u tendersku specifikaciju staviti uslov da dijalizatori budu bez Bisfenola-a. Naime, svaka tenderska komisija za dijalizni materijal ima u svom sastavu lekara, stručno lice zaduženo za formiranje tehničkih specifikacija. Ti lekari, znate to su oni isti o kojima smo upravo pričali. To su oni isti lekari koji su, poštujući preporuke Evropske Komisije, dužni da pri lečenju dijaliznih bolesnika sprovode osnovne moralno-etičke principe, svoju Hipokratovu zakletvu, Kodeks profesionalne lekarske etike, Zakon o pravima pacijenata i Zakon o zdravstvenoj zaštiti. Taj stručni deo Komisije sačinjava tehničke specifikacije, tj. definiše karakteristike i količinu proizvoda koji se nabavljaju. Ako uzmemo u obzir sve ove principe kojima se lekari moraju voditi, jasno je da oni mogu kao tehničku specifikaciju, zahtev, staviti da dijalizatori koji se nabavljaju za lečenje pacijenata moraju biti bez Bisfenola-a. U tom smislu, lekara, profesionalca ne treba da zanimaju nikakvi monopoli, broj firmi koje mogu ponuditi dijalizatore bez Bisfenola-a i slično. U praksi u našoj zemlji to nije tako, jer dobar deo lekara nefrologa mnogo voli da se bavi „tržištem“ i firmama koje prodaju dijalizatore, a mnogo mnaje se bave svojim poslom i lečenjem pacijenata. U po noći da ih pitate koja firma koga vodi o svom trošku na kongrese, izlete, predavanja, promocije i slične edukacije – to svi sve znaju.

No da se vratimo na sastavljanje tendera. Ostali sastav tenderskih komisija uglavnom čine ekonomisti ili pravnici. Ovi ekonomisti i pravnici su tu da tenderska dokumenta uobliče sa odredbama Zakona o javnim nabavkama.

A briga o pacijentima svakako nije nešto što bi bilo u suprotnosti sa Zakonom o javnim nabavkama. Ovaj zakon u svom Članu 70. ima jednu odredbu koja predviđa da Naručilac (u ovom slučaju dijalizni centar, bolnica) tehničke specifikacije za tender sprema u skladu sa svojim objektivnim potrebama. Objektivna potreba svakog savesnog lekara i poštenog čoveka je da za svoje pacijente nabavi medicinsko sredstvo koje će dati najbolje lečenje a najmanje će narušiti zdravlje pacijenata. Na žalost „oni“ lekari koji više vode računa o dijaliznim firmama nego o svojim pacijentima, su ovu odredbu Zakona u praksi često zloupotrebljavali. Zloupotreba se sastojala u tome što su svojim integritetom stručnih lica tenderske komijsije svesno zahtevali dijalizatore koji daju lošije rezultate lečenja, manje očekivano preživljavanje pacijenata i koji sadrže otrove kao što je Bisfenol-a. Razlog sigurno nije briga o pacijentu ili o Zakonu, već su se takvi klimavci svoje profesije dodvoravali pojedinim firmama koje prodaju dijalizatore, ne bi li ih ove veliki sistemi ponekad pozvali na neku svoju proslavu, pomazili po glavi kao dobrog cuka, a i tutnuli im poneku nulu u beskrajno dubok džep. 

Znači, monopol nije nešto čime treba da se bave lekari i/ili pacijenti, ali da bi razbili i tu zabludu, možda će vas iznenaditi sledeći podatak.

U Srbiji trenutno postoje distributeri čak 4 proizvođača dijalizatora koji u sebi ne sadrže Bisfenol-A. U tom smislu, na tržištu dijaliznog materijala Srbije veći je broj distributera ovih proizvođača nego distributera proizvođača koji ne prave dijalizatore bez Bisfenola-A.

Zašto ih samo jedna od tih firmi prodaje u Srbiji, nije pitanje za lekare, tenderske komisije, i državna tela koja se bave monopolom i konkurencijom.

Ovo je pravo pitanje za firme distributere dijalizatora. Verovatno su im za bolesne Srbe dobri i dijalizatori puni otrova.

NATO još nije završio svoj prljavi posao.

.

.

.

DiaBloG – 2018

.

.

.

Za one koji nisu gledali, neka pogledaju:  (https://www.youtube.com/watch?v=rhODmDl3M6k)

(https://www.youtube.com/watch?v=rhODmDl3M6k)

Ostali korisni linkovi:

https://dijaliza.wordpress.com/2013/03/03/trazimo-hdf-za-sve/

https://dijaliza.wordpress.com/2013/03/30/francisco-maduell-prednosti-hemodijafiltracije-su-naucno-dokazane/

http://www.sobirs.org/wp-content/uploads/2014/12/Problemi%20u%20HD%202014%20predavanje.pdf

https://dijaliza.wordpress.com/2015/08/14/koliko-je-zaista-hemodijafiltracija-skuplja-od-obicne-hemodijalize/

https://dijaliza.wordpress.com/2015/06/18/kako-nas-truju-dijalizatorima/

https://echa.europa.eu/-/msc-unanimously-agrees-that-bisphenol-a-is-an-endocrine-disruptor

http://ec.europa.eu/health/scientific_committees/emerging/docs/scenihr_o_040.pdf

 

Dijaliza po tipu kompanije ili po tipu pacijenta?

Velika je nesreća što su naši dijalizni pravilnici, tenderi, centri i nabavke, organizovani uglavnom po tipu kompanije, dijalizne kompanije, na čijim se aparatima dijaliziramo. Da je sreće pacijent bi bio u prvom planu, u centru sistema, pa bi se sve, od pravilnika do nabavki, podešavalo prema potrebama nas pacijenata. Nažalost, naši medicinari, u skladu sa postojećim sistemom, prevashodno vode računa od koje će kompanije šta nabaviti. Oni te nabavke zovu „nabavke po tipu mašine“. Kakvi su im pacijenti i koje su potrebe tih pacijenata, o tome niko ne vodi računa. Tačnije, vodi se računa da ne dobijemo previše kvalitetnih dijaliznih tretmana (ne više od 20%). Svi već znate da postoje zadati procenti u koje doktori uklapaju potrebe svojih pacijenata. Tako im Pravilnikom odredili šefovi, profesori, kojima je najvažnije bilo da zaštite interese određenih dijaliznih firmi, firmi koje su njihovi dugogodišnji sponzori i donatori. Zato je veliku pažnju u dijaliznoj javnosti izazvao najavljeni serijal intervjua predsednika Saveza bubrežnih invalida Republike Srbije sa direktorima dijaliznih kompanija u Srbiji. Naš sajt će te tekstove prenositi u celosti, počevši od ovog prvog iz te serije, sa direktorom predstavništva japanske dijalizne korporacije Nipro. Obzirom da se u tom tekstu otkrivaju mnoge interesantne stvari, očekujemo, naravno, i vaše komentare.

Prenosimo vam tekst iz:  „Дијализа“ часописа Савеза организација бубрежних инвалида Републике Србије-година II, број 3-2016, стр.16-20:

МАТЕРИЈАЛ ЗА ДИЈАЛИЗУ ПО ТИПУ ПАЦИЈЕНТА

Поштовани читаоци,

Верујемо да све вас интересује каквог је квалитета дијализни материјал којим се снабдевају наши дијализни центри, болнице и клинике. Од тог материјала у значајној мери зависе и наши животи, наше преживљавање и степен рехабилитације. Шта је права истина о квалитету дијализатора, крвних линија, концентрата, апарата за дијализу и њиховог потрошног материјала? Ко и како доноси одлуке које се тичу квалитета нашег лечења и наших живота? Од овог броја, часопис „Дијализа“ започеће нову серију разговора, интервјуа, са најодговорнијим људима дијализног бизниса, како бисмо „из прве руке“ сазнали шта се дешава са снабдевањем и набавкама материјала и средстава од којих зависе наши животи.

У овом броју, за „Дијализа“ часопис говори Др Дејан Томовић, директор фирме Nipro D.med екслузивног заступника јапанског произвођача дијализног материјала фирме NIPRO.

Дијализа“ часопис: Поштовани докторе Томовићу, крајем прошле године, видели смо да су по питању поузданости, јапански аутомобили, проглашени за најпоузданије на свету. Реците нам, да ли се може направити аналогија, да ли је и јапански дијализни материјал тог нивоа квалитета?

Др Томовић: Тачно, Ваше поређење потпуно осликава квалитет јапанских производа, а поготову нашег произвођача, Нипро Корпорације. Знате, Јапан има најмању смртност дијализних пацијената на свету. Друго, Јапан нема развијен програм трансплантације, па се зато оријентисао на квалитет дијализног лечења. И у томе је постао најбољи на свету, те су јапански произвођачи дијализног материјала заиста развили врхунске прозводе у својој области.

Дијализа“ часопис: Хајде да будемо конкретнији. Сви смо ми чули за Tojotu, Sony, Canon, Hondu, Panasonik, Toshibu и друге јапанске брендове. Да ли је Nipro у дијализи, оно што су ови брендови у својим областима?

Др Томовић: Апсолутно, па чак и корак даље. Онај ко се дијализира помоћу Нипро медицинских средстава може да рачуна на квалитет који постоји и код осталих брендова које сте навели за различите области. У том смислу се највише истичу Нипро дијализатори, јер Нипро управо на пољу дијализатора поставља нове стандарде квалитета и функционалности, и тера друге произвођаче да барем покушају да прате тај корак. Дијализатори без Бисфенола А су прави пример за то.

Дијализа“ часопис: Ако је то тако, неминовно се намеће питање: где сте ви били свих ових 6 деценија колико постоји дијализа у Србији? Зашто имам утисак да смо за Нипро игле и Нипро шприцеве сви знали, а за Нипро дијализаторе, до скоро нису знали ни наши нефролози, они који су најпозванији да се тиме баве и који редовно одлазе на конгресе и усавршавања из нефрологије и дијализе.

(https://www.youtube.com/watch?v=TRupNvBq7sw)

Др Томовић: Можда би било боље питање где смо били последњих 6 година. Али у праву сте, конгреси и усавршавања на која су одлазили наши стручњаци на жалост нису доносили нови квалитет лечења дијализних пацијената у Србији. Знате, пре двадесет година интернет се тек развијао, кућни компјутери су били реткост, мобилни телефони су били у повоју, телевизори су били гломазне кутије у дневним собама. Данас је интернет свуда, мобилни телефони и аутомобили у себи садрже вишеструко моћније компјутере од оних које смо пре 20 година само могли да замислимо, а телевизоре држимо окачене на зид као слике. Све се то променило, само се пацијенти у Србији и даље лече скоро истим дијализним материјалом, конкретно дијализаторима као и пре две деценије. Сада смо ми ту да то променимо нашим квалитетом. Велика већина наших нефролога су часни лекари који брину за своје пацијенте, али на жалост годинама уназад су били под утицајем управо најистакнутијих доктора ове професије. Ови најутицајнији нефролози су се по правилу борили за опстанак монопола, или тачније бипола, представљајући верне чуваре на вратима српског дијализног тржишта, али и то се данас мења.

Дијализа“ часопис: Па шта се то десило, да ми данас ипак разговарамо овде, са Вама?

Др Томовић: Десио се закон, десила се упорност, десио се Нипро. Мада се и дан данас покушава избећи конкуренција, покушавају се избећи законске одредбе. И ми ту водимо велике борбе, на сваки законом дозвољен начин, јер политичку и тајкунску подршку не желимо. Наша највећа подршка је Нипро Корпорација и квалитет дијализног материјалa који стоји иза нас.

Дијализа“ часопис: Реците нам нешто конкретније о томе. Ко, када, где, и како, се све врше те назаконитости, када је у питању снабдевање дијализним материјалом?

Др Томовић: Бојим се да нам ни 5 бројева Вашег цењеног часописа не би било довољно да одштампате све оно што смо ми уочили и сазнања до којих смо дошли, а што би се најпре могло сврстати у један вид организованог криминала. Ево само неких примера – рецимо када здравствени систем Србије више није могао да на тендерима за дијализаторе заштити дијализни монопол од фер тржишне утакмице, првенствено од нас, Нипра, једноставно је престало да буде тендера. Тако су се у трајању од преко две године, дијализатори по налогу Здравственог фонда набављали потпуно нелегално, без икаквих уговора, без икакве контроле цена и квалитета, искључиво од монополски установљених фирми. Све је то учињено на штету свих нас, нашег новца, и на штету дијализних пацијената. Ако има ваших читалаца који прате сајт dijaliza-wordpress много су могли тамо прочитати.

Дијализа“ часопис: Рецимо да многи наши, посебно старији читаоци не користе интернет, дајте нам неколико кључних примера незаконитих радњи или неодговорног понашања у дијализном бизнису.

Др Томовић: Ево, рећи ћу вам конкретно. Да ли Ви знате ко је власник апарата за дијализу у српским дијализним центрима? Да ли Ви знате да то питање није регулисано за огроман број дијализних апарата? По дијализним центрима се „шушка“ о томе да фирме које сматрају да располажу апаратима у дијализним центрима у Србији, користе те исте апарате да уцењују Фонд здравства или болнице да ако они не буду побеђивали на тендерима да ће повући све „своје“ апарате и оставити пацијенте на цедилу. Према нашим сазнањима, која је тешко проверити, поједини истакнути нефролози су финансијским везама били повезани са двема дијализним фирмама, а посредни доказ за то су многе верзије Правилника о дијализи које су биле написане тако да се заштити монопол на српском дијализном тржишту. Сматрам да је врло јак незванични утицај који те фирме имају у политици, у судству, у здравству, па и у удружењима пацијената, ако хоћете да будемо искрени.

Razgovor urednika sa direktorom Nipro

Дијализа“ часопис: Кад говорите о удружењима пацијената, морам Вас упозорити да наше удружење и наш „Дијализа“ часопис, није никада добио ниједан динар од тих фирми, нити је икада објавио иједну рекламу било које фирме. Ми смо апсолутно непрофитна и независна организација.

Др Томовић: Мислим да Ви знате на која и каква удружења пацијената мислим. Ја Вам се извињавам што сам и према Вама био неповерљив у почетку. Пристао сам на овај интервју када сам се уверио да сте Ви једини изузетак. Ја Вас ценим због тога што сте дали шансу истини, јер истина о овим темама не може да се нађе у српским медијима.

Дијализа“ часопис: Поменули сте нејасну ситуацију са власништвом над апаратима за дијализу у нашим центрима и стварање ситуације да се потрошни материјал мора узимати само од фирми произвођача апарата. Зашто онда Ви нисте понудили своје апарате дијализним центрима?

Др Томовић: У неким дијализним центрима су намерно ломили наше дијализаторе да би их приказали као оштећене и пријављивали нас Агенцији за лекове. Да ли можете да замислите шта би тек радили са нашим апаратима? Нипро апарати су спремни и регистровани у Србији, али овај овакав систем до сада није био спреман за њих.

Дијализа“ часопис: За разлику од Црногораца, Срби нису никада ратовали са Јапаном, па није било ни потребе да се миримо са њима. Штавише, стиче се утисак да је та високоразвијена земља необично пријатељски наклоњена према Србији. Сви се сећамо чистих и модерних аутобуса на којима је писало ’Донација Владе Јапана’, а за поклон саднице јапанске трешње Срби су се појавили у непланирано великом броју. Кажу да је јапанска влада и највећи донатор медицинске опреме Србији. Зато је наше питање: да ли је негде у изгледу да Србија добије и јапанску опрему за дијализу?

Др Томовић: Јесте наравно, па су неки први кораци и покренути по том питању. Да би и јапанска опрема за дијализу дошла у Србију, потребно је да постоји такав интерес од стране корисника. Народ Јапана заиста јесте један од највећих донатора српског здравства. Донација јапанских аутомобила је била стварно лепо прихваћена од стране наше земље. Уколико би се једног дана Јапан одлучио да донира јапанску опрему за хемодијализу, надам се да би била подједнако добро прихваћена.

Дијализа“ часопис: Да ли је уопште могуће ући у дијализни бизнис у Србији, ако имате против себе лекаре, нефрологе, начелнике дијализних центара, Комисије за дијализу, Тендерске комисије, удружења пацијената, политичаре, судије и стране амбасадоре – како сте ви уопште успели и да ли размишљате о томе да покушате бар са једном од тих важних група да склопите примирје?

Др Томовић: Наша фирма као и наш принципал има високе етичке кодексе, ми једноставно не можемо и не желимо да радимо на начин како су други овде радили деценијама. Немамо ништа против лекара, већ напротив, то су људи чија је мисија у суштини иста као и наша – да пацијентима буде боље. Због тога никада ништа не бисмо учинили ни против интереса пацијената, али такве ствари су се овде радиле. Прави стручњаци из области дијализе знају шта је заиста најбоље за пацијента, те свако ко је заиста стручњак једноставно мора бити на нашој страни. Чињеница је да су војне тендерске комисије и стручњаци војних здравствених установа, протеклих пар година ипак били поштенији при састављању тендерских услова и то је било пресудно да квалитет нашег дијализног материјала прво доспе тамо. Сада се трудимо да доспемо практично свуда, и да барем пружимо шансу да се пацијенти лече најквалитетнијим дијализаторима.

Дијализа“ часопис: У медијима се појавила информација о плати директора једне дијализне фирме од 12 хиљада евра, месечно. Да ли сте Ви тај директор, докторе Томовићу?

Др Томовић: Ха, ха, .. (смех). Знате Ви врло добро, да ја нисам из те приче. Ми не добијамо никакве субвенције у овој држави. Поменух ли Вам већ високе етичке кодексе наше фирме? Нисмо ми ни моно-, ни би-полисти. Одговор на то питање ћете морати потражити код неког од наредних саговорника из ове Ваше серије разговора.

Дијализа“ часопис: За вас се тврди да сте оборили цене дијализатора на историјски минимум, да сада због тога дијализни доктори и сестре не могу да путују на конгресе, а да све друге специјалности: кардиолози, ортопеди, реуматолози и даље несметано путују, наравно, о трошку државе, која та путовања плаћа кроз већу цену медицинског материјала. Како мислите радити, ако сте против себе окренули и лекаре и сестре и пацијенте?

Др Томовић: Морам да Вам поновим, нисмо ми против лекара, нити против сестара, нити против финансијског помагања њима или пацијентима. Друга ствар је ако су превелика нечија очекивања од нас. Када смо помагали, помагали смо искрено, а не да би се хвалили, па нећемо ни овога пута. Када смо донирали, донирали смо да помогнемо, а не да би из тога извукли неку корист. Осим тога, DTнисмо ми оборили цене дијализатора. Постоји нешто што се популарно зове предводник тржишта, маркет лидер, водећа фирма, а то тренутно у овом послу није наша фирма. Фирма која је годинама била водећа по питању дијализног материјала у Србији је та која диктира услове тржишта и цене. Знате да је тренутно у јеку кампања тендера за дијализни материјал у целој Србији. У првих пар тендера ми смо били нешто виши са ценама, док је водећа фирма управо водила агресивну политику обарајући цену 30% испод наше. Нисмо желели да улазимо у трку са ценама већ да покажемо да нам није циљ беспоштедна борба, и да омогућимо да водећа фирма сама одабере на које место на тржишту ће нас позиционирати, и ми бисмо на то пристали. Водећа фирма је одабрала да нас потпуно уклони агресивно ниским ценама, те је садашње стање на дијализном тржишту последица нашег одговора на овако дрско тржишно понашање.

Дијализа“ часопис: Према нашим информацијама, ви јесте релативно нови на српском дијализном тржишту, али сте већ направили страшан дар-мар: победили сте или сте добили највећу количину дијализатора на тендерима за наше највеће дијализне центре, нпр. Звездару, ВМА, Драгишу Мишовића, ..   Реците нашим пацијентима који ће се дијализирати тим медицинским средствима да ли су она квалитетна и у чему се огледа тај квалитет?

Др Томовић: Не желим да користим Ваше питање за маркетинг, па ћу бити кратак. Наша прва линија квалитета су дијализатори. Функционалне карактеристике у смислу уклањања штетних супстанци из крви и ултрафилтрационе способности наших Elisio серија дијализатора су углавном супериорне у односу на већину других дијализатора који се могу пронаћи на светском тржишту па и код нас, у Србији. Произведени су технологијом без опасног токсина, Bisfenol A, за разлику од већине других производа ове врсте. Сматрам да је све то од највећег значаја за квалитет лечења пацијента. Паковање ових дијализатора је алуминијумско, а не једноставна пластична врећица, чиме је омогућено да буду максимално безбедно транспортовани и спречено је да буде нарушена њихова стерилност или друга својства. Произведени су и упаковани на стерилан начин те је њихова накнадна стерилизација гама зрацима изузетно блага и безбедна. Овако произведени, стерилисани и упаковани дијализатори су нешто најбоље што пацијент може добити за своје лечење. Да не наводим понаособ сав други дијализни материјал, све је то врхунског квалитета, о чему „шушка“ комплетна дијализна јавност, али мало ко се усуђује да гласно проговори.

Дијализа“ часопис: Какве сте све проблеме имали, чиме су се све остали дијализни снабдевачи служили да би опањкавали вас или вашу фирму? Пацијенти заслужују да знају истину, према томе молим вас, будите потпуно поштени и искрени, јер после Вас на ред ће доћи и остали директори, па ћемо и од њих захтевати исте одговоре.

Др Томовић: Тешко је свести све то у пар реченица али покушаћу укратко. Па прво, утицај на формирање Правилника о дијализним материјалима. Годинама су Правилници о дијализи прављени не у интересу пацијената, него на начин да се Нипро избаци из дијализног система Србије. Тендерске комисије у Здравственом фонду на некада централизованим тендерима за дијализу, су недељама тражиле и најмању грешку у нашим тендерским понудама како би оспорили наше понуде, јефтиније и углавном квалитетније у односу на конкуренцију. Сматрам да је све то чињено под утицајем наше конкуренције, јер медицинско, финансијско или неко треће оправдање за то не постоји. Поједина удружења пацијената су против нас подносила лажне пријаве Инспекцији Министарства здравља, и то удружења пацијената на кућној дијализи, која никакав контакт са нама нису имала, без стида и срама. Ова удружења пацијената су ширила гласине да ће бити озрачен свако ко се дијализира дијализаторима стерилисаним гама зрацима. Најновије, тренутно актуелне лажи, су да Нипро уоште није јапанска фирма већ кинеска (?!).

Дијализа“ часопис: Да ли је могуће да такве ствари још увек трају и да конкурентски рат за дијализно тржиште иде до те мере?

Др Томовић: Дијализна јавност почиње да схвата да су поједине функционалне карактеристике конкурентских дијализатора знатно лошије у односу на Нипро дијализаторе. Од тада су клевете усмерене на нас као фирму и њено руководство. Најзабавније ми је било када су се појавиле гласине да смо хомосексуалци (смех). Немам ништа лично против хомосексуалне популације, па ми није јасно да ли су тиме покушали да увреде нас или хомосексуалце. Даље се шире гласине како је Нипро једини кривац што сада доктори, нефролози неће моћи да одлазе на стручне конгресе о трошку дијализних фирми. Покушава се стручна јавност окренути против нас, иако смо ми присутни у јако малом малом пронценту гледајући свеобухватно дијализно тржиште. И то чине управо они који су од тог тржишта у протекле две деценије наплатили мислим преко пола милијарде евра. Чујем да се прети дијализним центрима да се неће сервисирати машине на којима започиње коришћење Nipro крвних линија. Шире се лажи како су линије неодговарајуће, како ће се машине кварити, без обзира што су линије проверене, функционалне, са много бољих карактеристика од линија које производи произвођач машина. Па ако машине баш и крену да се кваре, знаћемо ко је кривац за то, обзиром да се ове линије користе свуда у свету без проблема, и машине савршено раде са њима.

„Дијализа“ часопис: како је могуће да се на све начине спречава прича о штетности Bisfenola A и фталата, материја којих има у свим дијализаторима и линијама на домаћем тржишту, осим у онима које производи Nipro, а држава и даље одбија да изврши препоруке Европске комисије за здравствене ризике?

Др Томовић: ДЕХП фталат не садрже ни други дијализатори који се уобичајено користе у Србији, али Бисфенол А заиста не садрже, нити ослобађају, само Нипро дијализатори Елисио серија. Препорука Европске комисије је донета још пре тачно годину дана, и јасно наглашава да треба да се престане са коришћењем дијализног материјала који у себи садржи ову токсичну супстанцу, када год је то могуће. Сада је то могуће, јер управо Нипро Елисио дијализатори не садрже овај токсин. На жалост, нити дијализна заједница у Србији, нити релевантни државни оргавни нису обратили пажњу на ово јасно упозорење. Као да никоме осим Вас пацијената није превише стало до тога. Има и изузетака, нефролози три велика дијализна центра у Београду су показали своје интересовање за овај проблем. Желим да овим путем апелујем и на остатак дијализне заједнице у Србији да направи неки помак у вези Бисфенола А. Мора се учинити неопходно да би се у складу са професионалном етиком и у складу са Законом о здравственој заштити пацијентима на дијализи омогућило најадекватније дијализирање средствима која ће најмање штетити њиховом здрављу. Па нека то буде барем за најугроженије категорије дијализних пацијената.

Дијализа“ часопис: Како је могуће да се суви бикарбонат за хемодијализу у целом свету производи и набавља од различитих фирми, а само код нас се то не дозвољава? Иако је то материјал који се производи у сред Европе, у Немачкој на пример (Serumwerk, нпр), испуњава немачке стандарде, али не одговара нашим монополистима и њиховим штићеницима?

Др Томовић: ….Или рецимо имамо NiproCart суви бикарбонат за дијализу направљен у Нипро фабрици у Шпанији. У праву сте, али са становишта тржишта. Сви ти стандардни бикарбонати су подесни за коришћење, али када дозволите да их само једна фирма продаје, ствара се монопол над тим производом. Дијализним пацијентима то није толико битно, него се штета наноси средствима здравственог осигурања.

Дијализа“ часопис: А шта је то што сматрате да је битно дијализним пацијентима?

Др Томовић: Са становишта пацијената много је битније када здравствени систем, кроз Правилнике о дијализи не препознаје рецимо Mid-fluks дијализаторе, дијализаторе средњег протока. Low-flux дијализа се полако гаси у напредним здравственим системима, само код нас опстаје, и поред тога што је дугорочно лоша по пацијента, јер не уклања штетне супстанце велике молекулске масе. Томе служе Mid-flux дијализатори, који имају све карактеристике сличне Low-flux дијализаторима, али из крви уклањају и те штетне велике молекуле. Нипро има регистроване и Mid-flux дијализаторе али се не пружа могућност да они дођу до пацијената. Стручна јавност је урадила једну одличну ствар, пре неког времена је у Правилницима о дијализи свела проценат Low-flux дијализе на значајно мању меру. Сада је време за следећи корак, т.ј. да се омогући Mid-flux дијализа зарад добробити пацијената.

Дијализа“ часопис: била је једна карикатура на интернету, алузија на филм Godfather, где директори пет највећих дијализних фирми притискају главног Кума да подели са њима своје везе у политици, медијима, полицији и судству, па ће сукоби међу дијализним фирмама одмах престати. Колико има истине у таквим схватањима, могу ли се заиста зауставити ти ратови у дијализном бизнису и од чега то зависи? Да ли је заиста било икаквих контаката или разговора између вас на ту тему? Или између вас снабдевача и представника државних органа?

Др Томовић: Неминовно је да ће сукоби међу снабдевачима дијализним материјалом кад-тад престати. Питање је времена и начина када и како ће се то десити.

Razgovor LjT sa DTДијaлизa“ чaсопис: зa крaј, уз зaхвaлност зa време које сте нaм посветили, реците нaм докторе Томовићу, иaко нисте Црногорaц, чули сте, нaдaм се, зa поему Мaтије Бећковићa: „Ђе рече Јапан“? Реците нaм докторе Томовићу, дa ли ће нaшa дијaлизнa јaвност, дијaлизни пaцијенти у Србији, имaти aсоцијaцију нa Нипро, кaдa неко, било ко, помене нaзив те песме?

Др Томовић: Апсолутно. Јa ни једног тренуткa нисaм посумњaо у то. Хвaлa и Вaмa и све нaјбоље желим и Вaмa и чaсопису и свим дијaлизним пaцијентимa који су имaли временa и стрпљењa дa ишчитaју овaј нaш рaзговор.

.

.     .     .     .     .     .

____________________________________

.     .     .     .     .     .

.

Tekst prenet u celosti iz:

„Дијализа“ часописа Савеза организација бубрежних инвалида Републике Србије-година II, број 3-2016, стр.16-20.

(Razgovor vodio i zabeležio: Dr Ljubinko Todorović)

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

https://www.youtube.com/watch?v=C6k_BOHfLYc

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

https://www.youtube.com/watch?v=t2E6vgKI7xs

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Милица Пејчић: моја прича

ЈА САМ ИМАЛА СРЕЋЕ

Milica Pejcic-01

Милица Пејчић

.

Зовем се Милица Пејчић, из Суботице сам, рођена 1963. године.

Када сам имала 30 година, односно 1992. године, установљено ми је да болујем од хроничне упале бубрега, тачније, дијагноза је гласила: хронични гломерулонефритис.

Болест је откривена случајно, и то када је већ била у поодмаклој фази, прегледом код лекара опште праксе у локалној амбуланти.

Претходно сам имала неколико узастопних прехлада, од којих изгледа, никако нисам могла да се ослободим.

Мада, сада, када гледам уназад, били су ту присутни и други знаци, карактеристични за људе чији бубрези не функционишу, као што су: анемија, сува кожа, поспаност, безвољност и сл.

Након испитивања у клиничком центру Нови Сад установљено је да ми један бубрег уопште не функционише, а други функционише са само 17% капацитета.

Није се могло прецизно рећи докле ће и тих 17% издржати.

Након првобитног шока почела сам да се припремам за хемодијализу.

Већ ту ми је била веома значајна подршка моје породице, мог супруга, моје мајке, као и његових родитеља.

Имам два сина, који су тада били још мали: имали су осам и шест година, а данас већ од млађег сина имам и унуче.

Прва АV-фистула урађена ми је у клиничком центру Нови Сад, али никада није прорадила.

Друга АV-фистула ми је направљена у Будимпешти и ни та такође, није прорадила, али ми је тамо уграђен Tesio катетер.

Преко тог катетера сам дијализирана око 3 месеца, након чега је дијализа настављена преко АV-фистуле урађене у Суботици.

У септембру 1994. године моја мајка и ја смо се, уз подршку осталих чланова породице обратиле Клиничком центру Србије у Београду, др Радмили Благојевић Лазић, са надом да постоји могућност трансплантације.

Веома брзо смо кренуле на упоредну типизацију ткива, тако да сам зиму 1994. на 1995. годину провела: три пута недељно преподне на послу, поподне на дијализи, а дане између, мајка и ја смо путовале у Београд ради испитивања.

Година је била тешка, недостатак разних реагенаса условио је спорији ток испитивања подударности.

У исто време квалитет дијализе који ми је у првим месецима био прилично добар, нагло се погоршао и то из следећих разлога:

након што сам провела недељу дана у београдском клиничком центру ради артериографије, у Суботици сам стављена три месеца на дијализни апарат за ХИВ позитивне пацијенте (!!!) да би се установило кроз период инкубације, да нисам постала ХИВ позитивна, или да нисам донела неки од вируса.

То и није било једино лоше што ме снашло, него је и сам тај апарат био лош, дијализа ми је била лоша.

Сам апарат је био стар и немогућ за програмирање скидања телесне тежине.

С обзиром да сам ја све време док сам ишла на дијализу мокрила, нисам доносила ни грама сувишне телесне тежине, а апарат је сам од себе скидао телесну тежину по једној дијализи од три до пет килограма, што је на мојих 54 килограма било убитачно.

Притисак ми се на крају дијализе пењао до 210/150 mmHg.

Суви кашаљ ме је нападао и у појединим моментима сам се питала да ли ћу уопште и дочекати трансплантацију.

Скупила сам храброст и обратила се начелнику хемодијализе Др Тилију са питањем да ли он уопште зна шта се са мном дешава на дијализи, с обзиром да ме нико од лекара не обилази, а да се ја након дијализе осећам изузетно лоше.

Од наредне дијализе, током целе дијализе надокнађивана ми је течност коју ми је сам апарат скидао, а била сам послата и код пулмолога, који је само потврдио да је мој кашаљ резултат лоше дијализе.

Чим сам враћена на одељење за негативне пацијенте и моје здравствено стање се у великој мери поправило.

У мају 1995. године, мајка и ја завршиле смо испитивања и чекале смо „ПОЗИВ“ од стране клиничког центра Србије да се приступи трансплантацији.

Позив је стигао, и 15. ју на 1995. године ушле смо у Клинички центар.

Трансплантација је извршена 22. јуна 1995. године. Операције су извели Др Борић и Др Милутиновић, а лекарски тим нефролога предводиле су Др Благојевић-Лазић и Др Радивојевић-Ђокић.

Када су ме пробудили из анестезије, пробудила сам се са неизмерним осећајем среће. Још ми нико ништа није рекао, али ја сам једноставно знала да је све уреду и да мој нови бубрег функционише.

Мој опоравак ишао је очекиваним током, међутим мајка се спорије опорављала, јер је неколико дана након операције установљено да има унутрашње крварење.

Обе смо изашле из Клиничког центра 21. јула 1995. године.

У време када сам се припремала за трансплантацију и на неки начин едуковала у вези тога прочитала сам да је просечан век пресађеног бубрега пет година и да га након тога обично савлада болест која је савладала и прве, односно природне бубреге пацијента.

Данас, након 21 годину од трансплантације могу рећи да сам ја једна веома сретна жена.

Добро се осећам, радим пуним темпом, на радном месту, као и код куће.

У пензију нисам отишла ни када сам могла, односно док сам још била на хемодијализи, а туђу негу и помоћ никада нисам користила, јер посао је поред моје породице био онај други елеменат који ми је помогао да се борим и преживим.

Редовито идем на контроле у Клинички центар Србије у Београду, свака три месеца, а по потреби и раније. Докторке, Благојевић-Лазић и Радивојевић-Ђокић, су отишле у пензију. Сада се контролишем код проф. др Вишње Лежаић.

Свих ових протеклих 20 година веома сам задовољна начином рада и односом према мени као пацијенту, свих запослених у Клиничком центру Србије.

Контролама су обухваћене уобичајене анализе за пацијенте који су трансплантирани.

Осим тога, једном годишње, пацијент уради све лекарске прегледе, као што су на пример: мамографија, гинеколошки преглед, преглед код кардиолога, снимање плућа и др. би се установило опште здравствено стање пацијента.

Приликом израде анализа крви и урина често се ураде и додатне анализе као што је на пример анализа паратхормона.

У време одласка на трансплантацију и неколико наредних година нисам уопште одлазила у локалну амбуланту, већ сам се за све што ми је било потребно обраћала Др Задори Јаношу, нефрологу у суботичкој болници.

Након промена у организацији здравственог система, сада у болницу уопште не идем, већ све што ми је потребно решавам у локалној амбуланти код Др Саболчки Мелите, која је мој изабрани лекар и са којом сам веома задовољна.

Моја мајка је ове године напунила седамдесет година.

Води рачуна о свом здрављу, витална је, добро се осећа, обавља свакодневне послове, путује и свима нама (деци, унучадима и праунучету) и данас помаже.

Ја сам имала среће да сам имала од кога да добијем бубрег, имала сам моју мајку.

Многи пацијенти на хемодијализи немају такву могућност.

За њих је излаз кадаверична трансплантација, а док су на дијализи што виши квалитет дијализе (ХДФ).

Због тога верујем да сви требамо радити на едукацији људи, на подизању свести, да се свако од нас пријави за потенцијалног донора и да затражи донорску картицу.

Сваком пацијенту на дијализи поручујем:

борите се и телом и духом, не клоните, што више едукујте себе, да би ваш живот био квалитетнији.

.

Суботица, 14.12.2015.

Милица Пејчић

.

              Milica Pejcic-02                  Milica Pejcic-01                 Milica Pejcic-03

.

       Milica sa majkom Gabrijelom Tot Kiralj       Милица Пејчић и њена мајка Габријела Тот Кираљ

.

Преузето из вашег и нашег “ДИЈАЛИЗА“ часописа Савеза организација бубрежних инвалида Републике Србије – година I , број 2 – 2015.

Koliko je zaista hemodijafiltracija skuplja od obične hemodijalize?

Koliko je realno hemodijafiltracija (HDF) skuplja od obične (high-flux) hemodijalize?

Poštovani čitaoci,

pitanje iz naslova je jedno od najčešće postavljanih pitanja na ovom sajtu, pa smo odlučili da odgovoru na ovo pitanje posvetimo ceo jedan post. Naglasak je, kao što pretpostavljate, na reči REALNO – jer kod nas, u Srbiji, i Republici Srpskoj, sve je naravno: NEREALNO skuplje, pa i HDF.

Dakle, u našim ranijim tekstovima, dokazali smo vam da je danas obična hemodijaliza samo ona takozvana high-flux dijaliza, tj. dijaliza sa dijalizatorima visoko-protočnih (high-flux) membrana. Iste membrane i dijalizatori su i za HDF.

Nisko-protočne (low-flux) membrane je dozvoljeno koristiti samo onda kada za pacijenta nije poželjno da dijaliza bude kvalitetna. Bili smo prvi u državi, kada smo na ovom sajtu ismevali „stručnost“ komisije koja je „pravilnikom“ tražila da ovih dijaliza bude 50% od svih HD (1)! Danas o tome govore svi, čak i pravnici iz RZZO to znaju, da je dijalizatora sa nisko-protočnim membranama potrebno manje od 10% od svih dijalizatora, a i tada se isti mogu koristiti samo u centrima gde ima mnogo prvih ili početnih hemodijaliza, odnosno kada HD ne treba da bude mnogo efikasna.

Površina membrane, odnosno veličina dijalizatora, za odrasle pacijente treba biti određena u rasponu od 1,3 do 2,5 m2 zavisno od veličine pacijenta, odnosno od njegovog indeksa telesne mase (body mass index, BMI). Kada se odredi potrebna površina membrane dijalizatora, onda treba znati da za pacijente sa anemijom, srčanim ili drugim intradijaliznim tegobama, treba izabrati dijalizator čiji je volumen punjenja što manji, pri toj istoj površini, kako se navedene tegobe ne bi pogoršale odvlačenjem veće količine krvi u dijalizator.

Kad smo dakle, naučili pravnike, ekonomiste i ugledne nefrologe, šta je suština kvalitetne hemodijalize, onda nam je ostao lakši deo posla, da ih naučimo šta je najkvalitetnija hemodijalizna procedura.

Ako je dakle, standardna ili obična hemodijaliza, ona koja se izvodi dijalizatorima sa high-flux membranom, onda zamislite da ste u tom dijalizatoru uradili jedno dodatno propiranje krvi sa još 30 ili 60 litara dijalizne tečnosti, i to je to: hemodijafiltracija, najkvalitetnija dijalizna procedura.

Kad se već troši, ne malih: 120 litara dijalizne tečnosti (toliko se standardno troši pri običnoj HD, 500 ml/min) nek se potroši i dodatnih 30-60 litara te tečnosti, ali će smrtnost pacijenata, odjednom biti 30% manja!

Naravno, aparat za HDF mora imati dodatnu pumpu za ovu dodatnu (supstitucijsku) tečnost i mora imati dodatne bakteriološke filtere, jer se ova tečnost ubacuje direktno u krv. To je sad svima jasno.

Ostaje nejasno, zašto je uvažena „stručna“ nefrološka Komisija u Pravilniku dozvolila samo 20% HDF od svih učinjenih HD!?!

Posebno je dozvolila čisti greh, a to je da se i na aparatu za HDF radi samo obična HD, jer tako nalaže Pravilnik!

Jedino logično obrazloženje je da su „visokostručni“ nefrološki muljatori uradili taj Pravilnik po želji dijaliznih farmakomafijaša (Hrvatčević & company), kako bi što više pacijenata tražilo da pređe u privatne dijalizne centre, koji svima daju 100% HDF, po istoj ceni kao i za standardnu HD. Ili da svi pređu na kućnu hemodijalizu, gde takođe svi (100%) mogu dobijati HDF, i sav originalni materijal, bez tendera, a o trošku istog RFZO Beograd.

Obrazloženje da naša država nema para da bi dala veći procenat HDF-a (kao Slovenija, npr. koja daje 65% HDF), je potpuno netačno, jer kao što je to pokazano na prošlogodišnjem decembarskom nefrološkom simpozijumu time se ne ostvaruju NIKAKVE uštede (2). Naprotiv, neracionalno se primenjuju već nabavljena skupa sredstva (aparati i filteri za HDF), pa bi neko i za to mogao snositi odgovornost! Cena za skupe HDF aparate je već plaćena, oni će svakako trošiti 2 bakteriološka filtera (i za običnu HD), svakako će trošiti isti high-flux dijalizator (i za običnu HD), samo, u inat pacijentima i medicinskoj etici: neće raditi HDF, nego običnu HD, što se moglo postići i za 26000 dinara manje-koliko košta 1 bakteriološki filter!

I, pri tome će se svi pozivati na Pravilnik.

Kao da je tih nekoliko napabirčenih stranica: Sveto pismo.

Od prvih izdanja tog „Pravilnika“, mi smo ga ismejavali, kritikovali i uspevali da nateramo „mnogouvažene“ „visokostručne“ srpske nefrologe, da priznaju svoje budalaštine i da ih promene, i to nam je nekoliko puta uspevalo: pisali su i brisali, ponovo, menjali ili bili menjani, ali nešto se ipak … popravljalo.

(Nije lako „visokomudrenim“ „preposvećenim“ nefrolozima srpskim priznati da su ispadali budale i neznalice, ali … izmene i dopune istog Pravilnika, to potvrđuju).

Jedino od čega neće da odustanu jeste: maksimalno 20% HDF !?!?!?!

To ne daju.

Spremni su izgleda, za tu restrikciju, da pruže odsudni otpor (ono kao na Ljubinom grobu).

A mogli bi bar da uvaže činjenicu da naša država ima najgoru ili najslabije organizovanu transplantaciju u Evropi, pa kad već nemamo nikakvu transplantaciju red je da nam bar omogući kvalitetnu on-line hemodijafiltraciju, svima! Ili bar, da dozvoli primenu HDF na svim aparatima koji su aparati za HDF!!! Ljudi, neko će i zbog ovoga da odgovara, kad-tad.

Pisali su pacijenti svima nadležnima, žalili se u tabloidima i u dnevnoj štampi, Politikina rubrika „Među nama“ bila je puna protesta dijaliznih pacijenata, ali ništa … Svugde muk i ignorancija. Zabole nadležne za HDF!

Protesti pacijenata3

Primetno je takođe da se žalbama protiv ograničenja HDF nisu pridružili Zvonalis i Švaba Miškolc.

Čuveni dijalizni plaćenik Zvonalis, koji se ne skida sa tastature, piše svima i protestvuje za bilo koga, i ko jeste „njegov“, tj. na kućnoj hemodijafiltraciji, i ko nije, ali za HDF – NE, nikada, ni reči!

Štaviše, razvodnjava proteste zbog nedostatka HDF: kao, pitanje je da li bi to uopšte trebalo dati u državnim centrima, pa ko zna kakva im je voda tamo, pa to i mora biti skuplje jer su FMC i Gambro davali aparate godinama… i sve tako, baš onako kako odgovara Freseniusu i Gambru. Sam Zvonko bi urliknuo do nebesa da mu samo jedan HDF tretman smanje na običnu HD, a baš bismo voleli da znamo ko je njima na kućnim hemodijafiltracijama proverio (kada, gde i kako) da li im kvalitet vode ispunjava uslove za HDF? Reći ćemo vam odmah: nije niko. A i da neko hoće, nema gde. Spašava ih samo redovno menjanje bakterioloških i endotoksinskih filtera na dijaliznim aparatima (to Fond plaća), inače što se struke ili propisa tiče: sve se to može zatvoriti sutra! Bez ikakvih problema. Sa jedinom idejom da se zaštite ljudi i ispoštuju važeći stručni propisi. (Posebno što krvavi dijalizni otpad odlažu u obične komunalne kontejnere, krišom u komšiluku, zamotaju i bace kad ih niko ne gleda).

E, baš, zbog te potencijalne opasnosti, da bi i njihove HDF mogle doći pod udar „preispitivanja“ udruženje pacijenata na kućnoj hemodijafiltraciji ćuti i neće da podrži proteste pacijenata iz državnih centara, pa makar tamo svi imali dijalize sa nisko-protočnim low-flux dijalizatorima i makar svi imali 35% veću smrtnost i makar svi pocrkali!

Švaba Miškolc i njegovo „vojvođansko“ udruženje pacijenata, koje Fresenius direktno finansijski podmazuje, nikada nisu u „svom“ časopisu pokrenuli temu nedovoljnog procenta HDF za pacijente u državnim centrima. Ali, zato u svakom broju „Predsednik“ klikće: „Dobro jutro, Srbijo“. Piše čovek uvodnike i prenosi situaciju sa gradilišta Fresenius fabrike AV linija. To je inače kontejner gde će srpske radnice za najbedniju nadoknadu pod nemačkim korbačem udisati otrovni lepak spajajući PVC creva nabavljena na dalekom istoku. Naravno, sve je to subvencionisano iz naših džepova, da bi stranci odneli što veći profit. (Za domaće preduzetnike, subvencije nisu predviđene, njima samo sleduju kritike za nedostatak preduzetničkog duha?!).

Toliko o solidarnosti među pacijentima. O humanizmu onih koji su se dočepali bolje dijalizne metode. Pitajte ih, slobodno, da li bi iko od tih pacijenata ikada ustupio bar jedan svoj HDF tretman nekome drugome. Nekome ko je isto tako mlad, željan života i zaplašen komplikacijama. To je pravo lice naše solidarnosti. Sutra će taj što je na HDF-u da apeluje na javnost da mu se skupe pare za transplantaciju inače će umreti na toj hemodijafiltraciji, jer to je isto dijaliza, a dijaliza je, zna se, u javnosti nešto najgore što čoveka može snaći.

I naivni će mu poverovati. O temi lažne ugroženosti, licemernim apelima na solidarnost i prevarama koje vrše bolesnici, njihove porodice, i mnogi zdravstveni muljatori (svi navedeni su od toga napravili poseban biznis) – o tome ćemo u nekom narednom postu, jer je to značajna tema i zaslužuje poseban osvrt.

Da se vratimo na pitanje cene HDF-a.

Već smo vam govorili da je jedina razlika u potrošnom materijalu između HD i HDF ono famozno PVC crevo, za infuziju HDF tečnosti, za koje je FMC procenio da košta 1700 dinara.

Iako su sami proizveli aparat 5008 za kojeg su tvrdili da je univerzalan, tj. da istim potrošnim materijalom, istim setom, može da radi bilo koju dijaliznu proceduru: HD, HF ili HDF (dovoljno je da korisnik samo pritisne odgovarajući taster), odjednom su (2009) u Srbiji napustili tu priču, i sami sebe demantovali, stvarajući posebne PVC linije za običnu HD, a poskupljujući one univerzalne (za HD i HDF) na celih 1700 dinara.

U Republici Srpskoj, još gore: tražili su i dobili 20 evra više po tretmanu, za svaku HDF. Iako je i tamo bio isti potrošni materijal, na istom njihovom F5008 aparatu.

Zašto dakle tolika razlika u ceni?

Ko puni džepove na nesreći dijaliznih pacijenata?

Da li je to samo Freseniusova farmakomafija, ili tu ima i domaćih saučesnika?

To pitanje će izgleda, sačekati neka bolja vremena za rešavanje.

Da sada vidimo kolika je zaista razlika u ceni svega potrošenog za standardnu HD i za HDF?

Pročitali smo sve svetske nefrološke stručnjake i njihove stručne članke na ovu temu.

Na primer ove:

Mazairac i saradnici, 2013. godine, kažu:

HDF je oko 3,6% skuplja od one (najlošije) low-flux HD! Samo 3,6%!!

(Mazairac et al. The cost–utility of haemodiafiltration versus haemodialysis in the CONTRAST Study. NDT 2013;28:1865-1873.)

Lebourg i saradnici, 2013. godine kažu:

Dodatni trošak po jednom HDF tretmanu varira od (minus) -1,29 do (plus) +4,58 evra u odnosu na HD. Znači u proseku je HDF tretman skuplji za oko 3,29 evra.

(Lebourg et al. Online hemodiafiltration: is it really more expensive? Nephrol Ther 2013; 9:209-214)

Japanski stručnjak, Takura i saradnici, 2013. godine, objavljuje da se sa HDF ostvaruju čak i uštede, u odnosu na standardnu HD!

(Takura et al. Cost-effectiveness analysis of on-line hemodiafiltration in Japan. Blood Purif 2013; 35 suppl 1:85-89.)

Oates i saradnici, 2012. godine, kažu:

HDF je skuplja za oko £1.16 po tretmanu, od high-flux HD. HDF je čak jeftinija od high-flux HD, kada se nabavlja univerzalni AV set sa infuzionom linijom.

(Oates et al. Cost comparison of online haemodiafiltration with high-flux haemodialysis. J nephrol 2012; 25:192-197.)

Eto, to kaže struka! Objektivna, svetska nefrološka nauka:

HDF je skuplja oko 3 evra od standardne HD!

Tri evra, druže! (Htedoh da zaurlam …)

Znači za samo 3 evra smrtnost dijaliznih pacijenata bi mogla biti 33% manja.

Kako god da su stručnjaci računali, razlika zaista nije vredna pomena.

Jedni su računali veće troškove posebnih aparata za HDF, zatim dodatnih bakterioloških i endotoksinskih filtera, pa cena utrošene vode, plus cene laboratorijskih analiza vode, cena bolničkih lečenja, cena duže radne sposobnosti, cene potrošenih lekova, npr. preparata eritropoetina ili vezivača fosfata …

Daćemo Vam i gotov, konkretan, primer, dokaz, poređenje strukture cene, tj. potrošnog materijala za HD i HDF.

Uzećemo, namerno, državu Englesku, gde su i standard, i cene i primanja, mnogo veća nego kod nas, pa ćemo tamo naći da u dijaliznom centru koji pripada Kraljevskoj Univerzitetskoj Nefrološkoj Klinici, klinici Medicinskog fakulteta u Londonu, ovako izgledaju cene za HD i cene za HDF, a naravno sve na Fresenius aparatima i sa najskupljim Fresenius dijalizatorima:

Struktura cene HD vs HDF

(Cene su sa uračunatim 20%-nim PDV-om, izražene su u britanskim funtama, za konverziju u evre pomnožiti sa 1,14)

Tako je u Engleskoj, gde je prosečna dužina čekanja na transplantirani bubreg do 2 godine. U takvim zemljama zaista nije bitno koliko je procenata pacijenata na HDF, ali tamo gde je transplantirani bubreg misaona imenica, tamo je jako bitno imati što kvalitetniju hemodijafiltraciju.

Znači, svetska nefrološka nauka, svim mogućim poređenjima i analizama, je našla maksimalnu razliku u ceni tretmana između HD i HDF od oko 3 evra.

Dakle, nijedan od tih evropskih i svetskih autoriteta nije našao da je razlika u ceni tolika kao u Srbiji ili u Republici Srpskoj.

Zašto?

Zato što ovo stanje kod nas nije pitanje za nauku, nego za policiju.

Samo od kriminalističke policije ćemo dobiti odgovor zašto je nešto što košta 3 evra više, Srbima prodavano za 20 evra više.

Dočekaćemo i taj dan.

Akobogda.

I sve dok se to ne desi,

pozdravljaćemo vas sve sa:

Dogodine na HDF-u!

.

.

.

DiaBloG – 2015

 .

.

.

Još sličnih tekstova:

Reče i Kosta da je dosta!

Tražimo HDF za SVE!

Francisco Maduell: Prednosti hemodijafiltracije su naučno dokazane!

Napravilo pravilnik, opet

Popravljalo Pravilnik, Ponovo

Da li će sve ovo ostati Među nama?

http://www.sobirs.org/2014/12/Problemi%20u%20HD%202014%20predavanje.pdf

Zašto udruženja dijaliznih bolesnika u Srbiji ne smeju nikada nijednu reč da kažu protiv firme Fresenijus?

Težak položaj dijaliznih pacijenata u Republici Srpskoj

.     .     .

.     .     .     .     .     .

F5008 predn.2.     .     .

HDF-G

.     .     .

.     .     .     .     .     .


Samo je za ispiranje mozga dovoljno pola litra

Samo je za ispiranje mozga dovoljno pola litra

(Reagovanje pacijentkinje S.V. na članak Najveća dijalizna firma ne poštuje naš  Pravilnik i Značaj pravilne pripreme dijalizatora)

Ljudi, doktori, pacijenti, šta je vama?!

Ima li iko od vas pojma, predstavu ili bilo koje saznanje o osnovama hemodijalize, o načinu i značaju ispiranja dijalizatora.

Znam da je većina naših nefrologa pohađala razne škole dijalize, što u zemlji, što u inostranstvu.

Takođe, svi vi (doktori, sestre i pacijenti) imate mogućnost da u svakoj kutiji dijalizatora nađete uputstvo za rukovanje. Kod sebe, u kući vrlo detaljno čitate uputstvo za frižider, TV ili video …

Onda pročitajte i uputstvo o upotrebi dijalizatora, jer ipak radi se o ljudskim životima, a ne o pijačnoj rasprodaji, pa da se cenjkamo ili takmičimo ko će dati manje.

Nikada od postojanja hemodijalize pa do danas (još uvek), ni u jednom uputstvu za rukovanje dijalizatorom, bilo kog svetskog prizvođača, nije pisalo niti piše, da je za njegovu adekvatnu pripremu, t.j. ispiranje, dovoljno pola litre fiziološkog rastvora!

Ako krenemo od početka, glavno pitanje je: ko je (?), zašto (?) i sa kojim medicinskim obrazloženjem i znanjem (?), promenio Pravilnik i uneo u njega tako nebulozan, besmislen i netačan zahtev?!

Kako neko iz profesionalnog sveta nefrologije i dijalize, može danas,  da tvrdi da je za ispiranje dijalizatora dovoljno pola litra fiziološkog rastvora, tj. za uključenje i isključenje ukupno jedan litar???

A šta ako nekome zatreba malo fiziološkog rastvora u toku dijalize? Na primer: zbog pada krvnog pritiska. (Na 50% svih hemodijaliza dešavaju se padovi krvnog pritiska). I šta da se da pacijentu? Ništa?

Juče sam tokom pripreme svog dijalizatora posmatrala početak punjenja, tj.količinu infuzata koja je potrebna da se samo ispune dijalizator i linije do otpadne kese, i to slovima i brojkama iznosi tačno 467 ml (četiristotinešezdesetsedam).

SAMO DA SE ISPUNE!

Koji ekspert može i sme da kaže da je to dovoljno!? Kada ga tako ispunim, šta onda da radim????

A gde je pravilno ispiranje, klemovanje, provera integriteta dijalizatora, pravilno širenje pora membrane, totalno izbacivanje vazduha, pa odstranjivanje sterilizirajućeg agensa, pa odstranjivanje komadića plastike koja je zaostala u proizvodnji i zavisi od oštrine noža za sečenje membrana.

Ja sam, kako neko reče, dugogodišnji primenilac ispiranja sa obavezno 4 (i slovima: četiri) litre fiziološkog rastvora, i verujte, zavisno od serije dijalizatora (jer nikada sve serije nisu identične po kapacitetu i sposobnosti ultrafiltracije) treba i više od 4 litre.

Nemojte da se čudite i dižete obrve, to je količina koja se podrazumeva za pravilno punjenje, ispiranje sa klemovanjem, i kažem Vam: nekada se sve pore na kapilarima, zavisno koliko su bile slepljene, otvore tek pred istek 4 litre. Sve ovo nema veze za zagovaranjem i forsiranjem prevelike količine infuzata (ili fiziološkog rastvora) već jedino ima veze sa maksimalnim korišćenjem kapaciteta dijalizatora, kvalitetom hemodijalize u narednih 5 sati i samim tim sa kvalitetom življenja. Većina „stručnog“ i nestručnog osoblja će reći: pa šta fali nekoliko mehurića?!

Stotinu batina po tuđim leđima ne boli ništa, ali samo jedna po sopstvenim leđima boli neizdrživo!

Sva ta plastika, prljavština, razni agensi, ako se pravilno ne odstrane, ostaju u organizmu pacijenta, izazivaju razne alergijske reakcije, taloženje plastike u jetri, a posebno povećavaju inflamaciju (koja je deo tzv. MIA sindroma) na najviši nivo i time otežavaju oporavak pacijenata i povećavaju smrtnost na dijalizi.

Lekarska stručna komisija, kojom se RFZO stalno pokriva (muka mi je više od PR-a RFZO-a), u javnosti, ima nekih 14 članova. Predsednik je prof.dr Nada Dimković, zamenik  doc.dr Radomir Naumović, i onda prof.dr Igor Mitić, puk.prof.dr Zoran Kovačević, prof.dr Dijana Jovanović, prof.dr Steva Plješa, prof.dr Svetislav Kostić, doc.dr Dejan Petrović, ass.dr Tanja Lazarević, dr Milanka Rakić, Bratislav Sekulić, Dragana Jevremović, dr Jasna Ljoljić i Milka Vasiljević.

Sigurna sam da svi oni dobro znaju razliku u kvalitetu dijalize sa dijalizatorom ispranim sa pola litre i 4 litre fiziološkog rastvora.

Šta je onda problem? Nije im dovoljno stalo! Ne dodiruje ih,  niti ugrožava lično! Njihovi najdraži i najbliži su dobro i još nisu pacijenti! Oni sami misle, da nije moguće da i oni postanu pacijenti. Zato, zašto da se zameraju RFZO-u i dijaliznim firmama!

Možda će neki proizvođači tvrditi da je pola litre dovoljno i da onda treba raditi recirkulaciju, ali će zaboraviti (ne slučajno nego namerno) da objasne da posle recirkulacije morate opet isprati dijalizator sa minimum pola litre fiziološkog ili infuzata da bi se sve one čestice i prljavština koje ste vrteli u krug izbacile u otpadnu vodu, a ne ubrizgale u pacijenta.

Pišem ovo i počinjem da se pitam ima li svrhu!?

U nekom tamo pravilniku to piše, neki tamo eksperti su to potpisali, tamo neki pacijenti nisu ni informisani šta to znači, a ne razmišljaju ni inače, niti brinu o svojoj sudbini.

A ko su ti pacijenti?  Promenljiva roba, danas jedan sutra drugi, kao što i samo ime kaže oni su pacijenti (engl. trpljenici), a to je posebna kategorija, koja izgleda ne spada pod ono LJUDI.

Kreveti na dijalizi su stalno puni, a radno vreme je do 15h.  I cepaj.  Pa ko preživi.

Bez obzira što čak i u Zakonu o Zdravstvenoj zaštiti, član 33. piše :

ZDRAVSTVENA ZAŠTITA PRUŽA SE NA NAČIN DA SAČUVA, POVRATI ILI UNAPREDI ZDRAVSTVENO STANJE OSIGURANOM LICU.

u ovoj zemlji, u praksi to glasi:

ZDRAVSTVENA ZAŠTITA PRUŽA SE NA NAČIN DA SAČUVA DOBIJENE FUNKCIJE LEKARA, POVRATI IH  ILI UNAPREDI, BEZ OBZIRA NA ZDRAVSTVENO STANJE I POTREBE OSIGURANOG LICA.

Sretno nam bilo!

Za nečije mozgove i pola litra je mnogo.

V. S.

.

Picture1b

Američka FDA uputila upozorenje Freseniusu u vezi kvaliteta dijalizatora

Američka FDA uputila upozorenje Freseniusu u vezi kvaliteta dijalizatora

Dana 05.03.2013. američka Savezna administracija za hranu i lekove (FDA) uputila je zvanično pismo upozorenja firmi Fresenius Medical Care, a u vezi kvaliteta dijalizatora iz njihove fabrike. Ovo upozorenje se može naći na sajtu FDA, u odeljku Inspekcije, usaglašavanje, utvrđivanje i istraživanje kriminala. Tokom inspekcije u Freseniusovoj fabrici polisulfonskih dijalizatora Optiflux u Ogdenu, SAD (od 26.11. do 07.12.2012. g), inspektor (L.T.Mitchell) je utvrdio falsifikovanje podataka u smislu da podaci koji se odnose na metode, sredstva ili kontrolu, načina proizvodnje, pakovanja, skladištenja ili načina primene FMC dijalizatora, nisu u skladu sa propisima Dobre proizvođačke prakse, koje zahteva savezni sistem Kontrole kvaliteta.

Brian R. Burns stariji potpredsednik sistema za kontrolu kvaliteta i regulatorne poslove SAD (Waltham, MA) ustanovio je nemogućnost utvrđivanja adekvatnosti procedura verifikacije dizajna dijalizatora. Verifikacija dizajna podrazumeva proces utvrđivanja da izlazni parametri odgovaraju ulaznim inputima, npr. u pogledu testova biokompatibilnosti membrane predviđeno je da oni ne budu drugačiji od testova dijalizatora. Ipak, testovi biokompatibilnosti dijalizatora su sprovedeni i u njima je navedeno da su neophodni dodatni testovi biokompatibilnosti membrane dijalizatora dostavljenih pacijentima. Tokom inspekcije, FMC nije imao dokumentaciju iz koje se vidi da su ova testiranja sprovedena. Testovi validacije procesa proizvodnje ne pominju uočena odstupanja, niti navode kako su izvršena testiranja validnosti (verifikacije). Nijedno od tih ispitivanja ne kvantificira prihvatljivi nivo PVP (polivinilpirolidina) rezidualnih materija posle punjenja dijalizatora. Odgovori FMC-a takođe nisu sadržavali zaključke sprovedenih ispitivanja reakcija na dijalizatore (reakcije neposredovane komplementom).

Dalje, u testovima biokompatibilnosti koje je sprovodio FMC ne pominje se da li je ispitivana adsorpcija trombocita.

Validacija izrade polisulfonskih dijalizatora Optiflux je nekompletna. Ne postoji kompletna predviđena dokumentacija o izvršenom kliničkom ispitivanju ovih dijalizatora. Izveštaj Odeljenja za istraživanje i razvoj (R&D) sredstva ne prikazuje da su izvršena testiranja rizika koje sa sobom nosi upotreba ovih dijalizatora. Izveštaji ne sadrže ispitivanja rizika vezanog za karakteristike i hemijski sastav membrane dijalizatora.

FDA posebno upozorava da odgovori FMC-a nisu objasnili rizike od povećanih rezidualnih (zaostalih) materija, nastalih usled procesa koji je nevezan za proizvodnju membrane dijalizatora. Ne postoji nijedno ispitivanje kojim je procenjivan rizik primene ovih dijalizatora u aktuelnim ili simuliranim uslovima korištenja.

U nastavku FDA zahteva da se FMC hitno izjasni kako će korigovati ove nedostatke i prevenirati slične, u budućnosti. U protivnom, navodi se u upozorenju, FDA mere će podrazumevati zabranu, zaplenu ili novčano kažnjavanje proizvođača. FDA je doslovce rekla sledeće:

„Na kraju, treba da znate da ovo upozorenje nije konačan spisak prekršaja koji je ustanovljen u vašoj firmi. Na vama je odgovornost da obezbedite poštovanje svih zakonskih propisa koje donosi FDA. Konkretni propusti navedeni u inspekcijskim izveštajima i u FDA formularima, su možda samo simptom ozbiljnih problema koji postoje u oblasti proizvodnje i kontrole kvaliteta u vašoj firmi. Morate ispitati i utvrditi uzroke prekršaja i nedostataka, te preduzeti hitne akcije da se proizvodnja organizuje u skladu sa propisima FDA.“

FDA-FMC_resize

Za detalje,  kliknuti ovde.

DiaBloG – 2013

.

Picture1b