Poštovani!
U vezi Vaših tekstova Situacija u Banjaluci i Mučenik iz Banjaluke, mogu da kažem slijedeće:
Odnos prema dijaliznim pacijentima u banjalučkom dijaliznom centru je još i ”OK”, zahvaljujući “profesoru’ i Dr Beriću, ali u Prijedoru je KATASTROFA.
Na čelu Frezenijusa u Prijedoru su načelnik centra: Dr Lj.V. i glavna sestra Gorana (glavna sestra po svim pitanjima). A tamo je je prvo pitanje „MONEY“, odnosno pare, a za pacijenta ko ga „šljivi“ odnosno ko ga j***. Bitno je sve naplatiti i to unaprijed. A servis, to jest usluga, im je NULA (0,00). A ako niste zadovoljni, pa idite negdje drugdje „nismo mi jedini“, pogotovo što niste „lak pacijent“, pa nek se drugi sa Vama zaje******.
To je lično iskustvo moje supruge i mene iz inostranstva!!!
Postovana gospodo!
Nema tu šta posebno da se priča. Ceo sistem im ne valja i nalazi se u rukama nekih privilegovanih doktora i sestara, koji su se ugurali u sistem i slijepo „poštuju“ norme onih koji su ih postavili na to mjesto, a o Hipokratovoj zakletvi nema ni pomena.
Po dolasku na dijalizu u Prijedoru odmah na vratima smo dočekani sa pitanjem ko će to sve platiti (umjesto dobar dan, kako ste i sl), iako moja supruga ima BH državljanstvo.
Pošto nas je to emotivno pogodilo odmah smo rešili da sve platimo samo da otpočne dijaliza, jer se moja supruga loše osjećala.
Po pokušaju dijaliziranja došlo je do nemogućnosti priključivanja, jer je navodno jedna linija na trajnom kateteru zapušena. Reakcija dr V.Lj. je bila takva da je totalna neprimjerena ljekarskoj etici.
„Što si mi je doveo ovde da mi umre, da sam znao ne bih vas nikako primio“ i to sve pred pacijentom koji je ionako bio uplašen. Na moje pitanje i šta sad, rekao mi je da je vodim gdje znam, da je on ne može priključiti.
U nemogućnosti da se vratim nazad našao sam se u vrlo neizjvesnoj situaciji, jer nisam znao šta da radim, a dalje odgađanje dijalize značilo bi smrt za moju suprugu. Nevjerovatno je da i sestra Gorana koja je cijelo vrijeme bila prisutna nije ništa pokušala, makar nekako da pomogne, u celoj toj situaciji. Ne, ona je ta ista osoba koja nas je dočekala na vratima i pitala za novac.
Odmah nakon toga bez ikakve izvjesnosti krećemo za Klinički centar Banjaluka, i tamo poslije mnogo muka i neizvjesnosti uspijevamo da upoznamo dr Berića koji uspjeva priključiti suprugu na dijalizu. Naravno i to je poslije plaćeno, ali je bitno da smo otklonili smrtnu opasnost za suprugu.
Pošto i poslije toga supruga nije mogla imati uspješnu dijalizu u Prijedoru (iako je to najnoviji dijalizni centar u Republici Srpskoj), a osoblje vjeravatno nije ni želilo da se maltretira sa mojom suprugom, narednih mjesec dana bio sam prinuđen da je vozim za Banjaluku.
Odlazeći na dijalizu u Banja Luku upoznali smo svo osoblje i ono je uglavnom bilo OK. Posebno tu ističem “profesora“ kom sam zaboravio ime, i dr Berića, sa kojima sam često kontaktirao, kao i Sinišu koji je radio u administraciji i odnosio se korektno prema nama. I ostalo osoblje puno je ljubaznije nego ono u Prijedoru izuzev nekoliko prepotentnih sestara.
Moj je dojam da u Prijedoru niko ništa ne radi osim ono što mora, a glavnu riječ vode dr Lj.V. sa sestrom Goranom, koji tamo vedre i oblače.
Sa poštovanjem,
Baco K.!
(puna imena i prezimena, autora i lica pomenutih u tekstu, poznati redakciji sajta)
DiaBloG – 2015
. . .
.
. . .
. . .
Dijaliza 