Archive | april 2016

Sašina priča: Zašto biti na dijalizi znači biti otpisan?

Priča koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim:

Saša Davidović: Zašto biti na dijalizi znači biti otpisan?

d.sasa

Poštovani SVI:

Zovem se Saša.

Aleksandar, Saša, Davidović.

Već sam postavljao pitanja na ovom sajtu i dobijao sam adekvatne odgovore.

Zato reših, hajde da i ja ispričam svoju životnu priču, nemam šta da izgubim…

Imam 37 godina, na dijalizi sam od 2012. godine…

Tačno pre pet godina, pre početka lečenja hemodijalizama, došao sam u Klinički Centar Niš radi operativnog formiranja AV fistule.

Doktorka Snežana Aradcki je pokušala da mi operacijom napravi AV fistulu, na tipičnom mestu, na levoj podlaktici, pored zgloba sa šakom, kako oni kažu „levo radijalno“.

Uradila je to bez prethodnog snimanja krvnih sudova kolor-doplerom. Protoke i obim krvnih sudova doktorka je proveravala palpacijom.

Fistula, naravno, nije uspela. Radila je pola sata i stala.

Morao sam da primim CVK (centralni venski kateter) u vrat, sa desne strane, jer su mi vrednosti ureje i kreatinina već bile jako visoke i bio sam u acidozi srednjeg stepena.

Prošlo je to kako je prošlo …

Posle toga mi je gore navedena dr. Aradcki ponovo palpacijom proverila krvne sudove u kubitalnoj (lakatnoj) regiji i nekako mi napravila fistulu, koja je (nekako) radila 2 godine.

U toku dijaliznih tretmana sam obično kao antikogulant primao heparin, ali u toku 2014. godine odjednom je nestalo heparina i cela klinika je primala fraksiparin (fraksiparin naravno dijalizni bolesnici obično nikad ne primaju, jer je dužeg delovanja, a i mnogo je skuplji, pa smo ga dobijali verovatno zbog „štednje“).

15. decembar 2014. godine nikada neću zaboraviti.

Došao sam na HD i pre tretmana sam se požalio sestri na bolove u predelu fistule.

Pipanjem smo utvrdili da ista ne radi, da je stala.

Otišao sam do sobnog lekara Dr. Mijomira Stojanovića i rekao sam mu za „problem“.

Umesto da me pošalje da snimim ruku i da pozove Dr. Aradcki, koja je po sitematizaciji radnih mesta morala biti stalno dostupna, da rešavamo „problem“, jer sam već od četvrtka bez dijalize, on me je samo ohrabrio i rekao: „Ne sekiraj se, naša doktorka Sneža je maher za te trombove, ne sekiraj se, idi kući i dođi u ponedeljak”(?!).

Ja naravno, neiskusan, poslušao sam savet lekara, jer tada nisam znao da što se duže čeka na intervenciju šanse da će operacija uspeti su sve manje, jer se tromb organizuje, učvršćuje, i sve ga je teže ukloniti.

Otišao sam kući spokojan, da čekam ponedeljak.

U ponedeljak ujutru sam se javio Dr. Aradcki, ona naravno, opet bez snimanja, svojom oprobanom metodom palpacijom, utvrđuje mesto gde je tromb i kaže: „Legni, brzo ćemo mi to da sredimo.”

Legao sam na operacioni sto, ali se to brzo uklanjanje tromba malo produžilo, na skoro čitavih tri sata.

Kada sam ustao sa opreracionog stola imao sam zanimljiv prizor: leva ruka mi je skroz isečena, na četiri mesta imao sam tri mala reza i jedan veliki, ruka mi je presečena skoro na pola…

Pitam doktorku, šta je ovo?, a Dr. Aradcki kaže: „nemaš krvne sudove, stavila sam ti protezu, tj graft dužine 20 cm, ne sekiraj se, to će sutra ujutru odma’ da se bode.”

Vratio sam se da sačekam to jutro, da vidimo šta će da bude, jer već četvrti dan sam bez dijalize.

Došlo je i to jutro, i sestre su naravno odbile da bodu tu ruku, jer je ona u toku noći natekla i uvećala se za duplo.

Sestre su rekle: „Sačekaj do sutra da se ruka malo smiri, pa ćemo sutra popodne…

Do sutra je ruka još više otekla i u toku noći sam imao strašne bolove, nepodnošljive…

Peti dan sam bez dijalize.

Došla je i popodnevna smena, gledaju: ruka natečena, veća za pet brojeva, ne vidi se ništa sem otoka, nema ni govora o bodenju.

Šesti dan bez dijalize sam preležao na odeljenju intenzivne nege.

Niko ništa nije govorio o dijalizi, samo su mi davali lekove protiv bolova.

Sedmi dan bez dijalize.

Ujutro dolazi konačno Dr. Aradcki i kaže: „Kako ne možete da bodete?! Ako ne možete da bodete treba da date otkaz!!”

Sestre su se zgledale i ćutale pred nadmenom doktorkom.

Legao sam na krevet i Dr. Aradcki je počela lično da pokušava punkciju grafta.

Bili su svi prisutni.

I sadašnja direktorka „klinike“, Dr. Radmila Veličković.

Doktorka je onako nateklu ruku rešila da ubode, lično.

Uzela je prvu iglu, ubola, nije išlo…  Šta najčešće slušamo u HD salama1

Druga, neće…

Treća, neće…

Četvrta, neće…

(Ruka je pre pet dana ušivena, konci nisu skinuti, još je žuta od joda).

Peta igla …

Pucaju šavovi gde je zašivan graft, počinje da lipti krv na sve strane, sestra posušuje gazom ispucalo mesto, doktorka uzima šestu iglu, bode, i kaže: „Pa šta ako neće, primiće kateter, pa šta?!”

Oko 12 časova šalju me na plasiranje CVK katetera na desnu stranu vrata.

U Nišu se posle plasiranja CVK ne snima položaj katetera nego Dr. Aradcki to plasira pod prstima, palpacijom, i to se posle i ne proverava gde je otišlo.

Posle „plasiranja“ katetera počeo sam da krvarim iz ubodnog mesta, tokom cele dijalize krv mi se slivala niz leđa, sestre su mi to povremeno brisale.

Završio sam HD oko 16h i spušten sam na odeljenje. Ubodno mesto i dalje krvari.

Na „intenzivnoj“ nezi nema nikog.

Dežuran je Dr. Goran Paunovic, nefrolog.

Sestre koje su me dijalizirale sišle su da mi pomognu da zaustave krvarenje.

Za njima je došao Dr. Mijomir Stojanović (po struci anesteziolog) i kaže:

„Šta ste se skupile oko njega, pa šta ako krvari, nek’ krvari, jedan li je ovde umro, pa šta ako umre?!”

Po naređenju doktora, sestre su otišle.

Oko 20h došao mi je otac sa bratom u posetu i nekako su uspeli da nađu dežurnog lekara, Prof. Dr. Stevu Cukuranovica.

Ovaj, kad je video o čemu se radi, zvao je Dr.Aradcki da dođe.

Došla je oko 23h i davanjem adrenalina uspela je nekako da zaustavi krvarenje.

Preživeo sam.

Evo i drugog dela priče.

Plasirani graft je i dalje bio pod otokom. Počeli smo da ga punktiramo posle otprilike mesec i po dana od ugradnje.

Ali, odmah posle četvrte punkcije ponovo su počeli „problemi“.

Loše plasirani graft je imao segmentnu trombozu (imam snimak i izveštaj radiologa) i na nekim mestima uopšte nije bilo mogućnosti da se punktira.

Počeo je pakao.

Svaku HD sam imao po četiri-pet uboda. Nismo mogli postići protok krvi veći od 200 ml/min, a kad nekim čudom bude do 260 ml/min, ja sam presrećan.

U toku dijalize krv pored ubodnih mesta na graftu curi sa strane…

Lekari na to kažu: „Pa šta, to nije mnogo krvi.“

Nekako je išao život i sve sam to podnosio.

Više puta smo se i ja i moj otac obraćali doktorki Aradcki, jer se tokom dijalize uočavala velika recirkulacija krvi.

Recirkulacija je prvo bila 23%, zatim je došla i do 41% (sve sam slikao mobilnim telefonom, imam dokaze), počeo sam da osećam malaksalost, mučninu, nagon na povraćanje, kreatinin mi je bio preko 1200 µmol/L, urea posle dijalize 16 mmol/L.

Na sve to je Dr. Aradcki rekla: „Ma aparat ne meri dobro.“

Tražio sam uput za Beograd, na VMA i jedva ga dobio.

Očekivao sam da će neko od lekara da mi zakaže pregled tamo, ali oni su me bacali kao ping-pong lopticu od jednog do drugog, a ja nisam znao da se je „KC Niš“ proglasio „tercijernim nivoom zdravstvene zaštite“ i da njegovi lekari ne mogu da zovu VMA jer su to institucije u istom rangu.

Kada sam 23.septembra 2015. godine došao na HD prišla mi je glavna sestra dijalize Zagorka Sladojevic, da me punktira. Počela je, prvi ubod ne ide, drugi ne ide, treći ne ide, četvrti ne ide …

Otišla je po Dr. Aradcki, ali je ona odbila da dođe i da pogleda „problem“..

Kada je ubola i peti ubod, započela je dijalizu, ali nije išlo dugo i bacili su ceo sistem pun krvi, namontirali su drugi, ‘ajde da probamo jos jednom, slede još dva uboda, hemodijaliza ponovo počinje, ali arterijska igla vuče krv a vena neće da prima…

Počinjem da osećam veliku mučninu i gađenje, bacaju mi i drugi set pun krvi… ja besan otrčim do kancelarije direktora, sa sve iglama u ruci, u čarapama, naiđem na Dr. Karolinu Paunkovic (načelnica) i Dr. Mijomira Stojanovica, oni odmah pozivaju obezbeđenje, kao da ću ja polu-mrtav da njih isprebijam…

Došlo je obezbeđenje, čovek vidi ja ležim u sobi, krkljam, jer su me položili na prvi krevet, a čuvar kaže: „Pa on leži miran.“

Kasnije se pojavljuje i Dr. Aradcki i kaže: „Pa, ja sad tu ništa ne mogu.”

Posle bačena dva seta krvi, onakvog izmrcvarenog su rešili da me pošalju kući i da dođem sutra na HD.

Šta ću, prihvatam i to, pozvao sam taksi, došao kući i vidim da je fistula, tj graft, stao, ne radi više uopšte.

Vratio sam se sa roditeljima i bratom ponovo do dijalize, da vidimo šta ćemo…

Umesto da me prime u bolnicu, da primim krv ili da budem pregledan, Dr. Mijomir Stojanovic je bio ljut i počeo je da galami:

„Pa šta je, što ste došli? Idite kući i dođite sutra! Pa šta ako ne radi fistula, to će sutra doktorka Aradcki da sredi, ona je najbolji stručnjak za to, odavde pa do Beč, nema šta ja da te pregledam, dođi sutra!”

Ja sam se pokupio i otišao kući.

U toku noći sam rešio da idem na VMA u BGD i krenuo sam sa ocem, autobusom, za Beograd.

Stigli smo na VMA, ali nisam primljen na odeljenje vaskularne hirurgije jer nisam imao zakazan termin.

Otišao sam u hitnu službu, dežurni je bio vaskularni hirurg Dr. Zaric. Primio me i rekao: „Ništa ne znam, da vidimo prvo analize. Sestra mi uzima krv i posle pola sata stižu mi nalazi: kreatinin 1704 µmol/L, ureja 33 mmol/L, krvna slika: 80 Hgb, loše…

Ja pitam: „Šta ćemo, hoću li natrag za Niš?“

Doktor mi reče: nećeš uspeti da stigneš ni do stanice – dao mi je CVK kateter, neotpakovan, u ruke i rekao: idi odmah gore da ti to stave i na dijalizu.

Otišao sam na odeljenje, dobio CVK na desnoj strani vrata i odrađena mi je dijaliza.

Preživeo sam.

Na VMA sam proveo 24 dana čekajući na red za fistulu.

Nema šta, radi se po propisima: dopler krvih sudova svakom pacijentu, sve po PS-u (Pravilo Službe).

Ali, tokom čekanja, tih 24 dana nisam dobijao preparate gvožđa ni eritropoetina, jer sam civil, oni su samo zaduženi za vojne osiguranike.

Posle 24 dana urađena mi je fistula.

(U toku čekanja, od katetera na desnoj strani dobijem sepsu, pa je isti morao biti izvađen i plasiran mi je novi, na levoj strani vrata, 12. oktobra).

Krvna slika, hemoglobin 82, vraćen sam za Niš, ali sada u Nišu nema eritropoetina, nestašica…

Uspem da nađem Rekormon, i kupim, o svom trošku (naravno, kasnije su mi refundirali u KC Niš) čekam sazrevanje fistule, dva meseca…

Naravno, sve vreme nosim kateter…

Posle dva meseca fistula radi, ali sad u Nišu neće da mi je punktiraju !!!

Dr. Aradcki neće ni da pogleda, ono što ona nije radila nju ne iteresuje!

(Inače, Dr. Snežana Aradcki je urolog po struci, ali radi na poslovima vaskularnog hirurga, radi fistule, faktički je rukopoložena).

Dobijam predlog od glavne sestre Zagorke Sladojevic da idem za BG na VMA, da oni snime ruku i da nacrtaju flomasterom gde da se fistula bode ambulantno.

Naravno, ja odbijam taj predlog, uzimam uput za stacionarno lečenje i eto me ponovo na VMA.

Još 20 dana hospitalizacije.

Desna ruka mi je snimana kolor-doplerom i davala je zadovoljavajuće parametre. Pokušane su dijalize kombinovanim pristupom, arterija igla a vena kateter. Vraćen sam za Niš 18. decembra, sa preporukom da čekam, da će se fistula razviti.

U Nišu su pokušali više puta punkciju, ali bezuspešno: krenu dve dijalize, pa stane, pa tako nekoliko puta.

Fistula je stala 23. marta.

Konačno.

Još uvek, i dan danas, već 7,5 meseci se dijaliziram preko CVK…

Rezultati su mi jako loši: kreatinin pre dijalize 1400 µmol/L, urea 18 mmol/L, imam veliki fosfor 2,45 mmol/L, ogroman kalcijum 2,75 mmol/L, jako loše se osećam …

Još uvek nisam uspeo da uradim fistulu.

Na VMA ne primaju. Čekam u Nišu. Na novoj klinici su počeli da rade vaskularci fistule. Ako preživim, čućemo se i dalje.

To je moja priča.

Za sve što sam ispričao imam otpusne liste, izveštaje lekara, kolor dopler nalaze i fotografije.

(Ime, prezime, telefon i sve ostale podatke spreman sam dostaviti na zahtev, svakome).

Mislio sam da ako je neko dijalizni bolesnik, da to ne mora da znači da je otpisan, da svi mogu da ga „puste niz vodu“…

To sam mislio …

A sad znam da je to istina.

U Nišu se 230 pacijenata dovoze na HD sa dva dotrajala kombija…

Koga je briga?

Dijaliza ide u četiri smene.

Dolaze ljudi iz Aleksinca, iz Soko Banje, … iz raznih mesta … Ne može da se diše…

Nema ni flastera, pacijenti kupuju krep traku za krečenje (!) da bi se lepili …

Živim u stanu od 35 kvadrata, teraju me da idem na peritoneumsku dijalizu, ali nemam gde ni da stavim materijal…

Imam oca i majku od po 80 godina, ko će koga da gleda, kad ja imam 37 godina …

Lekari nisu našli za shodno ni da mi odrade one preglede za transplantaciju, pa da se za ovih 4 godine barem nađem na listi za transplantaciju bubrega, što bi mi bila jedina šansa da preživim…

Kome se obratiti za pomoć?
U Nišu, od kada su počeli raditi fistule na vaskularnoj hirurgiji ja evo čekam već mesec dana…

Vidim otuda izalazi pacijent sa fistulom, priđem mu i kažem: „Vi ste na dijalizi, nisam Vas viđao?“

A on mi odgovara: „Ma jok, uradio sam je iz predostrožnosti, ako zatreba.“

A ja sa kateterom 7,5 meseci čekam …

Takvi su naši prioriteti …

Lagano umiranje …

Sramota je da se u 21. veku ubijaju mladi ljudi zbog nečije trivijalne sujete i nestručnosti…

Imao sam posao i izgubio sam ga, jer ne mogu sa kateterom u vratu da radim nikakav posao…

Bavio sam se sportom, igrao sam aktivno stoni tenis, sada više ne igram, jer su mi upropastili i ruke i život…

Jedino što mogu da čekam je da umrem, ali i to ne mogu na miru…

Više mi nije ni do čega…

Ne mogu više da obijam pragove lekarskih kancelarija i da molim za usluge koje su im u opisu radnih mesta i za koje primaju redovnu platu, koja nije ni toliko mala…

Više nemam snage da se borim, jer je i borba besmislena…

Sve što je bilo do mene uradio sam, sad jedino mogu da umrem…

Sve što sam naveo mogu da potvrdim pod punom moralnom, materijalnom i krivičnom ogovornošću i validno pečatiranim izveštajima institucija i lekara gde sam se lečio, a imam i fotografije i druge dokaze.

Ne zamerite …

.

.

d.sasa.23@gmail.com

.

.

                   unnamed, moja ruka1          unnamed, moja ruka2          unnamed, moja ruka3

                                       unnamed, efikasnost moje dijalize                   unnamed, moja recirkulacija

.

===========================================

Picture1b===========================================

Dijaliza po tipu kompanije ili po tipu pacijenta?

Velika je nesreća što su naši dijalizni pravilnici, tenderi, centri i nabavke, organizovani uglavnom po tipu kompanije, dijalizne kompanije, na čijim se aparatima dijaliziramo. Da je sreće pacijent bi bio u prvom planu, u centru sistema, pa bi se sve, od pravilnika do nabavki, podešavalo prema potrebama nas pacijenata. Nažalost, naši medicinari, u skladu sa postojećim sistemom, prevashodno vode računa od koje će kompanije šta nabaviti. Oni te nabavke zovu „nabavke po tipu mašine“. Kakvi su im pacijenti i koje su potrebe tih pacijenata, o tome niko ne vodi računa. Tačnije, vodi se računa da ne dobijemo previše kvalitetnih dijaliznih tretmana (ne više od 20%). Svi već znate da postoje zadati procenti u koje doktori uklapaju potrebe svojih pacijenata. Tako im Pravilnikom odredili šefovi, profesori, kojima je najvažnije bilo da zaštite interese određenih dijaliznih firmi, firmi koje su njihovi dugogodišnji sponzori i donatori. Zato je veliku pažnju u dijaliznoj javnosti izazvao najavljeni serijal intervjua predsednika Saveza bubrežnih invalida Republike Srbije sa direktorima dijaliznih kompanija u Srbiji. Naš sajt će te tekstove prenositi u celosti, počevši od ovog prvog iz te serije, sa direktorom predstavništva japanske dijalizne korporacije Nipro. Obzirom da se u tom tekstu otkrivaju mnoge interesantne stvari, očekujemo, naravno, i vaše komentare.

Prenosimo vam tekst iz:  „Дијализа“ часописа Савеза организација бубрежних инвалида Републике Србије-година II, број 3-2016, стр.16-20:

МАТЕРИЈАЛ ЗА ДИЈАЛИЗУ ПО ТИПУ ПАЦИЈЕНТА

Поштовани читаоци,

Верујемо да све вас интересује каквог је квалитета дијализни материјал којим се снабдевају наши дијализни центри, болнице и клинике. Од тог материјала у значајној мери зависе и наши животи, наше преживљавање и степен рехабилитације. Шта је права истина о квалитету дијализатора, крвних линија, концентрата, апарата за дијализу и њиховог потрошног материјала? Ко и како доноси одлуке које се тичу квалитета нашег лечења и наших живота? Од овог броја, часопис „Дијализа“ започеће нову серију разговора, интервјуа, са најодговорнијим људима дијализног бизниса, како бисмо „из прве руке“ сазнали шта се дешава са снабдевањем и набавкама материјала и средстава од којих зависе наши животи.

У овом броју, за „Дијализа“ часопис говори Др Дејан Томовић, директор фирме Nipro D.med екслузивног заступника јапанског произвођача дијализног материјала фирме NIPRO.

Дијализа“ часопис: Поштовани докторе Томовићу, крајем прошле године, видели смо да су по питању поузданости, јапански аутомобили, проглашени за најпоузданије на свету. Реците нам, да ли се може направити аналогија, да ли је и јапански дијализни материјал тог нивоа квалитета?

Др Томовић: Тачно, Ваше поређење потпуно осликава квалитет јапанских производа, а поготову нашег произвођача, Нипро Корпорације. Знате, Јапан има најмању смртност дијализних пацијената на свету. Друго, Јапан нема развијен програм трансплантације, па се зато оријентисао на квалитет дијализног лечења. И у томе је постао најбољи на свету, те су јапански произвођачи дијализног материјала заиста развили врхунске прозводе у својој области.

Дијализа“ часопис: Хајде да будемо конкретнији. Сви смо ми чули за Tojotu, Sony, Canon, Hondu, Panasonik, Toshibu и друге јапанске брендове. Да ли је Nipro у дијализи, оно што су ови брендови у својим областима?

Др Томовић: Апсолутно, па чак и корак даље. Онај ко се дијализира помоћу Нипро медицинских средстава може да рачуна на квалитет који постоји и код осталих брендова које сте навели за различите области. У том смислу се највише истичу Нипро дијализатори, јер Нипро управо на пољу дијализатора поставља нове стандарде квалитета и функционалности, и тера друге произвођаче да барем покушају да прате тај корак. Дијализатори без Бисфенола А су прави пример за то.

Дијализа“ часопис: Ако је то тако, неминовно се намеће питање: где сте ви били свих ових 6 деценија колико постоји дијализа у Србији? Зашто имам утисак да смо за Нипро игле и Нипро шприцеве сви знали, а за Нипро дијализаторе, до скоро нису знали ни наши нефролози, они који су најпозванији да се тиме баве и који редовно одлазе на конгресе и усавршавања из нефрологије и дијализе.

(https://www.youtube.com/watch?v=TRupNvBq7sw)

Др Томовић: Можда би било боље питање где смо били последњих 6 година. Али у праву сте, конгреси и усавршавања на која су одлазили наши стручњаци на жалост нису доносили нови квалитет лечења дијализних пацијената у Србији. Знате, пре двадесет година интернет се тек развијао, кућни компјутери су били реткост, мобилни телефони су били у повоју, телевизори су били гломазне кутије у дневним собама. Данас је интернет свуда, мобилни телефони и аутомобили у себи садрже вишеструко моћније компјутере од оних које смо пре 20 година само могли да замислимо, а телевизоре држимо окачене на зид као слике. Све се то променило, само се пацијенти у Србији и даље лече скоро истим дијализним материјалом, конкретно дијализаторима као и пре две деценије. Сада смо ми ту да то променимо нашим квалитетом. Велика већина наших нефролога су часни лекари који брину за своје пацијенте, али на жалост годинама уназад су били под утицајем управо најистакнутијих доктора ове професије. Ови најутицајнији нефролози су се по правилу борили за опстанак монопола, или тачније бипола, представљајући верне чуваре на вратима српског дијализног тржишта, али и то се данас мења.

Дијализа“ часопис: Па шта се то десило, да ми данас ипак разговарамо овде, са Вама?

Др Томовић: Десио се закон, десила се упорност, десио се Нипро. Мада се и дан данас покушава избећи конкуренција, покушавају се избећи законске одредбе. И ми ту водимо велике борбе, на сваки законом дозвољен начин, јер политичку и тајкунску подршку не желимо. Наша највећа подршка је Нипро Корпорација и квалитет дијализног материјалa који стоји иза нас.

Дијализа“ часопис: Реците нам нешто конкретније о томе. Ко, када, где, и како, се све врше те назаконитости, када је у питању снабдевање дијализним материјалом?

Др Томовић: Бојим се да нам ни 5 бројева Вашег цењеног часописа не би било довољно да одштампате све оно што смо ми уочили и сазнања до којих смо дошли, а што би се најпре могло сврстати у један вид организованог криминала. Ево само неких примера – рецимо када здравствени систем Србије више није могао да на тендерима за дијализаторе заштити дијализни монопол од фер тржишне утакмице, првенствено од нас, Нипра, једноставно је престало да буде тендера. Тако су се у трајању од преко две године, дијализатори по налогу Здравственог фонда набављали потпуно нелегално, без икаквих уговора, без икакве контроле цена и квалитета, искључиво од монополски установљених фирми. Све је то учињено на штету свих нас, нашег новца, и на штету дијализних пацијената. Ако има ваших читалаца који прате сајт dijaliza-wordpress много су могли тамо прочитати.

Дијализа“ часопис: Рецимо да многи наши, посебно старији читаоци не користе интернет, дајте нам неколико кључних примера незаконитих радњи или неодговорног понашања у дијализном бизнису.

Др Томовић: Ево, рећи ћу вам конкретно. Да ли Ви знате ко је власник апарата за дијализу у српским дијализним центрима? Да ли Ви знате да то питање није регулисано за огроман број дијализних апарата? По дијализним центрима се „шушка“ о томе да фирме које сматрају да располажу апаратима у дијализним центрима у Србији, користе те исте апарате да уцењују Фонд здравства или болнице да ако они не буду побеђивали на тендерима да ће повући све „своје“ апарате и оставити пацијенте на цедилу. Према нашим сазнањима, која је тешко проверити, поједини истакнути нефролози су финансијским везама били повезани са двема дијализним фирмама, а посредни доказ за то су многе верзије Правилника о дијализи које су биле написане тако да се заштити монопол на српском дијализном тржишту. Сматрам да је врло јак незванични утицај који те фирме имају у политици, у судству, у здравству, па и у удружењима пацијената, ако хоћете да будемо искрени.

Razgovor urednika sa direktorom Nipro

Дијализа“ часопис: Кад говорите о удружењима пацијената, морам Вас упозорити да наше удружење и наш „Дијализа“ часопис, није никада добио ниједан динар од тих фирми, нити је икада објавио иједну рекламу било које фирме. Ми смо апсолутно непрофитна и независна организација.

Др Томовић: Мислим да Ви знате на која и каква удружења пацијената мислим. Ја Вам се извињавам што сам и према Вама био неповерљив у почетку. Пристао сам на овај интервју када сам се уверио да сте Ви једини изузетак. Ја Вас ценим због тога што сте дали шансу истини, јер истина о овим темама не може да се нађе у српским медијима.

Дијализа“ часопис: Поменули сте нејасну ситуацију са власништвом над апаратима за дијализу у нашим центрима и стварање ситуације да се потрошни материјал мора узимати само од фирми произвођача апарата. Зашто онда Ви нисте понудили своје апарате дијализним центрима?

Др Томовић: У неким дијализним центрима су намерно ломили наше дијализаторе да би их приказали као оштећене и пријављивали нас Агенцији за лекове. Да ли можете да замислите шта би тек радили са нашим апаратима? Нипро апарати су спремни и регистровани у Србији, али овај овакав систем до сада није био спреман за њих.

Дијализа“ часопис: За разлику од Црногораца, Срби нису никада ратовали са Јапаном, па није било ни потребе да се миримо са њима. Штавише, стиче се утисак да је та високоразвијена земља необично пријатељски наклоњена према Србији. Сви се сећамо чистих и модерних аутобуса на којима је писало ’Донација Владе Јапана’, а за поклон саднице јапанске трешње Срби су се појавили у непланирано великом броју. Кажу да је јапанска влада и највећи донатор медицинске опреме Србији. Зато је наше питање: да ли је негде у изгледу да Србија добије и јапанску опрему за дијализу?

Др Томовић: Јесте наравно, па су неки први кораци и покренути по том питању. Да би и јапанска опрема за дијализу дошла у Србију, потребно је да постоји такав интерес од стране корисника. Народ Јапана заиста јесте један од највећих донатора српског здравства. Донација јапанских аутомобила је била стварно лепо прихваћена од стране наше земље. Уколико би се једног дана Јапан одлучио да донира јапанску опрему за хемодијализу, надам се да би била подједнако добро прихваћена.

Дијализа“ часопис: Да ли је уопште могуће ући у дијализни бизнис у Србији, ако имате против себе лекаре, нефрологе, начелнике дијализних центара, Комисије за дијализу, Тендерске комисије, удружења пацијената, политичаре, судије и стране амбасадоре – како сте ви уопште успели и да ли размишљате о томе да покушате бар са једном од тих важних група да склопите примирје?

Др Томовић: Наша фирма као и наш принципал има високе етичке кодексе, ми једноставно не можемо и не желимо да радимо на начин како су други овде радили деценијама. Немамо ништа против лекара, већ напротив, то су људи чија је мисија у суштини иста као и наша – да пацијентима буде боље. Због тога никада ништа не бисмо учинили ни против интереса пацијената, али такве ствари су се овде радиле. Прави стручњаци из области дијализе знају шта је заиста најбоље за пацијента, те свако ко је заиста стручњак једноставно мора бити на нашој страни. Чињеница је да су војне тендерске комисије и стручњаци војних здравствених установа, протеклих пар година ипак били поштенији при састављању тендерских услова и то је било пресудно да квалитет нашег дијализног материјала прво доспе тамо. Сада се трудимо да доспемо практично свуда, и да барем пружимо шансу да се пацијенти лече најквалитетнијим дијализаторима.

Дијализа“ часопис: У медијима се појавила информација о плати директора једне дијализне фирме од 12 хиљада евра, месечно. Да ли сте Ви тај директор, докторе Томовићу?

Др Томовић: Ха, ха, .. (смех). Знате Ви врло добро, да ја нисам из те приче. Ми не добијамо никакве субвенције у овој држави. Поменух ли Вам већ високе етичке кодексе наше фирме? Нисмо ми ни моно-, ни би-полисти. Одговор на то питање ћете морати потражити код неког од наредних саговорника из ове Ваше серије разговора.

Дијализа“ часопис: За вас се тврди да сте оборили цене дијализатора на историјски минимум, да сада због тога дијализни доктори и сестре не могу да путују на конгресе, а да све друге специјалности: кардиолози, ортопеди, реуматолози и даље несметано путују, наравно, о трошку државе, која та путовања плаћа кроз већу цену медицинског материјала. Како мислите радити, ако сте против себе окренули и лекаре и сестре и пацијенте?

Др Томовић: Морам да Вам поновим, нисмо ми против лекара, нити против сестара, нити против финансијског помагања њима или пацијентима. Друга ствар је ако су превелика нечија очекивања од нас. Када смо помагали, помагали смо искрено, а не да би се хвалили, па нећемо ни овога пута. Када смо донирали, донирали смо да помогнемо, а не да би из тога извукли неку корист. Осим тога, DTнисмо ми оборили цене дијализатора. Постоји нешто што се популарно зове предводник тржишта, маркет лидер, водећа фирма, а то тренутно у овом послу није наша фирма. Фирма која је годинама била водећа по питању дијализног материјала у Србији је та која диктира услове тржишта и цене. Знате да је тренутно у јеку кампања тендера за дијализни материјал у целој Србији. У првих пар тендера ми смо били нешто виши са ценама, док је водећа фирма управо водила агресивну политику обарајући цену 30% испод наше. Нисмо желели да улазимо у трку са ценама већ да покажемо да нам није циљ беспоштедна борба, и да омогућимо да водећа фирма сама одабере на које место на тржишту ће нас позиционирати, и ми бисмо на то пристали. Водећа фирма је одабрала да нас потпуно уклони агресивно ниским ценама, те је садашње стање на дијализном тржишту последица нашег одговора на овако дрско тржишно понашање.

Дијализа“ часопис: Према нашим информацијама, ви јесте релативно нови на српском дијализном тржишту, али сте већ направили страшан дар-мар: победили сте или сте добили највећу количину дијализатора на тендерима за наше највеће дијализне центре, нпр. Звездару, ВМА, Драгишу Мишовића, ..   Реците нашим пацијентима који ће се дијализирати тим медицинским средствима да ли су она квалитетна и у чему се огледа тај квалитет?

Др Томовић: Не желим да користим Ваше питање за маркетинг, па ћу бити кратак. Наша прва линија квалитета су дијализатори. Функционалне карактеристике у смислу уклањања штетних супстанци из крви и ултрафилтрационе способности наших Elisio серија дијализатора су углавном супериорне у односу на већину других дијализатора који се могу пронаћи на светском тржишту па и код нас, у Србији. Произведени су технологијом без опасног токсина, Bisfenol A, за разлику од већине других производа ове врсте. Сматрам да је све то од највећег значаја за квалитет лечења пацијента. Паковање ових дијализатора је алуминијумско, а не једноставна пластична врећица, чиме је омогућено да буду максимално безбедно транспортовани и спречено је да буде нарушена њихова стерилност или друга својства. Произведени су и упаковани на стерилан начин те је њихова накнадна стерилизација гама зрацима изузетно блага и безбедна. Овако произведени, стерилисани и упаковани дијализатори су нешто најбоље што пацијент може добити за своје лечење. Да не наводим понаособ сав други дијализни материјал, све је то врхунског квалитета, о чему „шушка“ комплетна дијализна јавност, али мало ко се усуђује да гласно проговори.

Дијализа“ часопис: Какве сте све проблеме имали, чиме су се све остали дијализни снабдевачи служили да би опањкавали вас или вашу фирму? Пацијенти заслужују да знају истину, према томе молим вас, будите потпуно поштени и искрени, јер после Вас на ред ће доћи и остали директори, па ћемо и од њих захтевати исте одговоре.

Др Томовић: Тешко је свести све то у пар реченица али покушаћу укратко. Па прво, утицај на формирање Правилника о дијализним материјалима. Годинама су Правилници о дијализи прављени не у интересу пацијената, него на начин да се Нипро избаци из дијализног система Србије. Тендерске комисије у Здравственом фонду на некада централизованим тендерима за дијализу, су недељама тражиле и најмању грешку у нашим тендерским понудама како би оспорили наше понуде, јефтиније и углавном квалитетније у односу на конкуренцију. Сматрам да је све то чињено под утицајем наше конкуренције, јер медицинско, финансијско или неко треће оправдање за то не постоји. Поједина удружења пацијената су против нас подносила лажне пријаве Инспекцији Министарства здравља, и то удружења пацијената на кућној дијализи, која никакав контакт са нама нису имала, без стида и срама. Ова удружења пацијената су ширила гласине да ће бити озрачен свако ко се дијализира дијализаторима стерилисаним гама зрацима. Најновије, тренутно актуелне лажи, су да Нипро уоште није јапанска фирма већ кинеска (?!).

Дијализа“ часопис: Да ли је могуће да такве ствари још увек трају и да конкурентски рат за дијализно тржиште иде до те мере?

Др Томовић: Дијализна јавност почиње да схвата да су поједине функционалне карактеристике конкурентских дијализатора знатно лошије у односу на Нипро дијализаторе. Од тада су клевете усмерене на нас као фирму и њено руководство. Најзабавније ми је било када су се појавиле гласине да смо хомосексуалци (смех). Немам ништа лично против хомосексуалне популације, па ми није јасно да ли су тиме покушали да увреде нас или хомосексуалце. Даље се шире гласине како је Нипро једини кривац што сада доктори, нефролози неће моћи да одлазе на стручне конгресе о трошку дијализних фирми. Покушава се стручна јавност окренути против нас, иако смо ми присутни у јако малом малом пронценту гледајући свеобухватно дијализно тржиште. И то чине управо они који су од тог тржишта у протекле две деценије наплатили мислим преко пола милијарде евра. Чујем да се прети дијализним центрима да се неће сервисирати машине на којима започиње коришћење Nipro крвних линија. Шире се лажи како су линије неодговарајуће, како ће се машине кварити, без обзира што су линије проверене, функционалне, са много бољих карактеристика од линија које производи произвођач машина. Па ако машине баш и крену да се кваре, знаћемо ко је кривац за то, обзиром да се ове линије користе свуда у свету без проблема, и машине савршено раде са њима.

„Дијализа“ часопис: како је могуће да се на све начине спречава прича о штетности Bisfenola A и фталата, материја којих има у свим дијализаторима и линијама на домаћем тржишту, осим у онима које производи Nipro, а држава и даље одбија да изврши препоруке Европске комисије за здравствене ризике?

Др Томовић: ДЕХП фталат не садрже ни други дијализатори који се уобичајено користе у Србији, али Бисфенол А заиста не садрже, нити ослобађају, само Нипро дијализатори Елисио серија. Препорука Европске комисије је донета још пре тачно годину дана, и јасно наглашава да треба да се престане са коришћењем дијализног материјала који у себи садржи ову токсичну супстанцу, када год је то могуће. Сада је то могуће, јер управо Нипро Елисио дијализатори не садрже овај токсин. На жалост, нити дијализна заједница у Србији, нити релевантни државни оргавни нису обратили пажњу на ово јасно упозорење. Као да никоме осим Вас пацијената није превише стало до тога. Има и изузетака, нефролози три велика дијализна центра у Београду су показали своје интересовање за овај проблем. Желим да овим путем апелујем и на остатак дијализне заједнице у Србији да направи неки помак у вези Бисфенола А. Мора се учинити неопходно да би се у складу са професионалном етиком и у складу са Законом о здравственој заштити пацијентима на дијализи омогућило најадекватније дијализирање средствима која ће најмање штетити њиховом здрављу. Па нека то буде барем за најугроженије категорије дијализних пацијената.

Дијализа“ часопис: Како је могуће да се суви бикарбонат за хемодијализу у целом свету производи и набавља од различитих фирми, а само код нас се то не дозвољава? Иако је то материјал који се производи у сред Европе, у Немачкој на пример (Serumwerk, нпр), испуњава немачке стандарде, али не одговара нашим монополистима и њиховим штићеницима?

Др Томовић: ….Или рецимо имамо NiproCart суви бикарбонат за дијализу направљен у Нипро фабрици у Шпанији. У праву сте, али са становишта тржишта. Сви ти стандардни бикарбонати су подесни за коришћење, али када дозволите да их само једна фирма продаје, ствара се монопол над тим производом. Дијализним пацијентима то није толико битно, него се штета наноси средствима здравственог осигурања.

Дијализа“ часопис: А шта је то што сматрате да је битно дијализним пацијентима?

Др Томовић: Са становишта пацијената много је битније када здравствени систем, кроз Правилнике о дијализи не препознаје рецимо Mid-fluks дијализаторе, дијализаторе средњег протока. Low-flux дијализа се полако гаси у напредним здравственим системима, само код нас опстаје, и поред тога што је дугорочно лоша по пацијента, јер не уклања штетне супстанце велике молекулске масе. Томе служе Mid-flux дијализатори, који имају све карактеристике сличне Low-flux дијализаторима, али из крви уклањају и те штетне велике молекуле. Нипро има регистроване и Mid-flux дијализаторе али се не пружа могућност да они дођу до пацијената. Стручна јавност је урадила једну одличну ствар, пре неког времена је у Правилницима о дијализи свела проценат Low-flux дијализе на значајно мању меру. Сада је време за следећи корак, т.ј. да се омогући Mid-flux дијализа зарад добробити пацијената.

Дијализа“ часопис: била је једна карикатура на интернету, алузија на филм Godfather, где директори пет највећих дијализних фирми притискају главног Кума да подели са њима своје везе у политици, медијима, полицији и судству, па ће сукоби међу дијализним фирмама одмах престати. Колико има истине у таквим схватањима, могу ли се заиста зауставити ти ратови у дијализном бизнису и од чега то зависи? Да ли је заиста било икаквих контаката или разговора између вас на ту тему? Или између вас снабдевача и представника државних органа?

Др Томовић: Неминовно је да ће сукоби међу снабдевачима дијализним материјалом кад-тад престати. Питање је времена и начина када и како ће се то десити.

Razgovor LjT sa DTДијaлизa“ чaсопис: зa крaј, уз зaхвaлност зa време које сте нaм посветили, реците нaм докторе Томовићу, иaко нисте Црногорaц, чули сте, нaдaм се, зa поему Мaтије Бећковићa: „Ђе рече Јапан“? Реците нaм докторе Томовићу, дa ли ће нaшa дијaлизнa јaвност, дијaлизни пaцијенти у Србији, имaти aсоцијaцију нa Нипро, кaдa неко, било ко, помене нaзив те песме?

Др Томовић: Апсолутно. Јa ни једног тренуткa нисaм посумњaо у то. Хвaлa и Вaмa и све нaјбоље желим и Вaмa и чaсопису и свим дијaлизним пaцијентимa који су имaли временa и стрпљењa дa ишчитaју овaј нaш рaзговор.

.

.     .     .     .     .     .

____________________________________

.     .     .     .     .     .

.

Tekst prenet u celosti iz:

„Дијализа“ часописа Савеза организација бубрежних инвалида Републике Србије-година II, број 3-2016, стр.16-20.

(Razgovor vodio i zabeležio: Dr Ljubinko Todorović)

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

https://www.youtube.com/watch?v=C6k_BOHfLYc

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

https://www.youtube.com/watch?v=t2E6vgKI7xs

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Igre za pacijente, pare za organizatore

Dialiks: novi dokumenti o kriminalnim aktivnostima u oblasti dijalize.

Igre za pacijente, pare za organizatore,

Ili: Zašto mala pčelica kidiše na cvet?

Poštovani čitaoci,

Velika je nesreća biti bolestan, pogotovo biti zavisan od dijalize. Ali, ni tu nije kraj našim mukama i nesrećama.

U skladu sa zapadnim tržišnim vrednostima, koje je ovo društvo mirno prihvatilo, nije sramota zarađivati na tuđoj nesreći. To rade doktori, sestre, cela zvanična i nezvanična medicina. Kriminal je kada se ta nesreća namerno izaziva ili pospešuje, kako bi zarada bila što veća, mada se sam taj poriv za zaradom, u zapadnoj medicini, ne osporava.

Legalno je izigravati i humanitarce. Te organizacije sada možete videti na svakom ćošku.

Mnogi su odjednom osetili potrebu da pomažu obolelima i unesrećenima, da im prikupljaju novčana sredstva za dalje lečenje ili humanitarnu pomoć.

Ono što nikako nismo očekivali, to je da se i sami pacijenti uključe u taj „biznis“.

Famozna Udruženja pacijenata, Savezi, Asocijacije, Lige, Društva, ima ih na stotine i hiljade, niču kao pečurke posle kiše.

Neki pojedinci su već i hapšeni i osuđivani, jer nema nikakve sumnje, da je primarni cilj osnivača tih udruženja – zarada, a osnovni način rada: prevara.

Još uvek (na sreću ili na žalost) ima naivnih i dobronamernih ljudi koji ne shvataju zamku i hoće da pomognu obolelima ili unesrećenima. A onda postaju plen tih i takvih prevaranata.

Smišljen je čak i naziv, koji kao da opravdava sva zla koja nas snalaze. Kažu da je naše društvo: „u tranziciji“. A to valjda znači: „sad se krade i grabi, ko i šta stigne, a posle, kad više ničega ne bude bilo, onda ćemo uvesti zakone i legalizovati postojeće stanje“. To je ta strategija zapadnih gazda, koji su preko domaćih poslušnika i saučesnika, preuzeli rukovođenje našim balkanskim državama.

podmazivanje-korupcije

Zato su i promućurniji pacijenti odlučili da zarade malo, na svojim kolegama, nesretnima i obolelima, jer policija još uvek ne hapsi pacijente – za sada su procesuirani samo zdravi organizatori, neka manekenka, i neki članovi porodice ili udruženja za pomoć obolelima. I to samo neki, vrlo mali broj.

A, po logici statistike, i među pacijentima ima značajan procenat đubradi, kriminalaca i kriminalu sklonih pojedinaca.

Nimalo oni ne zaostaju za sposobnostima i afinitetima onih pravih, zdravih kriminalaca. Često deluju i udruženo. Za njih nema granica u „društvenom“ radu: oni su i vladini, i nevladini, i soroševci, masoni, slobodni zidari, malteški vitezovi, rotarijanci, rotšildovci, rokfelerovci, rođaci, otporaši, animatori, uzbunjivači, – gde god šta može da se drpi, oni su tu.

Možete li zamisliti majku čije je dete dobilo transplantirani organ (ne od nje, naravno), koja onda iskoristi tu činjenicu i ne skida sa sa svih mogućih „skupova“, „seminara“, „obeležavanja“, TV-emisija, javnih rasprava i debata: o transplantaciji.  Javilo joj se.  Da bude u (e)Misiji.  Plavuša a još i prosvetljena.  Deli ženica šarene balone, pristupnice, karte zaveštanja organa, promoviše i sebe i humanizam, ali u osnovi svega je samo lova. Dete joj čuva baba (koja je i dala organ za transplantaciju), a majka ne stiže ni da ga vidi, od silnih „humanitarnih“ obaveza. Osetila žena mogućnost lake zarade. I, kao i oni u „Otporu“, sada putuje i poučava druge kako se to radi.

Zahvaljujući našim insajderima, u prilici smo Vam pokazati i deo njihove elektronske prepiske, kako vrše edukaciju za osnove „humanitarnog“ rada.

Osnova tog „humanitarnog“ rada je: Kako izmamiti sredstva od države ili od privatnih firmi? Kako se žicaju pare? Ima tu cela nauka. Sada ćete videti kako šefica savetuje svoje saradnike o osnovama namicanja „finansijskih sredstava“.

Evo tog teksta:

Uputstva za zicanje

Prosto je neverovatno da još postoje ljudi koji će poverovati u humanizam, društvenu aktivnost, brigu za pacijente, rad na projektima, pravljenje radionica, sastanaka, edukacija, promocija, obeležavanja i sličnih budalaština, organizovanih od strane tipičnih prevaranata. Niko, međutim, ne želi da im se suprotstavi. Da kaže: car je go! – to su lopovi! Kao da svima odgovara da se ta farsa nastavi. Zato i naša najzvaničnija udruženja pacijenata nisu raskrstila sa tim brojnim humanitarcima i njihovim maštovitim imenima tipa: „Donator je heroj“, „Dajte pare za osmeh“, „Brinimo za nezbrinute“, itd, itd. Pogledajte samo kako izgledaju radionice za dijalizne bolesnike… Ko tu koga radi? Da li je moguće da 2-3 besposličarke mogu uzurpirati prostorije udruženja dijaliznih bolesnika i predstavljati svoje glupave seanse kao radionice za dijalizne pacijente? (Budi Bog s nama, kao neki sektaši: spremile sveće i pola kilograma banana, a za dijalizne bolesnike?).  I gde su im tu uopšte bolesnici?  Ne vidimo fistulu ni kod jednog od učesnika? Ili fistule za njih nisu problem?  Važno je praviti baš ovakve Projekte, tražiti pare i redovno prijavljivati multiaktivne Radionice, Sastanke i slične „aktivnosti“.  O, ima li te pravna državo, da li te ove seanse mogu dozvati?

Radionica-za-naivne

Idemo dalje. Znate li ijednog drugog Predsednika, osim predsednika dijaliznih udruženja, da je na tom mestu 20 godina, nesmenjiv i nezamenjiv, privatizovao sve, od pečata do celog udruženja, sve sa fejsbuk stranom. Kao svoje zanimanje počeo je zvanično da navodi, na engleskom (jer mu to kao ostavlja bolji utisak na sagovornike) Medical Office Manager, iako ne zna ništa o medicini, niti zna i reč engleskog. A za zamenika je stavio svog sestrića ili bratanca, koji takođe već stoluje jedno 15-ak godina, jer je nešto kasnije počeo sa dijalizama, ali sluša „šefa“. Sve su to veliki virtuelni humanisti.  Briga o pravima dijaliznih pacijenata, njima je najsvetija dužnost, zanimanje čak.

Ne, nikada nijedno od tih humanista nije prihvatilo nijedan konkretan oblik rada ili pomoći obolelima ili unesrećenima. Da im pomažu pri jelu, pri transportu, pri hodanju, da im prazne guske ili lopate, da im dodaju čašu vode…

Ne, samo pare.

Prikupljanje novčanih sredstava.

Jedini i neprikosnoveni cilj svih tih humanitaraca.

Nekada to prikupljanje i ne bude direktno. Nego se kao organizuju susreti, debate, predavanja, podučavanja, prave se projekti, planiraju „aktivnosti“, a svi naročito vole: „sportske igre“, „edukacije pacijenata“ i štampanje „časopisa“ za pacijente…

Sećate se, već smo se smejali njihovim „obeležavanjima“ svetskog Dana bubrega, kada su nesretne dijalizne pacijente terali da pričaju o sprečavanju „napada bubrega“ – pacijente koje bubreg ne može ni da napadne, ni da zaboli, a tek smejurija kada su dijalizne pacijente nalivali vodom (strašno), jer gde su se baš oni (dijalizni pacijenti) našli da promovišu značaj tečnosti u sprečavanju bubrežnih komplikacija (?!).  Ali, za sve to je neko nekome dao pare, kao što i pretpostavljate.

Smejali smo se kad smo videli da zdravstvene vlasti teraju i medicinske sestre da pišu „naučne radove“, da održavaju „kongrese“, da stiču „reference“, a onda se ta moda prenela i na pacijente. Šta tek sada da se kaže? Pacijenti izlažu radove? Na kongresima pacijenata?

Zamislite situaciju da neki repati dijalizni pacijent organizuje „predavanje“ nefrologa drugim dijaliznim pacijentima? Pacijent plaća doktorima da održe predavanje pacijentima? I niko da se zapita: Odakle tom pacijentu pare da on plaća doktore? Zašto to doktori ne rade kroz svoj osnovni posao, u dijaliznim centrima, gde su im i pacijenti? Zašto potpuno usko-specijalizovana i pacijentima nerazumljiva stručna predavanja održana na kongresu nefrologa drže ponovo, ali pacijentima, zar da bi uzeli još neki dinar?

Obelezavanja1

        Predavanja za pacijente         medalje-ce-smiriti-strasti

zamajavanje pacijenata2    zamajavanje pacijenata4

Da li je normalno, pacijentima u Srbiji, gde zbog preopterećenosti sestre i ne dezinfikuju dijalizne aparate (!!!) pričati o pomodnim svetskim novitetima kao što su HRONO-dijalize. Elem, pokondireni srpski nefrolozi se našli da pričaju o Temi: „Kratke svakodnevne i noćne hemodijalize: modaliteti za bolje preživljavanje“? Zar to nije čisto sprdanje i sa strukom i sa pacijentima?!?!  Da li je ijedan doktor u Srbiji ikada video, a kamoli uradio, noćnu hemodijalizu, osim ako nije vanredna zbog viška vode ili kalijuma, koje nisu redovnom dijalizom izvukli. Pa oni ne postižu ni ove standardne dijalize da nam urade kako treba, ali ih to nije sprečilo (niti se stide) da nadmeno laprdaju o belosvetskim eksperimentima i egzibicijama.

Ko je normalan mogao za pacijente, laike, odabrati ovakav naslov Teme: „Racionalna primena antikoagulantne terapije kod bolesnika na hemodijalizi: nefrakcionisani heparin vs LMW heparin“? Da li ijedan pacijent u Srbiji uopšte zna šta je to LMW heparin, (lomljiv?), i šta mu znači ono „vs“, a nije „viša sprema“, ni „viša sila“, a ni „viša sestra“?

Zamislite pamet organizatora koji poziva „pacijente zainteresovane za svoju budućnost“ da dođu na „predavanje o ranoj smrti“ !!!  Da, to je bila tema za pacijente: „Rana smrt nakon započinjanja lečenja hemodijalizama?“  Da li više volite RANU smrt, odmah nakon započinjanja ili pak, ovu KASNU smrt, posle započinjanja? Ej, organizatoru, genije si, i ti i tvoji predavači.

Srećom pa na ovakva predavanja ne ode ni 5-6 pacijenata od 5000 koliko ih u Srbiji zvanično ima. Ali, nije tu nikome problem što pacijenti bojkotuju ovakve gluposti, važno je da se uzmu pare. Pare je neko izdvojio i one se preko ovakvih manifestacija „legalno“ podele: malo učesnicima, a više organizatorima.

Posećenost, ciljevi, rezultati, – idi begaj, ko te pita za to?

A tek igre za pacijente. Ono kao pikado na vratima nečije garaže, ili stoni tenis i boćanje, pa podela nekih smešnih plastičnih peharčića.  I diploma.  Svi vole pehare i diplome.  A tek Zahvalnice.  Ima li ijednog važnijeg stručnjaka ili funkcionera, kome nisu uvalili neku Zahvalnicu? Uokvirenu.  Sa pečatom Udruženja.  To kod budala ostavlja baš onako, jak utisak. Ali, stvarno.

Pacijenti se malo izpikadiraju, a organizatori bogme i zarade. Niko nikada tu ništa nije čačkao. Igre će biti ponovo, najverovatnije u Banji Koviljači, tamo imamo sve uslove, a znam i ljude koji će nam pomoći. Puno znači to kad imaš svoje ljude, na pravom mestu. A pare za organizaciju? A, lako ćemo za to. To je sve odobreni Projekat, zvanično. I u Fondu i u Ministarstvu. Ima da bude 200 učesnika, u svakom slučaju, ispod 100 neće biti, pa kad se sve sabere, igre su prava stvar.

Kradu na sve strane

Da li ste se ikada zapitali otkuda pojedinim dijaliznim pacijentima ili udruženjima pare za „časopise“ za pacijente? Pazite, skupocena štampa, kolor masni papir, tridesetak stranica, sa masom fotografija unutra. To ne može biti ispod par hiljada evra, cena. Ko to plaća? I zašto to plaća? Čemu to uopšte služi? Za dobrobit pacijenata? Ili za dobrobit onoga koji time maskira neke svoje prihode? Ne treba biti mnogo pametan, da bi se zaključilo o čemu se tu radi.

Nažalost, mnogi pacijenti (čitaoci i članovi) ni toliko (malo) pameti nemaju da bi to shvatili. Ko stoji iza štampanja tih časopisa, koje firme, fondovi, udruženja i pojedinci? Otkuda silne reklame dijaliznih firmi, njihovih proizvoda, njihovih doktora i sestara, u tim „časopisima“? Zašto su časopisi puni fotografija glavnog urednika (u stotinama poza), njegovog mikrofonskog obraćanja „urbi et orbi“ i beskrajnih tlapnji uvek o jednom te istom, ali nikada o suštinskim (konkretnim) problemima dijaliznih pacijenata.

Da li su „urednici“ ikada pomislili da te pare koje obrću oko štampanja jednog jedinog broja uplate nekom nesretniku, pacijentu, za lekove, za hranu, za socijalnu pomoć, da konkretno pomognu bilo kome, bilo kada? Ovaj naš sajt je pokrenuo i ispratio akciju kojom je porodici siromašne bubrežne bolesnice KUPLJENA KUĆA, (kuća, hej!) za cenu od nekoliko brojeva tih časopisa, čiji je sadržaj, u većini slučajeva: obično reklamersko smeće.

Da li urednik, redakcija ili organizatori, zaista sve te poslove oko pripreme časopisa mukotrpno rade dobrovoljno, provodeći dane i sate, bez ikakve nadoknade? Rukovođeni samo svojom sujetom, da se prikažu kao humanitarci, ili i oni tu imaju konkretan finansijski dobitak? Kako se taj dobitak ostvaruje i da li se, i kome, prikazuje?

Pogledajte samo fotografije prisustvujušćeg članstva, dijaliznih pacijenata i druge publike na tim „skupovima“ i „edukacijama“. Pogledajte samo ta turobna lica nesretnika koji ni pred objektivima fotoaparata ne mogu namestiti (makar lažno) oduševljenje temom i predavačem.  Tranzicija, naših para u tuđe džepove, se oseća u vazduhu.

Odusevljenje publike temom i predavacem

Zamislite drskosti organizatora koji eksploatišu psihičke tegobe dijaliznih pacijenata i organizuju im kontinuirane svakonedeljne „radionice“, „seanse“ sa familijarnim (porodičnim) psihoterapeutom, a sve navodno „besplatno“. Zaista, samo psihički i mentalno nenormalni pacijenti mogu poverovati da je sve to čisto dobrovoljni i humanitarni rad i da iza toga nema nikakvih finansijskih tokova. Inače, organizatora i funkcionera Udruženja bolesnika nikada nema među slušaocima ili polaznicima tih radionica i seansi. Njima psihoterapeut ne treba! Oni tih tegoba nemaju!

Ko ovde ne poludi taj nije ni bio normalan

A kradu na sve strane. Gde i od koga stignu. Već pre godinu dana dobismo dojavu da se sa našeg sajta skidaju kompletne tabele namirnica i dijetnih preporuka i doštampavaju kao prilozi uz „časopise“ za pacijente. Naravno, nigde nisu naveli odakle ili od koga je to ukradeno, tj. prepisano, iskopirano. Uvažena mlada doktorka iz Novog Sada, „upošljenik“ (zna se) Frezenijusa, ladno uzela slajdove iz našeg posta o gvožđu, objavila to u „Nefro“ časopisu i potpisala kao svoj rad. Sliku svoje glave stavila na početak, naravno.

U najnovijem broju istog „časopisa“ ukradoše nam 4 stranice našeg teksta o gvožđu, prvi deo. I ne potpisaše nas. Ajde što ukradoše, ako je to učinjeno „za dobro pacijenata“ (a da li je?), pa i da oprostimo, neka ih, neka objavljuju, ali bar su mogli tačno navesti izvor, sajt odakle kradu.

Sestra Dušica Branković, iz Bora, neka lepuškasta sestrica, sudeći prema priloženoj joj sličici, poskidala sama (ili joj je neko poskidao) cele pasuse iz našeg posta Rad medicinske sestre u hemodijalizi, kao i sa postova o punkciji krvnih pristupa – i to potpisala kao svoj tekst!

Tako mlada, a već krade (Što reče jedan nefrolog, saradnik našeg sajta: „Tako mlada, a već Nada“). Ajde da pola od onoga što je pokrala i objavila zna da primeni, pa da i njoj oprostimo, ali imamo dojavu i iz Bora da ni tamo ne dezinfikuju uvek aparate između dve hemodijalize! Pa ti sad dušice, proučavaj prepisano i potpisano, u odnosu na realno, pa smanjuj razliku.

Jedan drugi „časopis“ za pacijente, u kojeg smo polagali puno nade i promovisali ga i na ovom sajtu, časopis koji je trebao biti naš saradnik i saveznik u razbijanju kriminala i korupcije u oblasti dijalize, takođe pokazuje sve značajnija „zastranjivanja“. S jedne strane govori o stvarnim problemima u oblasti dijalize, a onda unutra vidimo pune stranice fotografija onih koji su najodgovorniji za to stanje, i u dijalizi i u transplantaciji. Sa stranica najnovijeg broja „našeg“ časopisa sad nam se osmehuju upravo oni likovi koji su doneli kriminalne Pravilnike (kojima su 50% pacijenata bili stavili na niskopropusne dijalizatore, a do dana današnjeg ne dozvoljavaju više od 20% hemodijafiltracija, kojima bi se smrtnost dijaliznih pacijenata već smanjila za trećinu! Zamislite, ironije i cinizma, da se takvi nama smeškaju sa stranica „našeg“ „časopisa“. Oni koji mesečno primaju kažu, 12 000 evra za svoj krvavi učinak, na nama. Plus zarada od sopstvene poliklinike koja beleži 3000 pregleda mesečno, plus stara (smb) penzija od 600 evra, koja mu dođe onako, samo za cigarete. Eto, to su nam „istorijski“ likovi, „najzaslužniji“ za razvoj naše dijalize i transplantacije, dovedenih u stanje u kojem su i sada, a pazite, rekli smo: stanje.

Zaista, može li postojati ikakvo opravdanje za takav potez redakcije, uredništva „časopisa“, osim ako nije u pitanju totalni gubitak osećaja za meru i pijetet prema žrtvama pomenutih likova. Zamislite da je nekome palo na pamet dovođenje Ajhmana u turistički obilazak Aušvica, i slušanje njegovog predavanja o tome kakve su oni sve probleme imali u „realizaciji“ svojih, po njima, nesumnjivo legalnih zadataka. „Oni su samo radili svoj posao, drugi su odlučivali“. To je ta priča.

Da, zaista je zaprepašćujuće videti fotografiju mladog i nevino nasmejanog doktora, dok u tekstu mirno pominje „prilagođeni rizik od umiranja“ dijaliznih bolesnika (?!). Da li je on normalan?  A za visokopropusne membrane i hemodijafiltraciju reče da one „hipotetički“ povećavaju uklanjanje uremijskih otrova, ali samo „hipotetički“. Zar mu je bilo teško da skokne do laboratorije i odnese uzorak krvi pre i posle hemodijafiltracije i obične hemodijalize, i da proveri beta-2-mikroglobulin u tim uzorcima. Da prekine i patetiku i hipotetiku? E, to mu već šefica (verovatno) ne bi dozvolila. Moglo bi se ispostaviti da dijalizatori koje ona decenijama nabavlja (zna se od koga) uopšte nisu ni najefikasniji, ni najmanje toksični. Ali, o čemu mi pričamo? Pa u tom centru još imaju miševe i guštere (!) u prostorijama gde se dijaliziraju pacijenti (opet dojava). A na šta im liči hrana za pacijente da se i ne govori (isto dojava). Ali, sve to nije sprečilo lekarskog junošu da se sav ozaren nacrta na pola strane i predstavi nam svoju kompilaciju naprevođenih „stručnih“ budalaština kojima su ga nakljukale dijalizne kompanije sponzori „najuglednijih“ svetskih stručnih časopisa. Ni reči nije rekao naravno o argumentima koje je (na našem sajtu) izneo Carl Kjellstrand, jedan od najvećih poštenih nefrologa koje je svet ikada imao. A za domaći, jedinstveni slučaj,  Pravilnika o dijalizi  kojeg je donela i potpisala njegova šefica, znamo zašto ne sme ni da ga pomene, a kamoli da ga komentariše. I pored svega toga usudio se da „svoj“ uradak predstavi kao savete pacijentima koja je vrsta hemodijalize za njih najbolja (?!). Evropski vodič za dijalizu je međutim, to definisao još 2007 godine:

evropski-vodic-za-dijalizu

Pošto je toliko očigledno, da su svi u dijaliznim „časopisima“ zauzeli pozu: „ni luk jeli, ni luk mirisali“, nikoga nije začudilo da su oba domaća dijalizna časopisa doneli cela poglavlja baš o luku.

Da je živ, Frojd bi rekao da je iz njih progovorilo „kolektivno nesvesno“ (ponašanje), obrazac kojeg su odlično naučili i prenose ga generacijama sledećih dijaliznih „upošljenika“. Niko se od njih uopšte ne oseća nimalo odgovornim, nizašta. E, zato nam i poturaju i beli luk u sred dijaliznog časopisa, valjda da potisnu „zadah belih odaja“, o kojem je legendarni Bane Vukašinović jedini progovorio, doduše pred svoju smrt.

Prava-tema-za-dijalizu

Šta će tekstovi o belom luku i kantarionu u „časopisu“ za dijalizne pacijente? Pacijente koji nemaju obaveznu dezinfekciju dijaliznih aparata posle prethodne smene, za pacijente koji se dijaliziraju noću u nedoba i dolaze sa dijalize kući iza ponoći, koji se dijaliziraju na starim i davno dotrajalim aparatima, u prenatrpanim prostorijama bez osnovnih higijenskih uslova, sa reverznim osmozama koje niti ko kontroliše, niti ko održava, sa doktorima koji ne ulaze u sale za dijalizu, sa sestrama koje pola radnog vremena provedu u ha-ha-ha-ha, a drugu polovinu u hi-hi-hi-hi razgovorima, sa dijalizatorima koji su toksični, puni bisfenola, sa apotekom koja nikada nema dovoljno rukavica, sterilnih tupfera i nealergijskih flastera. Za te pacijente još uvek nema nikakve fizikalne rehabilitacije, ni u jednoj banji u Srbiji, niko neće da instalira ni jedan jedini aparat za dijalizu, o odlasku na more ne mogu ni da sanjaju, a o programu radne rehabilitacije ili povratku radne sposobnosti, niko i ne govori. Zašto imamo tako ogroman broj plasiranih katetera za hemodijalizu, zašto ne postoji hitna vaskularna hirurgija, zašto ne postoje multispecijalistički stručni timovi za dijalizne pacijente? Zašto niko od načelnika dijaliznih centara nije hteo da pošalje uzorke vode na besplatno pravilno testiranje? Zašto jedna firma i dalje drži 70% prodaje celokupnog dijaliznog materijala, a sama šalje dopise da njihovi dijalizatori mogu da izazovu sve moguće tegobe uključujući i smrt pacijenta?

A onda se svi kao čude, zašto su u javnosti tako negativne predstave o hemodijalizi? Zato gospodo, što se tamo niko ne oseća odgovornim ni za šta! Ljudi umiru kao snoplje, ali pošto uglavnom umiru od srca, od šloga, od krvarenja ili od sepse, onda se nefrolozi ne osećaju odgovornim, nego krivicu prevaljuju na druge specijaliste, na kardiologe, na neurologe, hirurge ili infektologe, koji se bave tim oboljenjima kod nedijaliznih pacijenata. I na kraju, na svu tu muku, u dijalizne centre nam neko dostavi najluksuznije opremljene „časopise“ za pacijente, sa sve tekstovima o značaju naših istaknutih medicinara i belog luka, zajedno.

Možda tako i treba.

Pre par meseci nas je jedan čitalac pitao:

Da li smo mi kao redakcija već dostigli onaj stepen poštenja koji se graniči sa glupošću?

Verovatno, jesmo.

Zato na kraju, umesto muzičke podloge, daćemo Vam još jedan odgovor.

Odgovor na pitanje iz podnaslova ovog teksta.

– Zašto vredna pčelica kidiše na cvet?

– Zato što je cvet medom obojet.

Uživajte u čitanju.

Zzzzzzzz…

.

.

https://www.youtube.com/watch?v=wZnHGfnbmQo

.

A kada vam se pojave opisani humanitarci, da zatraže sponzorstvo, donaciju, podršku, materijal, usluge, predavanje, ishranu, krečenje, snabdevanje, bilo kakav prilog, za dijalizu, za teške pacijente, za njihovo Udruženje, Savez, Ligu, Podružnicu, i sličnu Organizaciju, mi vam preporučujemo da dobro razmislite, pa ako ustanovite da su vam se obratili ili su vas posetili baš ovi ovde opisani – vaš odgovor mora biti kristalno jasan i jednostavan:

https://www.youtube.com/watch?v=6mFVG0imqJM

DiaBloG – 2016

.

_____________________________________________

__________________________________________________________________

_____________________________________________

.

Još sličnih tekstova:

Popravljalo Pravilnik, Ponovo

Neodržani govor povodom Svetskog dana bubrega

Hleba i Igara, a za dijalizu šta nam daju

Otkrivamo: ko su novinari, mediji, doktori i bolesnici koji zastupaju interese dijaliznog privatnika?

Zašto udruženja dijaliznih bolesnika u Srbiji ne smeju nikada nijednu reč da kažu protiv firme Fresenijus?

Šamar državnom zdravstvu na koji nije odgovoreno

Ko koga i kako pljačka u dijalizi?

.

Istine radi

dužni smo reći da smo dobili i izvinjenje redakcije Dijaliza časopisa, a kažu da su i na svom sajtu objavili isto izvinjenje i da su priznali da su od nas uzimali cele pasuse ili tekstove.

OK. Nije problem, prihvatamo sve. Naš stav je vrlo jednostavan. Ako neko od medicinara u praksi radi sve kako piše na našem sajtu, može slobodno i da se potpiše ispod tih tekstova kao da i jesu njegovi. Mi nismo sujetni. Važno nam je samo da se stvari u dijalizi počnu poboljšavati.